Autoritet kompletne ličnosti

Poštovana gradonačelnice, članovi porodice, dragi prijatelji, dame i gospodo! Hvala vam na ovoj prilici da s vama podijelim svoje uvide u ličnost i djelo profesora Fikreta Karčića. Volio bih da sam imao još deset godina da se pripremim za ovu riječ, ali Božije je najpreče.

Neću o pojedinostima iz biografije i bibliografije. Nasreću, one su dostupne i u digitalnoj formi kao prilog knjizi eseja Islamska pravna kultura u tranziciji objavljenoj 2020. godine u povodu 40 godina profesorovog naučnog rada.

Imam na umu i to da je mnogo toga već rečeno o profesoru u ova dva dana. Hvala prijateljima i kolegama na pažnji i lijepim riječima o profesoru. Govorit ću samo o naslijeđu i ličnosti profesora Fikreta Karčića. Počet ću s onim po čemu se izdvajao, po čemu je bio poseban.

Čovjek integracije i inkluzije

Prvo, dijelu naše javnosti je poznat kao profesor islamskih studija kod nas, ali i u svijetu, drugima kao pravni historičar. Bio je oboje – čovjek integracije i inkluzije. Vješto je integrirao vjerske istine i naučna saznanja. S nesvakidašnjom lahkoćom je i u svojoj ličnosti i u svojoj misli mirio univerzalne islamske tekstove, bošnjačku tradiciju, bh. multireligijski društveni kontekst i evropske liberalno-demokratske ideale. Bio je “na domaćem terenu” u islamskim naukama, komparativnoj pravnoj historiji, kulturalnim studijama, metodologiji istraživanja i mnogim drugim disciplinama.

Drugo, ne bih znao kazati je li to bio uzrok ili posljedica njegovog holističkog obrazovanja, ali bio je kompletna ličnost: uspijevao je balansirati svoje karijerne obaveze s onim porodičnim, prijateljskim i društvenim. Posvećen svemu u potpunosti.

Treće, kao pravnik, često je govorio o pravima drugih. Kao tradicionalno odgojeni bosanski musliman više je računa vodio o svojim obavezama nego o pravima. Odgovornost prema Bogu iskazivala se u njegovoj nenametljivoj ali dubokoj osobnoj pobožnosti; odgovornost prema sebi reflektirala se u nastojanju da ni na koji način ne bude na teretu drugima; odgovornost prema porodici otjelovila se u brizi za njeno blagostanje, obrazovanje i zajedničko vrijeme na putovanjima ili po sarajevskim šetnicama. Isti osjećaj odgovornosti motivirao ga je da do posljednjeg atoma snage služi svojim kolegama, svojoj (Islamskoj) zajednici i bh. društvu u cjelini. Kao takav, on nam je uzor i model u vremenu partikularizama koje nas reducira na ovu ili onu dimenziju našeg bića.

Četvrto, njegovo prisustvo je izazivalo istinsko poštovanje jer je njegov autoritet izvirao iz njegovog samopoštovanja, ličnog integriteta i znanja, a ne iz titula, pozicija ili funkcija, kojih se lahko odricao kad god je procijenio da ih ne može obnašati, a da pritom ne kompromitira vrijednosti i principe do kojih je držao.

Peto, karakterno, bio je rijetko konzistentna ličnost. Živio je u skladu s narodnom poslovicom: U dobru se ne uzvisi, u zlu se ne ponizi! A imao je i blistavih i teških trenutaka u životu.

Šesto, mnoge će iznenaditi saznanje da je bio i jako odvažan i beskompromisan kad bi njegovi interlokutori pomislili da su njegova ljubaznost i uviđavnost znak njegove slabosti. Njegova odvažnost dolazila je do izražaja u vrijeme socijalizma o čemu su pisale njegove kolege iz toga doba (ja sam, ipak, malo mlađi). Lično sam se, međutim, uvjerio u njegovu intelektualnu nepotkupljivost u nekoliko navrata kad je organizatore međunarodnih skupova stavljao pred izbor između svog prisustva i prisustva intelektualnih šarlatana i provokatora.

