Neriješena ubistva Bošnjaka povratnika
Bošnjaci su nezavisnost svoje domovine plaćali životima i dugo nakon formalnog završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu. Oni koji su se željeli vratiti u svoje domove koji su pripali entitetu Republika Srpska morali su se nositi sa različitim vrstama sabotaža i opstrukcija. Mnogi su fizički, verbalno, psihički i institucionalno zlostavljani. Neki su platili i ultimativnu cijenu izgubivši živote. Za Bošnjake koji su ubijeni u godinama poraća niko do sada još nije odgovarao, a njihova imena padaju u zaborav i tek se sporadično pomenu. Ubistvo se tretira kao teški zločin za koji prijeti najveća kazna, te stoga teško zastarijeva. S druge strane, također nam je poznato da su šanse za pronalazak počinitelja sve manje kako vrijeme prolazi. Donosimo pregled nekih ubistava koja su se desila u periodu između 1996. i 2001. godine uz napomenu da ni nakon ovih slučajeva ubistva povratnika nisu prestala. Među njima postoje slučajevi koji su stari i preko 25 godina.
April 1996.- Sjenina kod Doboja
Misleći da su zaštićeni od strane SFOR-a, oko 400 bošnjačkih povratnika zaputilo se u svoje selo Sjenina u proljeće 1996. godine. Niko od povratnika nije smio sa sobom ponijeti ništa, čak ni upaljač. Uz to, morali su dostaviti tačne spiskove, ići po grupama i strogo su pregledani da bi došli do zaseoka Kapetani. “Tada su naše komšije Srbi na nas zapucali iz svih vrsta streljačkog oružja, snajpera i, na koncu, minobacača. Na licu mjesta, ovdje kod betonskog korita, poginuo je Rizah Okić, dok su Ibrahim Osmanović i Enver Dubinović teško ranjeni gelerima granate, helikopterima prevezeni u SFOR-ovu bolnicu Dubrave kod Tuzle. Osmanović je ubrzo podlegao, a Dubinović je nakon četrdeset dana provedenih u komi također podlegao. Sabiha Vehabović je izgubila desnu nogu, još četrnaest Sjeninjana je teško povrijeđeno. Porodice poginulih o tome ne smiju puno pričati, jer se boje odmazde i osvete, a i nemaju sredstava za tužbe i plaćanje advokata, pa šute i trpe”, ispričao je Mihnet Okić, tadašnji koordinator za povratak, za Avaz.
August 1996. – Mahala u Osmacima
Krajem augusta 1996. godine Bošnjaci Mahale kod Osmaka počeli su se vraćati svojim uništenim domovima. Ponukani povratkom srpskih porodica na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, mještani su smatrali da će i oni moći mirno doći na svoju zemlju koja je prije agresije pripadala u potpunosti općini Kalesija. Međutim, u tome nisu uspjeli jer su ih napali naoružani pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srpske. Tadašnji šef policije u Zvorniku Dragomir Vasić demantovao je navode da su njegovi policajci napali povratnike u Mahalu. Jedna od srpskih radiostanica koja je bila aktivna u to vrijeme izvijestila je o ovom napadu i pozvala je na osvetu njihovih policajaca “pod opsadom”. Za nekoliko sati oko 600 Srba opkolilo je UN-ovu policijsku stanicu u Zvorniku, uništilo im vozilo i kamenovalo osoblje. Izvješća o broju pretučenih toga dana variraju od 10 do 18, ali ono što sigurno znamo jeste da je među njima bio i Muradif Alić koji je podlegao ranama u novembru iste godine.
August 1996.- Čelić
Nekoliko muškaraca je 2. augusta 1996. godine izašlo iz dva auta, sakrilo se u žbunje i pucalo na 67-godišnjeg Aliju Agića koji je kosio svoju njivu unutar teritorije entiteta Republika Srpska nekoliko kilometra od tadašnje linije razgraničenja. Svjedok ubistvu ovog povratnika bio je Malil Salihović koji je izjavio da su naoružani napadači pucali Aliji u prsa. On je preminuo nekoliko sati kasnije u svojoj kući. Ovo ubistvo predstavljalo je direktno kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je osiguravao slobodu kretanja kroz čitavu Bosnu i Hercegovinu. Istog tog dana, glasnogovornica policije UN-a Andrea Angeli je izjavila da su dvojica naoružanih muškaraca napala još jednog povratnika iz Čelića koji je radio na njivi. Odveli su ga u srpsku policijsku stanicu i pretukli.
Novembar 1996. – Gajevi kod Koraja
Dešavanja u novembru 1996. godine primjer su još jednog kršenja Dejtonskog mirovnog sporazuma od strane Srba. Strani mediji su ovaj događaj nazvali “najgorim primjerom nasilja nakon završetka rata”. Još početkom oktobra iste godine jedna po jedna minirane su protivtenkovskim minama i raznesene bošnjačke kuće. Izvještaji Washington Posta govore o 140 kuća koje su uništene na ovaj način. Tada su pripradnici MUP-a RS i srpski vojnici pokušali stotinama bošnjačkih povratnika oduzeti pravo da se vrate na svoju zemlju. Tokom višednevnih tenzija, nasilja i ponovnog protjerivanja Bošnjaka od strane srpskih policajaca ranjeno je 6 osoba. Pogođen snajperskim hicem u glavu preminuo je Mehmed Meša Arnautović.
