Ramazan i aktuelne društvene prilike
Poštovano slušateljstvo!1 Organizator današnjeg savjetovanja predložio mi je da govorim o temi “Ramazan i aktuelne društvene prilike”. Samo se po sebi razumije da su današnje prilike zapravo `neprilike’, pa i surove opasnosti. Ramazan je ono vrijeme od kojeg se očekuje da nam podari okrepljenje, obodrenje i, može se tako reći, sigurnost, strpljenje pa i hrabrost suočenja spram izazova ovog vremena i njegovih znakova s kojima, kako je svojevremeno kazao pjesnik i filozof Muhamed Iqbal, “nije zadovoljan ni Bog ni čovjek”.
Vrebajuće “aktuelne društvene prilike“su tu, pod našim nogama, na našem tjemenu. Izloženi smo pritisku uzaludnog objašnjavanja velikih i krupnih svjetskih tema. Mi koji iskazujemo pripadništvo Islamskoj zajednici nismo izvan društva, a cijelo društvo, rekao bih čovječanstvo, svjesno je stanja svijeta na rubu katastrofe. Ovo vrijeme je dušu dalo za milenarističke i katastrofične tužbalice i jadanja. Malo je onih koji danas svoje djelovanje ne podešavaju u pravcu suočavanja sa strahovima i pogibeljima koje kao da su već tu. I sami smo u takvim podešavanjima, od nas su ona naprosto iznuđena.
Iako sam maločas spomenuo “naše pripadništvo Islamskoj zajednici“, napominjem da ono ne negira naša druga pripadništva, naprimjer, Bosni i Hercegovini kao državi, domovini, kulturi, civilizaciji i dragoj zemlji. Niti negira naša pripadništva mirnome Balkanu, otvorenoj i prijateljskoj Evropi, itd.
Sva ta pripadništva su nam važna, pogotovo danas kad smo na samom rubu velikih ratova, iako znamo, pogotovo stariji među nama, da malih ratova odavno nema. Strahovi od totalnog uništenja i eksterminacije nisu, barem što se nas tiče, ni prestajali sve od 1992. godine i agresivnog ratnog preoravanja Bosne i Hercegovine. Kako je to jednom kazao rahmetli akademik Muhamed Filipović, mi se svakog jutra moramo suočiti s pitanjem našeg golog i našeg elementarnog opstanka. I svakoga dana očitovati dobru namjeru, ili nijet, da taj dan želimo preživjeti čista obraza.
Vjerujem da odgovor na pitanje Kako opstati i preživjeti? bolje znaju naši političari.
Mi, riječ koju sam ovdje, shodno našem današnjem savjetovanju i publici koja mu prisustvuje, maločas definirao kao ono mi koje se očituje u “pripadništvu Islamskoj zajednici“, eto takvi mi već blizu punih šest stoljeća svoga egzistiranja i djelovanja, živimo s ljudima, s džamijama, mesdžidima, mektebima, medresama, kitabima, tradicionalnim islamskim naukama, obredima, bogoštovljem, ibadetima, hodočašćima, zekatima, hatmama, dženazama...
Ali, došlo je mnogo toga novog, oslovilo nas je samo od sebe i postalo nam moralna dužnost, i već odavno ušlo u stavke dnevnog reda naših institucija.
Prisjećam se ovdje jednog događaja od prije četiri ili pet godina: Za zimskih mjeseci objavljena je vijest koju u našem vremenu ne treba smatrati ni čudnom ni neobičnom, ali ipak je ona široko i rado dočekana. Naime, toga i toga dana, imam Muhamed-ef. Velić u svoju toplu džamiju uveo je izbjeglice, nahranio ih i zaštitio. To je samo jedna od vijesti koje nas, već desetljećima, podsjećaju da izvan naših tradicionalnih, maločas nabrojanih pozvanja i dužnosti, u naše živote sada stupaju, i obuhvataju nas, nove moralne obaveze i dužnosti. Prelaze li te moralne dužnosti u vjerske dužnosti?