Sedmo, njegovo znanje je bilo okeanski široko i duboko. No važnije od toga, ono je uvijek bilo korisno i u funkciji promocije općega dobra. A to je najvažniji kriterij za klasifikaciju znanja u islamskom svjetonazoru koji je njega usmjeravao. Bilo da je trebalo napisati prvi ustav Islamske zajednice u slobodi 1990. god., uraditi prvu temeljitu reformu Nastavnog plana i programa na Fakultetu islamskih nauka, odrediti sadržaj pojma islamska tradicija Bošnjaka, dati vjernicima naputak kako živjeti šerijat u liberalnom društvu, ponuditi teorijski okvir za odgovor na izazov nasilnog esktremizma iz islamske perspektive, dati pravac promišljanjima genocida nakon presude Međunarodnog suda pravde, kazati gorku istinu o izgledima žalbe na odluku istog tog suda, uopće, pojasniti bilo šta kratko i jednostavno – mogli smo računati na znanje, pedagoško umijeće i iskustvo profesora Karčića. Njegov tekst o islamskoj tradiciji Bošnjaka bio je povod osnivanju istoimenog Instituta.

Osmo, izvrsnost je bila još jedna njegova osobina. Navest ću ovdje samo jedan argument u prilog ovoj tvrdnji – dugovječnost njegovih djela. Nedavno je iz štampe izašlo englesko izdanje knjige Šerijatski sudovi u Jugoslaviji 1918-1941, što je njegov magistarski rad odbranjen u socijalističkoj Jugoslaviji 1985. godine. Dva su razloga za ovaj nesvakidašnji izdavački potez. Prvo, o ovoj temi nikad poslije nije urađeno ništa što bi značajnije pomjerilo granice naših spoznaja o tom pitanju i što bi prevazišlo ovo djelo. Drugo, knjiga je u tadašnjim uvjetima, vrlo teškim za sve islamske teme, napisana tako da ju je rahmetli profesor i nakon trideset i pet godina mogao potpisati. Da nije riječ o nekom incidentu, svjedoči i informacija da je urađen i njemački prijevod ovog djela. Kontinuirana relevantnost ove knjige svjedoči o izvrsnosti profesorovog znanja – što traje to i vrijedi. U tom smislu ova knjiga nije izuzetak u njegovom opusu. Historija šerijatskog prava nastala je skoro u isto vrijeme, a i danas se kao udžbenik koristi na fakultetima islamskih nauka na bosanskom i albanskom jeziku. Još nekoliko njegovih djela se koriste kao udžbenici ili dodatna literatura na našim islamskim i pravnim fakultetima.

Profesor svjetskog ugleda

Deveto, svojom odmjerenom i smirenom pojavom, profesor je ulijevao sigurnost. Kad je on nastupao niste trebali strepiti šta će kazati ili napisati. Kao takvog više su ga cijenile kolege univerzitetski profesori iz svijeta nego mlađi slušaoci naviknuti na performanse. Njegovi znanstveni uvidi bili su podjednako cijenjeni i traženi u S. Makedoniji, Kosovu, Turskoj, Maleziji, Njemačkoj, Švicarskoj, Norveškoj, Sjedinjenim Državama i drugdje.

Dozvolite da pročitam izvode iz pisma koje je sinoć dekan FIN-a prof. Zuhdija Hasanović dobio od direktora Švicarskog centra za islam i društvo u Fribourg, njemačkog profesora Hansjorga Schmidta: “Kada sam počeo raditi na svojoj postdoktorskoj tezi `Islam u evropskoj kući’, nisam imao nikakvih dilema da trebam izabrati prof. Fikreta kao jednog od pet ključnih autora evropskog islama. Nakon čitanja svega što sam mogao dobiti od njega, bio sam duboko fasciniran njegovom koncepcijom šerijata, vjerske slobode, građanstva i islamske zajednice. (… ) Od 2015. godine (…) prof. Fikret igra važnu ulogu u našoj nastavi i refleksijama o tome kako izgraditi strukture i ohrabriti promišljanja među švicarskim muslimanima. (…) Nikad neću zaboraviti prof. Fikreta. Impresionirao me više nego mnogi drugi naučnici (…) kao osoba koja je zračila smirenost, ljubaznost i skromnost; kao neko ko nije pokazivao svoju slavu i znanstvene zasluge (...) Obavezujem se da će njegova misao živjeti u mojim predavanjima.”

