U jednom mjesecu 1992. nas trojica smo ogasulili 840 osoba
Kaže Suljo-ef. Ćerimović, penzionisani imam dok evocira uspomene na imamsku misiju provedenu u rodnom Vakufu ponad Foče, u Višegradu, Kopačima, Goraždu i Sarajevu
Suljo ef. Ćerimović je radni vijek proveo u Islamskoj zajednici. Rođen u Vakufu kod Foče, rad je uvakufio Islamskoj zajednici. Prve profesionalne korake napravio je u džematu Vikoč. Poslije toga službovao je u Višegradu, Goraždu i Sarajevu gdje je završio imamsku karijeru. Njegov imamski put je posebna priča koja svjedoči sudbini našeg naroda.
O počecima imamske misije priča: “Gazi Husrev-begovu medresu završio sam 1975. Po završetku Medrese i odsluženja vojnog roka stavio sam se na raspologanje tadašnjem Odboru IZ Foča. Ponudili su džemat Vikoč i Carevu džamiju u Foči. Odlučio sam prihvatiti džemat Vikoč i doprinijeti razvoju vjerskog života koji je od 1941. stao na tom području. Organizirao sam vjersku pouku po selima i svaki punkt je od drugoga bio udaljen po nekoliko sati hoda. Nakon pola godine rada na vjerskoj pouci, gotovo sva djeca su dolazila u mekteb. To je zasmetalo tadašnjim vlastima. Pozvali su me u stanicu bezbjednosti i pitali imam li dozvolu da po kućama vršim vjersku pouku. Pokazao sam im idžazetnamu koju sam dobio od Starješinstva IZ, ali nije bila dovoljna. Tražili su odobrenje od MUP-a. Pošto ga nisam imao, morao sam prekinuti vjersku pouku. Javio sam se Odboru i zamolio ih da traže odobrenje od MUP-a. Ni nakon godinu dana oni nisu mogli, ili nisu htjeli, obezbijediti odobrenja za održavanje vjerske pouke. Rad se sveo na džuma-namaz sa dvadesetak starijih ljudi. Nisam vidio svrhu ostanka u ovom džematu i potražio sam drugi.
Preporod: Da li je jedan od motiva da dođeš na službu u rodni kraj i činjenica da je on paradigma stradanja bošnjačkog naroda i u Prvom, i u Drugom svjetskom ratu?
Suljo ef. Ćerimović: Pred Drugi svjetski rat na području MZ Čelebići egzistirala su dva džemata: Grdijevići i Kunovo, sa džamijama te mektebom u Draževu. Ukupno je bilo 385 muslimanskih domaćinstava. Od 1941. do 1945. godine sve muslimanske kuće i gospodarski objekti su spaljeni. Poslije oslobođenja je obnovljeno tek 87 kuća. Potpuno je uništeno 19 sela i u njima nema niti jedna muslimanska duša – Mirići, Klinci, Gornji i Donji Pjelovci, Fališi (imali su 21 domaćinstvo, a u njima je zaklano ili na drugi način ubijeno 57 osoba); Dikanje, Vakuf, Štetići, Jahina Bašta (32 domaćinstva, 75 zaklanih i ubijenih); Podgrad, Uzlup (2 kuće, 10 zaklanih i ubijenih); Draževo, Borovnik (21 domaćinstvo – 67 zaklanih i ubijenih); Čelebići (21 domaćinstvo – 69 zaklanih i ubijenih); Ječmišta (21 domaćinstvo – 49 zaklanih i ubijenih); Selišta (16 domaćinstava – 58 zaklanih i ubijenih) i Krna Jela, Rojkovići (4 domaćinstva i 8 zaklanih i ubijenih). U selu Tvrdaci bilo je 31 domaćinstvo. Zaklane su i ubijene 84 osobe, a poslije rata u selo se vratilo 19 porodica. Toholje i Zlatni Bor naseljavali su 64 domaćinstva, zaklano je i ubijeno 95 osoba, a poslije rata vratile su se 24 porodice. U Grdijevićima su živjele 53 porodice, zaklano je ili ubijeno 45 osoba, a nakon rata vratilo se 6 porodica. U Budišićima i Robovićima živjelo je 20 porodica, zaklane su i ubijene 32 osobe, a nakon rata vratilo se 6 porodica. U Kunovu su živjele 62 familije, 92 osobe su zaklane i ubijene, a nakon rata vratilo se 35 porodica. Dakle, u džematima Grdijevići i Kunovo, od 1941. do 1945. godine, zaklana je ili na drugi način ubijena 1001 osoba, a u susjednom džematu Vikoč također su ubijene 362 osobe, te porušene sve kuće i džamija. Agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. u sva tri džemata na području Završa zatekla je 166 muslimanskih domaćinstava sa 551 stanovnikom. Samo u Vikoču je 1962. obnovljena džamija da bi, trideset godina kasnije, 1992. ponovo bila spaljena. Na ovom području u agresiji na BiH ubijene su 32 osobe. Danas tamo nema povratnika.
