Uzor, učitelj i inspiracija

Kada je 23. januara 2017. godine preminuo profesor Mustafa Imamović, profesor Karčić se obraćao na komemoraciji. Nakon završetka komemoracije dao mi je svoj govor pod naslovom “Odlazak historičara Bosne”, kao uputu kako se piše “posljednje sjećanje” omaž/ govor na komemoraciji. To govori o najmanje dvije izrazite osobine profesora: težnja izvrsnosti i da se sve radi prema unaprijed utvrđenim pravilima te da nikada nije prestajao podučavati.

Govor je koncizan, jasan i precizan iz kojeg se jasno može, kao i iz svih radova profesora, iščitati struktura: u prvom paragrafu su podaci o smrti i ličnosti, u drugom o obrazovanju i radu, zatim o intelektualnom naslijeđu razvrstanom po vrstama djela koja je pisao i posljednji paragraf sintetizira naučni i drugi doprinos profesora. Kao njegov vjerni učenik, naredni redovi napisani su po uzoru na taj njegov govor.

Profesor Karčić je završio studij prava na Pravnom fakultetu u Sarajevu 1978. godine. Magistrirao je i doktorirao na Pravnom fakultetu u Beogradu. Njegov magistarski rad “Šerijatski sudovi u Jugoslaviji 1918-1941”, koji je odbranio 1985, objavljen je 1986. a zatim 2005. na našem jeziku. Godine 2019. preveden je na engleski jezik jer, kako je istakao prof. dr. Ahmet Alibašić, ni tri desetljeća poslije “nije urađeno ništa što bi značajnije pomjerilo granice našega znanja o tom pitanju i što bi prevazišlo ovo djelo”. Prevod na njemački jezik je u procesu.

Doktorsku disertaciju pod naslovom “Pokret za reformu šerijatskog prava i njegov odjek u Jugoslaviji u prvoj

polovini XX vijeka”, prof. dr. Fikret Karčić je odbranio na Pravnom fakultetu u Beogradu, 30. juna 1989. Članovi Komisije za odbranu koju činili prof. dr. Ljubica Kandić, prof. dr. Mirko Mirković i doc. dr. Dragoljub Popović, disertaciju su ocijenili “znalački vrijednim doprinosom nauci, putem kojeg odgovarajući dio naše pravne istorije hvata korak s vrsnim stvaralaštvom i dometima u oblasti istraživanja šerijatskog prava. Riječ je o prvorazrednom i veoma aktuelnom području, koje je Fikret Karčić temeljito, naučno objektivno, s uravnoteženim stavovima istražio”. (Preporod, br. 14/454, 15. jula 1989. str. 12).

Ovo će se smatrati početkom naučnog stvaralaštva profesora Karčića, iako je njegov rad počeo i ranije, a “naučna objektivnost” i “uravnoteženost stavova” ostat će odlika profesorovog rada u naredna četiri desetljeća.

Vijest o odbrani doktorske disertacije profesora Karčića prenijeta je u Islamskim informativnim novinama Preporod kao “Događaj naše moderne islamologije ”, 15. jula 1989. Već pri čitanju ove vijesti mogao se steći utisak da uspjeh nije pripadao samo profesoru, iako jeste isključivo profesor zaslužan za njega. Smatrao se i uspjehom naroda, marginaliziranog i u stalnom traganju za vlastitim identitetom i pokušajem njegovog očuvanja. Iako isuviše teško breme za jedan život, profesor Karčić će ga u narednim decenijama uspješno i bespogovorno nositi, istovremeno dostojno predstavljajući taj narod i kontinuirano se boreći za njega.

