Počeci odbrane Sarajeva

Nove knjige:

(Nihad Halilbegović: Kako smo dolazili do naoružanja, municije i potrebne opreme prvih dana napada na Sarajevo)

Da se prije pisalo, govorilo i istraživalo o onome šta se dešavalo, pogotovo u periodu od 1942. do 1945. godine i neposredno do pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu, zasigurno bi posljedice rata 1992-1995. godine bile ako ne izbjegnute onda bar umanjene. Da su se tako na vrijeme detektirali uzroci i istina iznijela na vidjelo, proizvodnja mržnje i netrpeljivosti ne bi našla svoje plodno tlo. Ovako, svjedoci smo, žrtve i razaranja su bile neminovne, bolne i velike. Otuda i novu knjigu Nihada Halilbegovića čitamo i shvatamo najprije kao potrebu da se osvijetle i otkriju namjere neprijatelja kako bi se one spriječile u začetku. Jer, moramo priznati, agresija na Bosnu i Hercegovinu nas je poprilično nespremno dočekala. Čak su se i mnogi građani, zadugo iznenađeni onim što se dešava, i pored svakodnevnog granatiranja i ubijanja po ulicama, pitali - koja to vojska i zašto puca s brda, i zar će se dojučerašnje komšije okrenuti i pucati na njih? To i takvo neshvatanje se potom prenijelo i na samo nesnalaženje u odbrani i spašavanju vlastitih života. Dakako, na taj faktor iznenađenja neprijatelji su itekako računali i svjesno i planski djelovali u pravcu da izazovu paniku i haos kako bi lakše ovladali situacijom. Štaviše, mnogi građani BiH su ostali šokirani brutalnošću i nasiljem vjerujući da se ubijanja na etničkoj osnovi u Evropi ne mogu i neće dešavati. Nažalost, realnost je bila drugačija. Uz pomoć naoružanja i infrastrukture JNA, srpski nacionalisti su započeli i primijenili srednjovjekovni model opsade. Sarajevo, kao glavni grad, je primjer takvog tipa ratovanja. Opsada i psihičko nasilje koje je provođeno nad građanima Sarajeva ne samo što nije bilo primjereno 21. stoljeću, nego je nadasve, rezultat osmišljene strategije projicirane iz glava ideologa. Namjera je bila očita - podijeliti Sarajevo politički i demografski, te na taj način podijeliti Bosnu i Hercegovinu kao državu. U tu svrhu, građani Sarajeva korišteni su kao taoci kako bi srpski nacionalisti ojačali svoje pozicije u pregovorima s međunarodnom zajednicom. Stegnut je tako obruč oko Sarajeva u kome je na dužini oko 60 km prstena opsade u prosjeku bilo 2.100 komada teškog artiljerijskog oružja. Podaci ukazuju i to da je “na svakih 35 metara bilo ukupno najmanje jedno artiljerijsko oružje. Tolika gustina teškog oružja nije bila ni u opsadi Berlina, gdje je na dužini jednog kilometra bilo 25 oružja.” Direktna meta bili su građani koji su svakodnevno bili izloženi smrti i mnogim nestašicama hrane, vode, električne energije, gasa i svega onoga što je vezano za normalan život. No, građani su ipak sve to stoički podnijeli i pokazali svoju privrženost onim sasvim ljudskim, demokratskim i civiliziranim principima. Spontano i dobrovoljno su stali u odbranu grada, okupili se u grupama i uz podršku jedinica teritorijalne odbrane i policijskih jedinica MUP-a vojno organizirali u Armiju BiH. Što se tiče same organizacije života u takvim uslovima ona je iziskivala izuzetnu spretnost, snalažljivost, hrabrost i odanost. Posebnu obavezu u tim presudnim danima imao je Gradski sekretarijat za Narodnu odbranu koji je uspio pronaći snage i znanja, organizirati odbranu, prikupiti oružje i pokrenuti proizvodnju municije. Koliki je značaj bio onih koji su pravili i opravljali oružje najbolje govore riječi koje je Nihad Halilbegović, kao sekretar Narodne odbrane grada utkao u ovu knjigu - studiju navodeći: ”Borci su ponekad u redu čekali izradu bombi, tromblona, granata, popravak puške, preuzimali iz ruku majstora i trčeći nosili na položaje. Takvo improvizirano i modificirano oružje prvih dana agresije i napada na naš grad je imalo značajnu, ponekad i ključnu ulogu.” Ogoljavajući argumetnima namjere neprijatelja, zapravo nacionalista koji su prethodno perfidno razoružali Teritorijalnu odbranu i njime naoružali svoje sljedbenike, Nihad Halilbegović u svojoj knjizi “Počeci odbrane Sarajeva” opisuje te prve korake snalaženja i entuzijazma, postavljajući u fokus interesa svijest o potrebi institucionalnog djelovanja i suprotstavljanja zločinu i njegovim izvršiocima. Kao takva, ova knjiga predstavlja svojevrsni prilog kolektivnom pamćenju i autentično je svjedočanstvo o dramatičnim dešavanjima i preživljavanju u ratom opkoljenom Sarajevu.

Knjiga i knjige koje nam prononsirani patriota Nihad Halilbegović piše upravo u tom pogledu su istinite, nužne i dobrodošle. One će progovarati o novijoj historiji BiH i Bošnjaka, onoj koja se još ne izučava u školama, te biti neizostavno štivo u svakom daljem naučnom istraživanju.