Agan-ef. Jakupović portret banjalučkog imama
“Za života roditelja značajan broj potomaka živi u magli, tragajući za svojim putem, identitetom i svojom ličnošću. Tek kada roditelji umru, presele na onaj svijet, otvore im se vidici istine i padne im koprena s očiju. Nadam se da će Agan-ef. biti ponosan na svoje potomstvo” (N. A.)
Rođenje i školovanje
Agan-ef. Jakupović rođen je 3. oktobra 1904. godine od oca Mehmeda i majke Zlate, rođ. Ćehić, u Kamičanima, Kozarac.1 Pored njega, njegovi roditelji Mehmed i Zlata su imali još jednu kćerku i dva sina. Pohađao je mekteb u rodnom mjestu devet godina i tu je, između ostalog, uspio naučiti i turski jezik, da bi potom upisao Ujedinjenu medresu u Banjoj Luci. Njegov sin Reuf, ponosan na svog oca kao i sva djeca na svoje roditelje, ispričao mi je jednu anegdotu u kojoj je kazao da je Agan-ef. imao jednog rođaka koji je bio u Prvom svjetskom ratu na dalekom ruskom frontu gdje je zarobljen. U zarobljeništvu je uspio napisati pismo i poslati ga svojim roditeljima. Međutim, kada je pismo stiglo, niko od prisutnih ga nije znao pročitati. Agan-ef. je, kao dječak, uzeo i pročitao prisutnima pismo. Tom prilikom su svi ostali u čudu jer nisu znali da on zna čitati i prevoditi turski jezik. Kada je njegov otac prepoznao želju za učenjem i čitanjem kod Agan-ef., odlučio je poslati ga na dalje školovanje u Banju Luku. Dogodilo se i da njegov najbolji drug iz djetinstva Jusuf-ef. Mahić također upiše medresu u Banjoj Luci, te je zajedno s njim dijelio školsku klupu i lijepe trenutke školovanja provedenog u banjalučkoj medresi.
Ujedinjena medresa nastala je spajanjem Šibića i Fejzija medrese. Među istaknutim alimima koji su predavali u ovoj odgojno-obrazovnoj ustanovi bili su hfz. Mustafa-ef. Nurkić – banjalučki muftija i jedan od potpisnika Banjalučke rezolucije, hfz. Idriz-ef. Skopljak – profesor u medresi i njen upravnik sve do zatvaranja ove škole 1944. godine. Uvidom u svjedočanstvo o završenoj školi Agan-ef., vidjet ćemo da je boravio u medresi punih devet godina, tačnije od školske 1922/23. do 1932/33, kada je završio s odličnim uspjehom i primjernim vladanjem. Naročito se isticao u vjerskim predmetima, o čemu svjedoče postignuti rezultati na ispitima.2 Nakon završene medrese, položio je imamsko-muallimski ispit 21. juna 1934. godine, stekavši tako pravo obavljanja dužnosti imama, hatiba, honorarnog ili kontraktualnog mualima ili vjeroučitelja.3 Agan-ef. je, nakon završene medrese, nastavio školovanje. Na inicijativu banjalučkog muftije hfz. Mustafa-ef. Nurkića, u medresi je organizirana nastava za nadarene učenike, kako bi se spremali za posao muderrisa. Međutim, ovaj vid nastave nije dugo trajao i, naposljetku, je ukinut.