Prelaze, naravno! Jer, nahraniti izbjeglicu nikad nije ni prestalo biti vjerska dužnost.
Iako na današnjem savjetovanju imamo mnogo toga prečeg od krupnih svjetskih tema, dobro je podsjetiti se na ružnu bilancu svijeta danas, kako bi to kazao rahmetli akademik Abdulah Šarčević. A u čemu se to sve sabire ružna bilanca današnjeg svijeta? Odavno smo uobručeni u ireverzibilne posljedice klimatskih promjena, u prijetnje ogromnih demografskih kretanja kojima, koliko se znade, u ovakvim razmjerama naša pokoljenja nisu svjedočila. Ima li ikakve svrhe išta izustiti o tome da planeta Zemlja sada skapava pod još jednim opasnim i, rekli bismo, zagađujućim omotačem kojeg ne sačinjavaju samo hiljade i hiljade tona ugljendioksida (CO2) izbačenog u atmosferu, već je to sada omotač kojeg sačinjava čovječanstvo, a danas je na planeti Zemlji više od osam milijardi ljudi?!
Taj čovječanski omotač zloguko podjaruje završne etape destrukcije životne sredine. Ali, vjerujem da je taj problem poznat našim naučnicima bolje negoli nama.
Kad spominjemo ratove, katastrofe, gerilske pohode protiv prirode, genocide, urbicide, desetke pa i stotine miliona izbjeglica lišenih susjedstva i životnih šansi, pitanje je: Da li naš glas nalikuje vapaju usamljenika u pustinji kad pokušava dozvati bilo kojeg sagovornika da mu objasni zašto i čemu pustinja i zašto je on sam u njoj?!
Savremena civilizacija stavila je milijarde ljudi u različite pogone, bolje reći ljudska stampeda. Nije nam teško da se prisjetimo kako već desetljećima gledamo bilo nas same kao izbjeglice, bilo valove afričkih i azijskih izbjeglica širom svijeta, pa i u našoj domovini Bosni i Hercegovini. Tu su i migracije koje se nazivaju ekonomskim, a zapravo je, najčešće, riječ o užasnim trgovanjima desecima pa i stotinama miliona ljudi koji pripadaju jeftinoj ljudskoj radnoj snazi. Ta jeftina ljudska radna snaga odavno je stavljena na doboš svjetske moći.
Odavno smo svjedoci organiziranja naših izbjegličkih zajednica ili džemata daleko od rodne domovine. Htjeli ili ne, zajedništvo kojem pripadamo stavilo nas je pred nove obaveze mnogih briga za ljude i za nas same. Te brige same po sebi postaju naše obaveze prema Bogu. Dževad Hodžić je prije nekoliko mjeseci objavio jednu knjigu2 u kojoj nas najizravnije podsjeća da će se, u vremenima koja su tu, moralne dužnosti prema ljudima tretirati baš kao dužnosti prema samome Bogu. Pritekneš li upomoć čovjeku, “pritekao si upomoć Bogu.“
Znamo svi: Sve ovo su krupne teme. One su svojom “svjetskošću” nešto što, barem mene i mnoge od nas, višestruko nadilaze. Ali, istovremeno, to jeste i nešto što nas ne zaobilazi, što nas probada, pogađa i oslovljava u našoj nebitnosti, u našoj malenosti i beznađu, a sve to nas, napose taj osjećaj beznačajnosti, s vremena na vrijeme, bahato napada i obespokojava.
Vratimo li svoja razmišljanja nama, i našem pripadništvu Islamskoj zajednici, na kraju ove svoje besjede provjerio bih pred vama, i zajedno s vama, nekoliko vlastitih razmišljanja. Ta se razmišljanja tiču mogućnosti koje stoje pred nama i našim pripadništvom Islamskoj zajednici.
