Akaidska misao u opusu Mehmeda Džemaludina Čauševića

Akaidska misao bosanskohercegovačkih učenjaka

Brojni su se naši ugledni učenjaci, iz bliže i dalje prošlosti, kontinuirano bavili izučavanjem nauke akaida. Neki među njima su svojim djelima i tekstovima, kao i predanim profesorskim radom na obrazovnim ustanovama, dali osobit doprinos razvoju akaidske, a time i ukupne islamsko-teološke misli u Bosni i Hercegovini. Ovdje ćemo ponuditi kratke osvrte na opuse koje smatramo vjersko-teološkom okosnicom za nastajanje i razvijanje nauke o načelima islamskog vjerovanja (akaid) u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, u vremenu kada se znanja iz temeljnih islamskih nauka prvi put nastoje sistematičnije interpretirati na bosanskom jeziku.

Kao o rijetko kojoj ličnosti iz bošnjačke povijesti, o životu i djelu Džemaludina-ef. Čauševića (1870-1938) intenzivno se piše i u kontinuitetu objavljuje skoro već stotinu godina. Pomno i sveobuhvatno su rasvjetljavane njegova predano i autoritativno obavljana dužnost reisu-l-uleme Islamske zajednice (od 1913. do 1930. godine), te impozantno prosvjetiteljsko i reformatorsko djelovanje u društvu, kulturi i nauci.

Ovdje ćemo kratko predočiti nekoliko karakteristika Čauševićevog pisanog opusa, posebno se orijentirajući na segment koji se tiče nauke akaida.

U više radova ovog autora, publiciranih u tadašnjim časopisima, nailazimo na zanimljiva tematiziranja pitanja islamskog vjerovanja. Cjelovitije i temeljitije akaidskoj tematici pristupa u podužem uvodnom tekstu svog prijevoda Kur’ana Časnog koji obuhvata slijedeće naslove: Kur’an i sunnet, Kur’an i stare svete knjige, Besprimjernost Kur’ana (izlažu se mnogi aspekti nadnaravnosti posljednje Objave), Božije jedinstvo, Božija imena, Ahiret – vječni svijet, Raj i pakao, Božija objava, te Život hazreti Muhammedov. I u komentarima ispod prijevoda kur’anskih ajeta nalaze se važne elaboracije akaidskih pitanja.

Dosljedno modernističkom diskursu, Čaušević se uglavnom ne upušta u analizu povijesno-teoloških karakterizacija pojedinih islamskih nauka. Kada je riječ o akaidu, on se skoro uopće ne osvrće na vrijeme i uvjete nastanka ove nauke, niti na etape njezinog razvoja i različita shvatanja pojedinih pitanja, počev od vremena ranih škola kelama pa do pojave znamenitih mutekellimuna i njihovih opsežnih djela. Ovaj autor ne pridaje značajniju pažnju klasičnim doktrinarnim raspravama što čine mnogi drugi bosanskohercegovački učenjaci tog vremena. Otuda se njegovi pogledi nerijetko doimaju različitim u odnosu na ustaljene hanefijsko-maturidijske obrasce u nauci kelama.

Jedan takav primjer vezan je za objašnjenje značenja imana, temeljnog pojma u akaidu. Kada Čaušević u svojim tekstovima govori o imanu, osnovno značenje ovog izraza – vjerovanje najčešće dovodi u neraskidivu vezu sa islamom, pojmom koji šire razumijeva kao poslovanje. Pozivajući se na Poslanikove, a.s., predaje, kazat će da su `’vjerovanje i poslovanje dva druga i da se jedno bez drugog ne prima’’. Na prvi pogled, za njega nije smjerodavna teorija maturidijske škole o distinkciji vjerovanja i djela, a što se odnosi na samo definiranje sadržaja imana. Međutim, valja imati na umu da se njegovo promišljanje značenja imana ne kreće u doktrinarno-teološkim relacijama. On ostaje dosljedan svojoj vjersko-društvenoj prosvjetiteljskoj ulozi, te i o imanu uglavnom govori smatrajući ga ključnom pokretačkom snagom za djelovanje i akciju odnosno razvoj i napredak. Tako Čaušević poručuje: `’Dok su muslimani potpuno razumjeli da ne može biti vjerovanje bez poslovanja, dotle su i napredovali. (...) Tada je islamska zajednica u svakom pravcu cvala i svjetlo istine na sve strane širila.’’ Na ovom tragu, autor u više svojih radova objašnjava kako je iman stablo koje nužno ima svoj korijen, grane i plodove.