Iza profesora Fikreta Karčića je ostala bogata intelektualna baština. Obrazovan prvenstveno pravno, integrirao je svjetovno-pravnu i islamsku misao. Izučavao historiju prava uopćeno i historiju islamskog prava i ustanova u Bosni i Hercegovini u post-osmanskom periodu posebno, muslimane Balkana, reformističke pokrete u islamu, ali i revolucionarne pokrete i pravo, svjetone pravne kulture s islamskom i općenito religijskim pravnim kulturama, religijske i svjetovne ideologije i odnos prema nasilju i dr. U pogledu vrsta djela koja je pisao profesor Karčić, uočava se njegov integrativni pristup. U prvu vrstu djela spadaju studije o islamskom pravu, susretu islama sa Zapadnim idejama i ustanovama, iskustvu muslimana u modernim i sekularnim državama, i naročito bosanskom iskustvu muslimana.

Objavljenu doktorsku disertaciju profesora Karčića – Društveno-pravni aspekti islamskog reformizma (Sarajevo: Islamski teološki fakultet, 1990, str. 275) profesor Mustafa Imamović ocijenio je kao “najkompleksnije monografsko djelo posvećeno isključivo pitanjima šerijatskog prava” koje “mirno, trezveno i potpuno naučno govori o brojnim aspektima novije povijesti islama u svijetu i kod nas” u “vrijeme kada se o muslimanima (i Muslimanima) i o islamu općenito, pa time i o njegovom pravu, često piše jednostrano s brojnim predrasudama i opasnim političkim nabojem”. “Ona nasuprot, bez direktne i prizemne polemike, toj tendencioznoj literaturi o islamu i muslimanima pruža naučnu istinu o problemima muslimanskog svijeta, njegovim težnjama i traganjima za modernim vlastitim identitetom, te dramatici tih zbivanja.“(Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u SFRJ, 1990, br. 5 str. 153).

Bez prizemne polemike, trezveno i naučno-objaktivno, profesor Karčić nastavit će govoriti o temama koje se izbjegavaju i spominjati, ukazujući na to da individualna odgovornost u borbi za ispravno nikada ne prestaje, što smatram jednom od najvrednijih lekcija koje sam naučila od profesora.

Njegovo djelo Bosniaks and the Challenges of Modernity: Late Ottoman and Hapsburg Times [Bošnjaci i izazovi modernosti: kasni osmanlijski i habsburški period] objavljeno 1999., na engleskom jeziku a izdanje na bosanskom jeziku 2004. predstavlja jedno od najcitiranijih djela o bosanskom iskustvu muslimana u svjetskoj literaturi. Ovu studiju, prof. dr. Ferid Muhić smatrao je primarno vrijednom zbog “uvođenja intonacije dostojanstva i najave mentaliteta koji se udiže iznad melanholične tugovanke, i ide dalje, i dublje, od razjarenosti i revolta”. “Oplemenjen znanjem koje ova studija štedro nudi, doživljaj sopstvene prošlosti za Bošnjake će se uzdići na stepen refleksivne samosvjesnosti” (izvod iz recenzije).

Beskompromisno insistirajući na sekularnoj državi kao jedino prihvatljivom rješenju za multietnička i multikonfesionalna društva, ponudio je model koegzistencije šerijata i sekularne države u kojem se šerijat od pravnog transformiše u religijsko-etički normativni sistem, a sekularna država se razumijeva kao “neutralnost s poštovanjem” gdje religijske norme nisu državni zakoni niti državni zakoni postaju religija. Ovi i drugi stavovi privukli su pažnju i bili predmet istraživanja stranih naučnika poput Hansjörg Schmidta i Xavier Bougarela.

U drugu vrstu djela koja je pisao profesor Karčić ubrajaju se historijske i komparativne studije, kao što su Muslimani Balkana: “Istočno pitanje” u XX. vijeku (2001. i 2014) i The Other European Muslims: a Bosnian Experience (2015) u kojima je ukazivao na potrebu da se iskustvo balkanskih muslimana izučava u regionalnoj (balkanskoj) perspektivi, nastojeći razumjeti faktore koji su doprinijeli ponavljanju historije muslimanima Balkana na izmaku 20. vijeka. Ukazujući na to da sudbina muslimana Balkana nije bila određena time šta oni sami misle o sebi već šta “drugi” misle o njima, a “svijest `drugih’ – balkanskih nacionalnih elita – pripadala je misaonom horizontu XIX vijeka i vremenu ratova protiv Osmanlija”, nemogućnost muslimana Balkana da razumijevaju takvu svijest i da joj se efikasno suprotstave, proističe, uočio je iz “nedostatka vlastitog historijskog sjećanja” i svijesti o međusobnoj povezanosti njihovih sudbina, što je ovim djelima profesor Karčić nastojao prevazići.