Prvo, i u ovako teškim prilikama i vremenima naše činjenje treba polaziti od toga da se ne lišavamo mnogih mogućnosti u realiziranju dobra prema ljudima. Svi mi smo s ljudima, a sve je više ljudi kojima treba pomoći. Da ovdje spomenem da sam se, prije nekoliko godina, susreo s jednim univerzitetskim profesorom, sociologom, koji je od 2002. do 2010. godine istraživao bosanskohercegovačke muslimane. Njegova istraživanja polazila su od toga da odgovori na pitanje kakve društvene veze, ili koja i kakva pripadništva, drže bosanskohercegovačke muslimane u dobrovoljnom zajedništvu, sve to nakon kataklizme i genocida iz prve polovine devedesetih godina XX stoljeća.
Naučni nalazi ovog istraživača, do kojih je došao nakon višegodišnjih terenskih istraživanja i intervjua sa, kako se to često kaže “običnim ljudima“, nedvosmisleno tvrde da je Islamska zajednica jedina organizirana dobrovoljna institucija koja osigurava i premrežava najšira i najsnažnija očitovanja zajedništva i pripadništva bosanskohercegovačkih muslimana ili Bošnjaka ne samo u Bosni i Hercegovini već i u Srbiji (Sandžaku), Crnoj Gori i tako dalje. Prema riječima ovog sociologa, ovih ili onih (političkih stranaka, kulturnih društava, raznih udruženja i udruga...) ima ili nema, ali uvijek ima imama, hodža, mujezina, džamija – ukratko, ima Islamske zajednice. Nje ima svugdje, u selima, među povratničkom populacijom, u mahalama, u zabitim područjima, među, kako se to nemilo kaže, zaboravljenim ljudima. Pa i kad se rijetko desi da u zabitom i zaboravljenom kraju taj dan nema imama, hodže, mujezina..., tu će se naći čestita i pobožna žena koja brižno čuva ključeve od džamije, mejtefa ili od obližnjeg turbeta.
Nesumnjivo je da onê maločas spomenute tradicionalne sastavnice i dužnosti našeg obrednog i vjerskog očitovanja (spram vjernika i džamije, do brige za hodočašća i dženaze) djeluju i žive u samom temelju ovog zajedništva i pripadništva. Istraživanja spomenutog sociologa pokazala su da se mi nismo lišili našeg prisustva među ljudima, ili realiziranja našeg pripadništva Islamskoj zajednici.
Drugu mogućnost koja je pred nama, i koja čeka da je uzmemo za ruku, nazvao bih razgaljujućim tumačenjima vjere. Svi možemo učiniti da nam vjera u Boga ni u teškim vremenima ne bude teška. I svi od sebe, unutar ovog pripadništva, možemo dati ono svoje najbolje za Boga kao nadu, utjehu, milost, obodrenje. Omogućimo da se naše vjerovanje u Boga događa kao ostvarenje naše bodrosti, optimizma, radosti, mira i nade. Molimo dragoga Boga da Njegovo ime ni nama, a ni drugima, ne ustreba kao ratni poklič!
Treća mogućnost, kojoj ni do sada nismo okretali leđa, jeste dijalog s katolicima, pravoslavcima, jevrejima, sa svim zajednicama, kao i s ljudima raznolikih svjetonazora... Iako je sama riječ dijalog danas mnogima postala omražena, ne bi trebalo pristati na zatvaranje vrata dijalogu. Ako ništa, od dijaloga nema štete. Za dobrobit iz dijaloga svi sudionici u njemu trebaju dati svoj predujam.
Nadajmo se da će “aktuelne društvene prilike“biti bolje. Toliko bolje da se o njima i ne trebadne više pričati na našim predramazanskim savjetovanjima.
Mi, riječ koju sam ovdje, shodno našem današnjem savjetovanju i publici koja mu prisustvuje, maločas definirao kao ono mi koje se očituje u “pripadništvu Islamskoj zajednici“, eto takvi mi već blizu punih šest stoljeća svoga egzistiranja i djelovanja, živimo s ljudima, s džamijama, mesdžidima, mektebima, medresama, kitabima, tradicionalnim islamskim naukama, obredima, bogoštovljem, ibadetima, hodočašćima, zekatima, hatmama, dženazama...