Doajen studija o islamu i muslimanima u Evropi, danski profesor s adresom prebivališta u Engleskoj, profesor Jorgen Nielsen je poručio: “Fikret je bio tih čovjek s intelektualnim dometom vrijednim većeg javnog priznanja i izvan Bosne.”

Više sličnih svjedočanstava od kolega s raznih meridijana moguće je naći u knjizi Islamska pravna kultura u tranziciji i brojnim izrazima saučešća koja ovih dana stižu na adresu porodice, prijatelja i Pravnog fakulteta i Fakulteta islamskih nauka. Organizatori međunarodne konferencije o hanefijskoj pravnoj školi koja će početkom juna u Sarajevu okupiti sva imena iz svijeta koja imaju nešto kazati o ovoj temi jučer su odlučili svoj skup posvetiti prof. Karčiću. Hvala im!

Jasne i smjerodavne misli

Deseto, bio je iznimno skroman i nenametljiv. Kao da je bilo jučer, kad sam prije 30 godina po drugi put čitao njegov doktorat i imao za njega dva pitanja. Jedno se ticalo objašnjenja transakcije kojom se formalno izbjegavala kamata, a drugo nekog stranog pojma koji je koristio u knjizi. Na moje veliko iznenađenje, profesor je odgovor na prvo pitanje počeo rekavši: “Znači, to nisam uspio dobro objasniti.” Odgovor na drugo pitanje bio je jednostavan: “Ne mogu se sjetiti.” Nažalost, njegova skromnost značila je i da među nama nije uvijek bio adekvatno priznat. Ova komemoracija je jedna hvale vrijedna korekcija u tom smislu. Nadam se da ćemo kao društvo naći još načina da mu iskažemo svoju zahvalnost, posthumno – kad to nismo stigli za njegova života.

Jedanaesto, bio je snažna ličnost, ali za jednu stvar nije imao snage – nije mogao otići u svoj rodni Višegrad od 1992. godine. Nije smogao snage suočiti se s količinom zločina počinjenih po sokacima u kojima je odrastao.

Kad je o naslijeđu profesora Fikreta riječ, ono je zasigurno veće od njegovog kratkog ovozemnog života. Nisu to samo njegove knjige i radovi, kojih je zaista mnogo, već i njegovi studenti diljem zemaljske kugle i, posebno, tri sina, tri mlada intelektualca čije članke i emisije objavljuju i emitiraju najveći svjetski izdavači i mediji od Katara, Izraela i Turske do V. Britanije i SAD. Da u životu nije učinio ništa drugo osim što je sa svojom suprugom Hamida-hanumom odgojio ova tri graditelja i zagovornika bolje Bosne odužio bi se svojoj zajednici i domovini.

Dozvolite da u profesorom stilu budem praktičan i u ovoj prilici: studentima toplo preporučujem njegove udžbenike, istraživačima studije, a svima nama njegove intervjue i kolumne. Nakon svake stranice bit će nam mnogo toga jasnije iz naše i svjetske historije, islama ili prava jer je njegova misao jasna i smjerodavna. Imao je rijetko viđenu sposobnost da analizom i sintezom razmrsi i sistematizira i najkompleksnije teme bez banaliziranja. Njegova pisanja su kratka i jezgrovita. U njegovom djelu potvrđuje se arapska poslovica koja kaže: El-idžaz min el-i’džaz – Konciznost je nedostižnost! Ta njegova jezgrovitost je posebno dragocjena u vremenu informacijske zasićenosti i sveopće bezvremenosti. Recimo i to da su profesorova djela besplatno dostupna. O honoraru nikad nije pregovarao. Bilo mu je važno da se ono što piše čita.

Na kraju, prof. Karčić je po mnogo čemu bio iznimna ličnost. Tužni smo zbog rastanka s njim ali i Bogu zahvalni što smo ga imali. Bila je privilegija učiti, sarađivati i družiti se s njim. Profesor Fikret Karčić iza sebe ostavlja veliku prazninu u našim srcima, zajednici i društvu. Mnogo će nam nedostajati. Tješi nas vjera i nada da ćemo se opet družiti u hladovima Božije milosti.

Neka je Božiji rahmet njegovoj plemenitoj duši!