Azerbejdžan: Povratak okupiranih teritorija i nekažnjeni genocid
Trideset godina od genocida u Hodžaliju
Dvadeset šesti februar u Azerbejdžanu se obilježava kao Dan genocida u Hodžaliju. Genocid u Hodžaliju počinile su armenske snage na ovaj datum 1992. godine tokom prvog rata u Nagorno-Karabahu.
Ovogodišnjim manifestacijama upriličenim za 30. godišnjicu genocida u Hodžaliju prisustvovali su, kao gosti Agencije za državnu podršku nevladinim organizacijama Republike Azerbejdžan, predsjednica Udruženja Pokret „Majke enklava Srebrenica i Žepa“Munira Subašić, predsjednica Udruženja „Žene Podrinja“Šuhra Sinanović, predsjednik Asocijacije „Mostovi prijateljstva“Jasmin Imamović, te potpisnica ovih redova.
Agencija je za goste iz Bosne i Hercegovine ovim povodom organizovala i više radnih sastanaka s predstavnicima udruženja koje okupljaju članove porodica ubijenih u Hodžaliju, prvom i drugom karabaškom ratu i drugih nevladinih organizacija. Upriličena je i posjeta Šuši – gradu simbolu pobjede Azerbejdžana u vojnoj operaciji za vraćenje teritorije Nagorno-Karabaha koju su armenske snage držale pod okupacijom 28 godina.
Prvi rat u Nagorno-Karabahu
Prvi karabaški rat vođen je između Azerbejdžana i Armenije u godinama uoči i poslije raspada SSSR-a na prostoru južnog kavkaskog planinskog vijenca Nagorno-Karabah. Rat je prekinut 1994. godine ostavljajući pustoš iza sebe, stotine hiljada raseljenih Azerbejdžanaca, desetine hiljada ubijenih i potpuno razorene gradove i sela.
Masakr počinjen u Hodžaliju je bio najteži zločin koji su armenske snage počinile tokom ovog rata. Hodžali je držan pod opsadom pet mjeseci, a onda je u njega nakon masovnog artiljerijskog bombardovanja 25. februara 1992. ušao 366. pješadijski gardijski puk bivšeg SSSR-a koga su činili Armenci i samo za jedan dan ubili 613 ljudi, uključujući 63 djece, 106 žena i 70 staraca. Zarobljeno je 1.275, a preko 5.300 nasilno protjerano. Osam porodica je u ovom masakru potpuno istrijebljeno, 25 djece je ostalo bez oba roditelja, a 130 njih bez jednog roditelja.
Armenske snage su Nagorno-Karabah i sedam regija oko njega – 20 posto teritorije Azerbejdžana, držale pod okupacijom od 1994. do 2020., proglasivši njegovu nezavisnost koju niko nikada u svijetu nije priznao – čak ni sama država Armenija.
Azerbejdžan nikada nije odustajao od ove svoje teritorije. Generacije su rasle uz natpise s porukom „Nagorno-Karabah je Azerbejdžan“.
Granice Nagorno-Karabaha su bile potvrđene i za vrijeme Vladimira Iljića Lenjina prema kojima je ova kavkaska oblast dio Azerbajdžanske Sovjetske Socijalističke Republike. Republika Azerbejdžan je svoju nezavisnost od SSSR-a proglasila u augustu 1992. godine, a 2. marta iste godine je primljena u Ujedinjene narode.
Grad Šuša – simbol pobjede
Azerbejdžanci s ponosom govore o drugom karabaškom ratu - vojnim operacijama za vraćanje okupiranih teritorija Nagorno-Karabaha koje su vođene od septembra do 9. novembra 2020. Rat je trajao 44 dana. Bitka za grad Šušu je simbol pobjede u ovom ratu kojim je Azerbejdžan vratio okupirane teritorije.
O vraćanju Šuše, grada smještenog na ključnoj tački za kontrolu Nagorno – Karaba, Azerbejdžanaci govore s ponosom, nastojeći ne propustiti nijedan njen detalj o tome kako su njihovi vojnici rano iznenadili armenske snage dolazeći iz pravca koji okupatori nisu očekivali. Sve se odvijalo 8. novembra 2020. godine. Nakon što su prešli 25 km teško prohodnog puta azebejdžanski vojnici su se, poput iskusnih planinara, uspeli planinskim liticama koje se nalaze na rubu ovog grada. Teške borbe su vođene tog dana uz velike ljudske gubitke, ali je cilj postignut – Šuša je vraćena Azerbejdžanu.