Na trećem mjestu su djela o historiji šerijatskog prava i institucija i historiji prava, odnosu religije prava i države, i dr.

Na četvrtom mjestu su publicistički radovi profesora Fikreta Karčića, koji ponovno ukazuju na njegov integrativni pristup. To su prikazi, osvrti, zapisi i komentari koji se najčešće odnose na predstavljanje knjiga i događaja i njihovo tumačenje u historijskoj i savremenoj dimenziji. Njegovo izučavanje prošlosti i razumijevanje sadašnjosti snažno je odražavao koncept “žive prošlosti”, kako je često isticao citirajući američkog pisca Williama Faulknera da “prošlost nikada nije mrtva, to ustvari nije ni prošlost”.

Iz bibliografije profesora Karčića jasno se može iščitati da je djelovao na najmanje dva polja: u objašnjavanju trenutnih i prošlih političkih i drugih zbivanja javnosti u Bosni i Hercegovini, a svjetskoj javnosti predstavljao je intelektualno naslijeđe i bosansko iskustvo u primjeni i tumačenju islama. Predanim radom profesora Karčića bosansko iskustvo islama (marginalno u svjetskim razmjerama) postalo je nezaobilazno u značajnim djelima o islamu u susretu s modernizmom, kolonijalizmom i u njegovom iskazu u sekularnim državama.

Djela profesora Karčića, prevođena na arapski, turski, engleski, njemački i albanski jezik, svjedočit će o njegovom naslijeđu i doprinosu mnogo vremena nakon nas. Nadam se da će njegova djela, kao i pouka o dostojanstvu, istrajnosti, otporu i borbi za ispravno koje vječno traje nadahnuti mnoge generacije studenata, kolega ali i opšte čitalačke publike.

Dozvolit ćete mi da ovo obraćanje završim s nekoliko ličnih osvrta. Nadam se da mi profesor ne bi isuviše zamjerio za izlazak iz okvira koji je predvidio. Biti saradnik profesora Karčića bila je najveća čast, ali i odgovornost kojih nikada nisam prestajala biti svjesna. Bio je moj uzor, učitelj i inspiracija.

Zauvijek ću biti zahvalna na blagoslovu susretu i rada s njim, kao i njegovom porodicom, s kojima me skoro 17 godina rada neminovno povezalo – s njegovim sinonovima – Hamzom, Harunom i Hikmetom, čije mi je tekstove objavljivane u svjetskim medijima slao ističući kako su mlade generacije napravile iskorak jer je u njegovo vrijeme bilo uspjeh ako su se ti mediji čitali, i naglašavao kako je počeo učiti od njih, a ja nastavila, kao i s njegovom suprugom Hamidom koja je bila u svakom razgovoru, radu i putovanju i koja je svuda “otapala led” zbog njegove naizgled distanciranosti, ali je patnje ovog svijeta duboko doživljavao i proživljavao.

Završit ću riječima Alberta Camusa koje je napisao svom učitelju i mentoru, nekoliko dana nakon saznanja da je dobio Nobelovu nagradu 1957., koje će me uvijek podsjećati na moj odnos s profesorom Karčićem: “Vaš trud, Vaš rad i srce puno ljubavi još žive u jednom od Vaših malih učenika, koji, unatoč godinama, nikad nije prestao biti Vaš zahvalan učenik”.

Neka je vječni rahmet Vašoj plemenitoj duši, i neka Vam je lahka zemlja bosanska za koju ste toliko dali.