Imamsko-muallimski rad
Kao učenik medrese, Agan-ef. je mujezinio u Simidija džamiji u periodu 1923-1925. godine, da bi potom isti posao obavljao u Gazanfer-begovoj džamiji u periodu 1925-1932. godine, a za to je dobio i dekret od Ulema-medžlisa 19. marta 1927. godine, br. 7739/27. Pored toga, bio je postavljen i za pomoćnika muftijskog tajnika u periodu 19311932. što mu je omogućilo da stekne iskustvo i u administrativnim poslovima. Nakon završene medrese prvo zaposlenje je dobio 20. juna 1936. godine kao imam, hatib i muallim jednogodišnjeg mekteba u Gornjim Jakupovićima u Kozarcu.4 U toku službovanja upoznao je Terzić Razija-hanumu iz Ćele, općina Prijedor, s kojom je dobio četvero djece: Irfana, Reufa, Esada i Ismetu. U ovom mjestu zadržao se nepune tri godine, da bi potom prešao na mjesto imama Sefer-begove džamije u Banjoj Luci. U zahtjevu koji je Naim Ćejvan, predsjednik Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva Banja Luka, uputio Ulema-medžlisu između ostalog se kaže da je dotadašnji imam hfz. Idrizef. Kadunić umro te da se na mjesto imama Sefer-begove džamije predlaže Agan-ef. Jakupović koji bi, pored imamskog posla, obavljao i dužnost pisara u kancelariji Povjerenstva. Ulema-medžlis je odobrio ovaj prijedlog, pa je Agan-ef. na mjesto imama ove džamije stupio 29. jula 1939. godine5 i na tom mjestu se zadržao sve do penzionisanja 1966. godine. Nakon penzionisanja radio je kao knjigovođa u Muslimanskom pokopnom društvu, dok je dužnost imama Sefer-begove džamije nastavio obavljati bez naknade sve do teškog oboljenja 1974. godine. Živio je s porodicom u staroj bosanskoj kući na Pobrđu, u blizini kuće muftije Zahirovića s kojim je dugo prijateljevao.
Pored imamskog poziva, u toku Drugog svjetskog rata je nastojao biti od pomoći muhadžirima koji su došli iz različitih krajeva u Banju Luku. Imao je zadatak da se brine o izbjeglicama iz Glamoča smještenima u Medreskoj ili Daudija džamiji. U knjizi “Pozajmica za džennet” Ejuba Todorovca zabilježena je priča u kojoj se govori kako je Aganef. pozajmio novac jednom džematliji, ne pitajući ga zašto mu novac treba, a ovaj ga je iskoristio da pomogne muhadžirima. Nakon izvjesnog vremena, kada mu je džematlija vratio pozajmicu, Agan-ef. mu nije htio reći da je saznao od muhadžira gdje je otišla njegova pozajmica, kako ne bi umanjio njenu vrijednost, kao i samo dobročinstvo njegovog džematlije.
Prema riječima njegovog sina Reufa, s kojim sam razgovarao 21. septembra 2021. godine, skromno su živjeli zbog slabe finansijske situacije. Zbog toga su obrađivali zemlju oko kuće, a ponekad su znali višak proizvoda prodavati i na pijaci. Takva situacija nije spriječila Agan-ef. da se druži s knjigama, da ih kupuje i formira jednu bogatu porodičnu biblioteku. Većinu knjiga iz ove biblioteke Razija-hanuma je devedesetih godina prošlog stoljeća poklonila Medžlisu islamske zajednice Banja Luka. Njegova velika želja bila je da mu se djeca fakultetski obrazuju i za života mu se i ostvarila. Pored toga, bio je redovan čitalac Glasnika i putem rubrike “Pitanja i odgovori” je postavio nekoliko pitanja Husein-ef. Đozi. U jednom pitanju moli Đozu da mu iznese mišljenje o postavljanju fotografija na nadgrobne spomenike muslimana, u drugom ga interesuje njegov stav o tome da li imam može ići ispred dženaze, dok je treći slučaj ujedno i njegov apel Husein-ef. da se skrene pažnja na to da se muslimani vjenčavaju i šerijatski, pored općinskog vjenčanja, i da ne napuštaju ovu islamsku ustanovu.6 Na osnovu ovih pitanja možemo zaključiti da je pratio dešavanja kretanja u zajednici i u svome džematu te je nastojao pronaći adekvatne odgovore na izazove s kojima se suočavao u radu.