Dan nakon pobjede u Šuši, Azerbejdžan i Armenija su, uz posredovanje Rusije, potpisale sporazum o prekidu rata. Njime je bilo predviđao povlačenje armenskih snaga iz preostalih gradova: Lacina, Kelbecera i Agdama, dok glavni grad ove regije Hankendi, koji je u okviru SSSR-a nosio naziv Stepanakert, prema istom sporazumu treba biti reintegriran 2025. Ruske i turske mirovne snage su uključene u mehanizam za monitoring poštivanja ovog sporazuma.
Domaćini nas podsjećaju da se tokom drugog karabaškog rata dešavalo i ono čega su se mnogi pribojavali, a to su armenski napadi na civile van teritorija gdje su se odvijali vojni sukobi, a u kojima su stradali djeca, žene i stari. Jedna od meta bio je i stari grad Gandža s 350.000 stanovnika, poznat kao grad velikog azerbejdžanskog pjesnika Nizamija, kao i stari grad Agram.
Zamrznut sukob i ubrzana obnova
Predstavnici domaćina su željeli da gostima iz BiH pokažu kako danas izgleda Nagorno-Karabah, samo 15 mjeseci nakon što je vraćen u granice Republike Azerbejdžan.
Prije ulaska na ovu teritoriju morali smo preći tri kontrolna punkta uz rigorozni pregled, jer radi se o zoni koja se još uvijek vodi kao ratna zona u kojoj sporazum između Armenije i Azerbejdžana postignut 9. novembra 2020. nadgledaju turske i ruske mirovne snage. Da to jeste ratna zona potvrdilo se i mjesec dana nakon naše posjete - 24. marta 2022. kada se desio incident za koji Rusija krivi Azerbejdžan, jer su njegove snage ušle u zonu pod kontrolom ruskih mirovnih snaga i ondje postavile kontrolni punkt.
Oko 100 km prije uspinjanja uz planinski vijenac Nagorno-Karabaha imali smo priliku vidjeti i nedavno završeni aerodrom Fuzuli. Njega su krajem protekle godine svečano otvorili azerbejdžanski predsjednik Hajdar Alijev i turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan. Zastave Azerbejdžana i Turske se vihore na ovom aerodromu. Ove dvije zastave zajedno možete vidjeti po cijelom Azerbejdžanu kao znak zahvalnosti Turskoj za podršku koju je pružala ovoj zemlji u vraćanju njenih teritorija.
Tokom drugog rata u Nagorno-Karabahu ovu zemlju je pored Turske i Pakistana, pomogao i njen glavni saveznik Izrael, dok je susjedni Iran bio na strani Armena iako je Azerbejdžan većinski šitska zemlja. Od ukupno 10 miliona stanovnika Azerbejdžana njih 80 posto su ši’iti, dok u Iranu živi najbrogobrojnija azerbejdžanska dijaspora, njih 15 miliona.
Ubrzana obnova gradova Nagorno-Katrabaha
Zaista je impresivno gledati kako se infrastruktura Nagorno-Karabaha i obnova njegovih gradova, koji su bili potpuno uništeni tokom prvog karabaškog rata sa svim znakovitostima njihove vjere i kulture, danas obnavljaju kao projekat koji je u vrhu zanimanja države. Za nešto malo više od godinu dana od vraćanja Nagorno-Karabaha, asfaltirano je preko 120 km njegovog strmog planinskog puta. Danonoćno se provode operacije deminiranja, a ključne znamenitosti gradova, koji su nekada bili centri kulture Azerbejdžana, poput Šuše i Agrama, su prvi na listi ove obnove.
Plan Vlade je da za tri godine obnovljene gradove i sela smještene na ovom kavkaskom planinskom vijencu, počne naseljavati. Ovaj kavkaski planinski vijenac, kako kažu, će imati turističku ponudu koja neće biti ništa manje atraktivna od onih koje nude danas poznate planinske turističke destinacije u Evropi.
Dok smo se u kombiju penjali novoizgrađenim asfaltiranim putevima Nagorno-Karabaha mogli smo vidjeti nepregledna prostranstva srušenih sela, ali i mnogobrojna gradilišta i kućice za radnike.
Graditelji ovih puteva koji povezuju gradove i sela Nagorno-Karabaha zaslužuju sva priznanja za ovaj izuzetno zahtjevan graditeljski poduhvat koji realizuju na veoma nepristupačnom terenu planinskih vijenaca južnog Kavkaza, a kojim su nam omogućili da dođemo do legendarne Šuše – simbola pobjede drugog rata u Nagorno-Karabahu.
Šuša se danas ubrzano obnavlja. Jedan hotel je izgrađen i već radi, kao i nekoliko restorana i pekara za potrebe mnogobrojnih radnika i vladinih službenika.
Džamija i jermenska crkva su pri kraju obnove, čime se, kako nam je rekao domaćin, šalje poruku da su svi dobro došli u ovaj grad nakon njegove obnove.