August 1997.- Laze kod Teočaka
The Guardian izvještava o ubistvu dvojice Bošnjaka – Hazima Čajlakovića i Rasima Bilalića u augustu 1997. godine. Treći muškarac koji je bio s njima je lakše ranjen. Nepoznata lica su na njih pucala iz vatrenog oružja kada su na traktoru krenuli da sijeku drva za ogrijev u demilitariziranoj “zoni razdvajanja”. Vođene su policijske istrage, međutim ubica nikada nije doveden pred lice pravde. Glavni osumnjičeni umro je u Srbiji kako navode medijski izvještaji.
Novembar 1997.Vukovina kod Kalesije
Rifat Muminović (1966) i Hasan Džafić (1974) ubijeni su u tadašnjoj “zoni razdvajanja” kod sela Vukovina u općini Kalesija. Nakon provedenog očevida, uz prisustvo IPTF-a (International Police Task Force), sudac Stanković je izjavio da su vjerojatno ubijeni iz automatskog oružja. Prije ovog ubistva došlo je do napada na Nermina Mujkića i Nemsudina Karića bez ikakvog razloga. Napadač je bio srpski državljanin za kojim je Općinski sud u Tuzli raspisao potjernicu. Nije uhapšen ni uz međunarodnu Interpolovu tjeralicu.
Novembar 1997.Rakova Noga kod Ilijaša
Ermina Rapu je pogodio snajperski hitac direktno u grudni koš. Podlegao je na putu za bolnicu. Ovaj mladić je sa ocem došao da raščisti ruševine svoje kuće, a selo porodice Rapa nalazilo se nekoliko kilometara od “linije razdvajanja”. Istraga je pokazala da je na Ermina pucano iz pravca entiteta Republika Srpska.
Decembar 2000. – Glogova kod Bratunca
Od posljedica eksplozije mine postavljenje ispod jednog od blokova koji su trebali biti prvi u zidovima obnovljene kuće preminuo je Sejfo Ahmetović.
Oktobar 2000.Novi Grad
Ručnom bombom koja je postavljena na ulazna vrata porodične kuće ubijen je Ahmet Bešić, jedan od prvih povratnika u Novi Grad (Bosanski Novi). U tom trenutku su u kući pored Ahmeta bili i njegova supruga, kćerka i trogodišnja unuka. Nakon što je izvadio osigurač iz bombe, ubica ju je stavio u staklenu čašu i postavio je na drvenu letvu ispod same brave na ulaznim vratima. Kada je
Ahmet otvorio vrata čaša je pala, a bomba eksplodirala. Istraga je vođena, ali bez ikakvih konkretnih ishoda.
Maj 2001. – Banja Luka
Tog sedmog maja u Banjoj Luci se okupilo oko 300 Bošnjaka iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine s nadom da će postaviti kamen temeljac za obnovu porušene Ferhadija džamije. Svečana ceremonija zakazana je za 11:30, a već u 11 se pojavila rulja koja je na vjernike bacala cigle, kamenje, flaše, pa i stolice. Paljeni su i autobusi kojima su “Turci“i “balije” došli. Sve se to dešavalo u prisustvu policijskih snaga i medija. Prilikom ovog napada povrijeđeno je više od 100 ljudi među kojima je i 61-godišnji Murat Badić iz Cazina. Badić je dugo je ležao ranjen, dok je rulja napadala prisutne. Potom je prebačen u banjalučku bolnicu, iz koje je nekoliko sati vožen kolima u Sarajevo, jer niko nije izdao dozvolu za upotrebu helikoptera za hitni transport. Murat je preselio na Ahiret nakon 19 dana provedenih u komi.
Juli 2001. – Vlasenica
Samo nekoliko sati nakon što je 11. jula položen kamen temeljac za Memorijalni centar u Potočarima, ubijena je maloljetna Meliha Durić. Ova šesnaestogodišnjakinja je ubijena snajperskim hicem – metak joj je prošao direktno kroz vrat. Iako su se u vezu sa ovim ubistvom dovodili razni ljudi među kojima i poneki ratni zločinac, slučaj Melihe Durić, kao i svi ostali slučajevi nikada nije do kraja riješen. Ubice nikada nisu odgovarale za svoja djela.
Tokom većine ovih istraga nadležne institucije su učinile propuste koji su se pokazali ključnim. Svi ubijeni iza sebe su ostavili porodice koje tuguju za njima i danas. Čini se da njihovi voljeni neće u skorije vrijeme saznati ko su počinioci i nalogodavci te koji su bili njihovi motivi.