Pomenuti i slični konteksti mogu sugerirati da se Čaušević priklanja mišljenjima islamskih učenjaka izvan hanefijsko-maturidijskog kruga po kojima se iman sastoji iz vjerovanja, izjave o pripadnosti vjeri, te djelovanja u skladu sa zakonom vjere. Međutim, ove njegove interpretacije, kako smo već i potcrtali, valja gledati ponajprije kao insistiranje na ravnoteži između vjerovanja i aktivnog djelovanja koja je nužna za napredak na vjersko-kulturnom, naučnom i širem društvenom planu. Da nije riječ o Čauševićevoj namjeri da se na vjersko-teorijskoj ravni opredjeljuje za definiciju koja u opseg imana uključuje i djelo, kazuje njegov jasni stav o tome šta osobu može voditi u nevjerovanje (kufr). Prema ovom alimu, samo djelo ne može prouzrokovati kufr ukoliko to nije namjera njegovog počinioca, što korespondira s maturidijskim učenjima o imanu i kufru. Odgovarajući onima koji su određene nove pojave, poput nošenja šešira, olahko kvalificirali kao čin nevjerstva, Čaušević iznosi kategoričan stav da su volja i namjera, a ne djelo, ključne za povlačenje granice između imana i kufra. Ovim povodom on nedvosmisleno zaključuje: `’Ako neko oblačenjem ma kakve haljine želi biti kjafir, i postat će kjafir.’’ Ali, ako neko `’ne želi kjufur, njega ne može ništa u kjufur metnuti’’.

U ovom osvrtu ćemo ukazati i na značaj dva poduža rada u kojima ovaj autor govori o objavi i vjeri. Riječ je o više dobro obrađenih akaidskih pitanja s ciljem da se u duhu novog vremena sveobuhvatnije razumije islamsko poimanje objave, te potrebe za vjerom i nužnosti njezinog povijesnog kontinuiteta. Argumentirano je objašnjena veza između prave vjere i Božije objave kao njezinog ishodišta. U ovim svojim opširnim i tematski višeslojnim tekstovima, Čaušević piše o neutemeljenosti nekih zapadnih teorija o porijeklu religije, o jednoj objavljenoj Božijoj vjeri koju su pronosili svi Njegovi poslanici, o izvorima, univerzalnim načelima i vrijednostima islama po čemu se razlikuje od ostalih religija, o Kur’anu koji sadrži sve ranije objave u njihovoj autentičnoj formi i Muhammedovom, a.s., nenadmašnom, a lahko shvatljivom, primjeru žive vjere...

Neka razmatranja ovog učenjaka o objavi i vjeri imaju dosta zajedničkog s pogledima na ista pitanja u radovima naših poznatih autora Mehmeda-ef. Handžića ili Abdurahmana-ef. Čokića koji su se, pored ostalih izvora, oslanjali i na djela Muhameda Abduhua, posebno kada se radi o tada često prisutnoj temi vahja. Međutim, Čaušević i ovdje vidno promiče svoj prepoznatljivi stil, često posežući za logičkim i univerzalnim značenjima kur’anskog teksta, kao i kontekstualizacijama i paralelama koje na metodološko-apologetskoj ravni omogućavaju savremeno razumijevanje i afirmaciju temeljnih islamskoteoloških učenja.

Tako Džemaludin-ef. Čaušević vjeru predstavlja kao skup Božijih zapovijedi i uputstava koja su poslanicima objavljena, te dodaje da je vjera `’od Boga postavljeni pravac kojim pametni ljudi, svojevoljno idući, mogu postići svako dobro u ovom i onom vječnom životu’’. U tekstu o vahju ovaj autor dalje piše o pogrešnom odnosu jevreja i kršćana prema istini koja je njihovim poslanicima, a potom i posljednjem Poslaniku, a.s., objavljena, te naglašava da će ljudi lutati sve dok se `’ne uzdignu na stepen zdravog i objektivnog prosuđivanja’’. Zaključuje da ljude na pravom putu može ujediniti Kur’an koji poziva zajedničkoj Riječi objavljenoj svim vjerovjesnicima i cijelom čovječanstvu, a čiji ključni postulati glase: da ljudi vjeruju samo u jednog Boga i da Mu druga ne pripisuju, te da ljudi jedni druge bogovima, pored Allaha, ne uzimaju.

Kako vidimo, Čaušević je svojim tematiziranjem objave stavio naglask na sintezu uma (`’zdravog i objektivnog promišljanja’’) i Istine u Kur’anu časnom. Prvi i najvažniji odraz te sinteze jeste tevhid – vjerovanje u jednog Boga. I razmatranje pitanja vjere svodi na tri glavna islamska načela: vjerovanje u `’apsolutnog Gospodara, Stvoritelja svjetova’’ (monoteizam), vjerovanje u Sudnji dan (eshatologija) i vjerovanje u sve Božije poslanike i njihove objave (univerzalnost islamskog učenja). Ova načela predstavljaju esencijalne akaidske teme ukupnog opusa Džemaludin-ef. Čauševića.