Obnovljen je i Mouzolej azerbejdžanskom pjesniku i prvom kanovom veziru s početka 18. stoljeća, Molla Penah Vaqifu kao simbola ove regije. Obnova se vrši iz Fondacije Hajdar Alijev.
Zaštitne ograde mnogobrojnih gradilišta u Šuši su oblijepljene slikama ovog starog grada dočaravajući njegov izgled kao kulturnog središta Azerbejdžana s drevnim kamenim građevinama i karakterističnim zatvorenim drvenim lođama.
U Šuši se nalazi i velika srednjovjekovna tvrđava. Na ulazu u nju je postavljen simbol Azerbejdžana – endemski cvijet Kavkaza khari-bulbul.
Goste iz Bosne i Hercegovine su ispod zidina ove stare tvrđave strpljivo čekale kamere vodećih azerbejdžanskih tv kuća. Željeli su uzeti izjavu od Munire Subašić i Šuhre Sinanović.
„Čestitam vam na vraćanju Nagorno-Karabaha Azerbejdžanu. Ali, ne zaboravite i na onu drugu – pravnu borbu, borbu za kažnjavanje počinitelja genocida i drugih zločina počinjenih na ovom prostoru. Pokretanjem procesa pred sudovima zločinci nikad neće buti mirni. Presude neće dozvoliti da zločini budu zaboravljeni“, kazala je majka Munira Subašić.
Sve vrijeme boravka u Azerbejdžanu bilo je vidljivo veliko poštovanje koju članovi porodica ubijenih, kao i domaćini u cjelini, imaju prema Muniri Subašić kao simbolu borbe za istinu i pravdu u ime žrtava genocida. Tražili su od nje pomoć u posredovanju s međunarodnim institucijama zbog nestalih u prvom i drugom karabaškom ratu, kao i pravnoj borbi pred međunarodnim sudovima.
Masakr u Hodžaliju još nije dobio sudski epilog
Evropski sud za ljudska prava je dao svoje mišljenje o masakru u Hodžaliju navodeći u stavu 87 Odluke od 22. aprila 2010. godine sljedeće: “Čini se da izvještaji dostupni iz nezavisnih izvora ukazuju na to da je u vrijeme zauzimanja Hodžalija u noći između 25. i 26. februara 1992. godine stotine civila azerbejdžanskog porijekla navodno ubijeno, ranjeno ili uzeto kao taoce, tokom pokušaja bijega, zauzet je grad od strane armenskih boraca koji su napali grad...”, te počinjene zločine opisuje kao „djela posebne težine koja mogu predstavljati ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti“. I Armenija i Azerbejdžan podnijeli su tužbe Međunarodnom krivičnom sudu (ICC) u Hagu zbog Nagorno-Karabaha. Do danas nema presuda za genocid u Hodžaliju, niti druge zločine počinjene u ovoj kavkaskoj regiji.
O tome kako je to uspjelo preživjelim žrtvama genocida u Srebrenici govorila je predsjednica Udruženja Pokret „Majke enklava Srebrenica i Žepa“Munira Subašić tokom više susreta s porodicama ubijenih u prvom i drugom ratu u Nagorno-Karabahu kojima je na usluzi Agencija za saradnju s nevladinim organizacijama na čelu s Aygun Aliyevom, koja je bila domaćin gostima iz BiH.
Direktorica Aliyeva je u svom obraćanju na sastancima izrazila nadu da će članice udruženja porodica ubijenih u dva rata u Nagorno-Karabahu i predstavnici azerbejdžanskih nevladinih organizacija zaista čuti lekcije koje je majka Munira Subašić držala tokom ovih susreta i to preslikati u borbi za istinu i pravdu za žrtve Hodžalija.
„Nismo se slučajno sreli. I vi i mi imamo sličnu sudbinu. I mi u Azerbejdžanu i naši preci su doživjeli više genocida. Vi ste uspjeli da genocid počinjen nad vama u Srebrenici bude presuđen pred međunarodnim sudom. Nažalost, mi u tome još nismo uspjeli, a još uvijek tražimo i naše nestale iz prvog karabaškog rata“, rekla je direktorica Alijeva.
„Nemojte se uzdati da će to neko drugi za vas uraditi. Morate dići glas za istinu i pravdu. Ona neće sama doći. Morate znati da vam se desio genocid u Hodžaliju jer ste muslimani, kao što se i nama desio genocid u Srebrenici, jer smo muslimani. Vi imate podršku vaše vlade, bit će vam lakše u vašoj borbi za istinu i pravdu“, poručila je Subašić ovom prilikom nakon što je prenijela iskustvo rada članica njenog udruženja i mnogobrojne ostvarene rezultate kao što je Memorijalni centar u Srebrenici i jedinstveno mjesto ukopa za žrtve genocida u Srebrenici, presude za genocid pred Haškim tribunalom, donošenje rezolucija o Danu sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici u Evropskom parlamentu i mnogi drugi. Istakla je uspjeh majki da su pri tome uspjele odgojiti svoju preživjelu djecu i unuke bez mržnje i osvete.