U njegovoj porodici se zna da je godinama prikupljao sredstva za hadž, ali ga je bolest spriječila da obavi petu islamsku dužnost. Za njega je Ibrahim-ef. Halilović, imam Ferhadije a potom i banjalučki muftija, kao bedel obavio hadž.
Vasijetnama porodici
Dvije godine nakon što je obolio, tačnije 25. oktobra 1976. godine, odlučio je napisati vasijetnamu svojoj djeci, a koju mi je njegov sin Reuf dao prilikom našeg razgovora. U tom dokumentu Agan-ef. je iskazao brigu za školovanje budućih generacija, naglasio je važnost poštivanja propisa dženaze te je ukazao na očuvanje prijateljstva s Jusuf-ef. Mahićem i drugim kolegama.
U svojoj vasijetnami Agan-ef. je oporučio da mu se ne plaćaju hatme, Jasini, tevhidi ni mevludi, nego da se umjesto toga pošalje dobrovoljni prilog u Sarajevo za održavanje Islamskog fakulteta i medrese. To je, po njegovom mišljenju, sve skupa trebalo iznositi oko pola miliona starih dinara. S obzirom da je Agan-ef. bio redovan čitalac Glasnika, u kojem je Husein-ef. Đozo stalno ukazivao na važnost održavanja Islamskog fakulteta i medrese, ovakav njegov stav nas ne treba čuditi.
Insistirao je da se pozovu njegove kolege, školski drugovi, Jusuf-ef. Mahić, Čirkin H. Mahmut-efendija i uz njih imam iz Kamičana, Kozarac, Ahmet-efendija. Oporučio je da ga oni opreme, s tim da svim ovim rukovodi Jusuf-ef. Mahić, te da se po imame iz Kozarca treba otići kolima i vratiti ih kolima natrag. Naveo je da se dadnu nagrade za učinjene usluge i to za kupanje 50.000 starih dinara, a drugoj dvojici po 30.000 starih dinara za pomaganje oko kupanja.
Obavljanje dženaze
U oporuci je tražio da ga pokopaju na Novom groblju na Pobrđu gdje je mjesto suho, te da se zauzme jedno prazno mjesto i rezervišu ga za njegovu suprugu, ako ona pristaje na to. Naveo je da mu se postavi tvrdi nišan više glave, a može da bude i niže nogu nešto manji. Također je izrazio želju da mu se nikakva ograda oko kabura ne stavlja, da mu se ne uče salle na džamijama, dok se smrtni oglasi trebaju izdati. Što se tiče učenja na kaburu, tražio je da uče svi oni koji to žele, ali da kolega Jusufef. tim rukovodi. Na kraju je naveo da se svi troškovi oko njegove dženaze isplate iz njegovih novaca koje drži na štednim knjižicama, te da se nada da će njegova porodica svjesno izvršiti navedene želje.
Agan-ef. je umro 23. septembra 1979. godine. Dženazu mu je predvodio Jusuf-ef. Mahić i ukopan je na Novom groblju na Pobrđu. Do njega je kasnije ukopana i Razija-hanuma, koja je umrla 30. novembra 2008. godine. Također, podrazumijeva se da su njegova djeca u potpunosti ispoštovala očevu vasijetnamu.
1 AGHB, Gazi Husrev-begova biblioteka, Lični dosje, Rodni list, br. 290/41, Banja Luka, 10. mart 1941.
2 Ibid. Prijepis svjedočanstva, br. 1/32, Banja Luka, 2. novembar 1932. g.
3 Ibid. Svjedodžba o imamsko-mualimskom ispitu br. 185/1933. g.
4 Ibid. Rješenje Ulema-medžlisa br. 1342-I-/1936. od 20. juna 1936. g.
5 Ibid. Rješenje Ulema-medžlisa br. 5921/39 od 29. jula 1939. g.
6 Glasnik, XXXI/1968, br. 11-12.