„Kako ste uspjele pobijediti bol. Mi još uvijek tugujemo“, bilo je jedno od mnogobrojnih pitanja voditeljica udruženja porodica žrtava. „Bile smo podrška jedna drugoj. Sastajale smo se i tek kad smo se počele boriti za istinu i pravdu za naše ubijene uspjeli smo potisnuti tu bol. Iako je ona uvijek u nama mi se s njom nosimo lakše jer se borimo za istinu i pravdu“, kazala je Subašić.
Susret heroina Fatme Sattarova i Munire Subašić
Susret delegacije iz Bosne i Hercegovine s veterankom Drugog svjetskog rata Fatmom Sattarova, bio je posebno inspirativan. Iako je napunila sto godina Sattarova predvodi Udruženja veterana. Nevjerovatna je njena vitalnost i želja da i danas doprinosi razvoju svoje zemlje. „Bila sam jedino žensko dijete u mojoj porodici, ali sam otišla da se borim protiv fašizma, jer sam znala i tada da je to zlo za cijeli svijet“, kazala je Sattarova tokom susreta s Munirom Subašić i Šuhrom Sinanović. Na poprsju gospođe Fatme Sattarova je bilo zakačeno mnogobrojo ordenje i priznanja za zasluge u ratu i poslije rata, a kojima je ovom prilikom dodala i Srebrenički cvijet.
U razgovoru s gošćama iz Bosne i Hercegovine podsjetila je na doprinos njene zemlje u borbi protiv fašizma tokom Drugog svjetskog rata, posebno se osvrnuvši na to da je 75% nafte koju je tada koristila sovjetska armija, dolazilo iz Azerbejdžana.
Fatma Sattarova u Azerbejdžanu predstavlja simbol borbe protiv fašizma. Njeno geslo je: učite djecu o borbi protiv fašizma odmalena, jer djeca brzo rastu. Ona i danas povremeno drži časove učenicima i studentima. Njen rad je predmet zanimanja medija ove zemlje, a prisutna je i na društvenim mrežama.
Baku - Pariz Kavkaza
Ilham Alijev je preuzeo predsjedničku dužnost od oca Hejdara 2003. godine. Od te godine Azerbejdžan je umnogome unaprijedio svoj međunarodni status, postavši između ostalog domaćin prvih ikad održanih Evropskih igara u Bakuu 2015. godine.
Protekle dvije decenije, ova zemlja je prerasla u velikog regionalnog energetskog igrača, zbog čega je dobila naziv i „zemlja vatre“. Njeni resursi su omogućili zemlji obnovu vojske, koja se smatrala prioritetom vlade zbog borbe s Armenijom oko teritorije Nagorno-Karabah. I glavni grad Baku se ubrzano obnavlja zahvaljujući naftnom bogatstvu. Ruše se čitavi kvartovi, kompleksi starih stambenih zgrada iz sovjetskog perioda, i grade nove ekskluzivne moderne stambene i poslovne zgrade, trgovački centri, bulevari, parkovi, prostrane saobraćajnice s kružnim tokovima i široke šetnice uz Kaspijsko jezero. Blistav i čist, s mnogobrojnim modernim neboderima koji noću svjetle u bojama vatre kao simbolu njegovog velikog bogatstva drugo ime za Baku danas je grad svjetlosti i Pariz Kavkaza.
Bogatstvo nafte i plina u centru ovog grada simbolizuju i tri tornja visoka 182 m koji noću blješte u bojama vatre. Ovi Plameni tornjevi, zajedno s Baku bulevarom, Trgom zastave, Centrom Hajdar Alijev, Muzejom tepiha i Olimpijskim stadionom su danas prepoznatljivi simboli grada Bakua što ga čini turistički atraktivnim, ali i pokazuje šta Azerbejdžan želi biti.
Prije ulaska na oslobođene teritorije Nagorno-Karabaha morali smo preći tri kontrolna punkta uz rigorozne preglede, jer radi se o zoni koja se još uvijek vodi kao ratna. Da je to zaista tako pokazalo se mjesec dana nakon naše posjete kada se krajem marta desio incident za koji je Rusija - koja je bila posrednik mirovnog sporazuma između Armenije i Azerbejdžana 2020., sada optužila azerbejdžansku stranu za njegovo kršenje.