Preporod: Dušmansku ruku je osjetila i tvoja porodica u gotovo svim generacijama?
Suljo ef. Ćerimović: Mog deda Sulju četnici su ubili 1919. godine. Kuću su mu zapalili i imovinu opljačkali. Kuću mog babe Sulejmana 1942. su zapalili i opljačkali. Moju kuću, koju sam napravio sa bratom Ibrahimom u Foči, četnici su 1992. zapalili i opljačkali. Sve u okviru političkog projekta velike Srbije bez muslimanskog življa.
Od Drugog svjetskog rata do danas u džematima koji graniče sa Crnom Gorom gotovo nije bilo vjerskog života, sa izuzetkom četiri godine kada je u džematu Vikoč dvije godine, od 1972. do 1974. imamsku dužnost obavljao Mahmut-ef. Kurtović te ja od 1977. do 1979. Isto je sa džematima Slatina i Godijeno. Jedini sam od 1945. do danas, iz ovih pet džemata, završio Gazi Husrev-begovu medresu. Medresu je 1945. upisao i moj bližnji rođak rahmetli Omer Kovač. Kao učenik bio je sekretar organizacije Mladi muslimani u Medresi. Kad je organizacija provaljena Omera su uhapsili i toliko tukli da je od posljedica premlaćivanja umro. Kada su udbaši upali u kancelariju gdje je obavljao sekretarsku dužnost, progutao je spisak učenika koji su bili članovi Organizacije kako bi ih spasio.
Preporod: Gdje si otišao nakon Vikoča?
Suljo ef. Ćerimović: Javio sam se na konkurs džemata Kazanfer-begove džamije u Višegradu. Primljen sam 1979. godine za imama, hatiba i mualima u ovoj džamiji i sekretara u Odboru IZ Višegrad. U džamiji sam naslijedio Rasima ef. Tabakovića koji je penzionisan. On je dedo uvaženog profesora rahmetli Fikreta Karčića. Muharem-ef. Hasanbegović iz Goražda bio mi je uzor imam, a od Muhameda-ef. Mrahorovića sam učio imamski poziv. Bio je pun želje za misijom i radom. Za godinu i po dana, koliko smo bili zajedno u Višegradu, obišli smo sva sela. Muhamed-ef. je radio sa odraslim polaznicima, a ja sam na Bikavcu imao preko 100 djece na pouci uz punkt u selu Barimu. Muhamed-efendija je organizovao i kurs za bule koji je završilo desetak djevojaka. Višegrad je bio prepoznatljiv po velikom broju
učenika Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu. Ovo spominjem jer smo tada pri Odboru formirali Fond za stipendiranje učenika Medrese. Prve godine su imali pola stipendije, a već slijedeće punu stipendiju. Krajem 1979. je zabranjen izlazak Preporoda. Tadašnja Redakcija, na čijem je čelu bio rahmetli Husein ef. Đozo, je bila neponovljiva. Preporod je bio jedino svjetlo na kraju tunela u medijskom mraku. Povod zabrane je bio govor Huseina-ef. Đoze u Poriču kod Bugojna i pisanje o Parergonu. A, ustvari, vlasti nisu mogle podnijeti postojanje medija koji piše pozitivno o islamu. Preporod je ponovo, nakon nekih mjesec dana, počeo izlaziti, a urednici su se smjenjivali svakim novim brojem. To je, na neki način, bio povod da sam morao napustiti Višegrad.
Preporod: Koja je bila tvoja nova destinacija?
Suljo ef. Ćerimović: Muharem ef. Hasanbegović bio je predsjednik Ilmijje na gornjedrinskom području i član Glavnog odbora udruženja Ilmijje koje je izdavalo Preporod. Povod njegovom hapšenju (20.2.1980) bila su istupanja protiv Parergona, a razlog su bile njegove aktivnosti u džematu. Kad je zatvoren, Odbor je raspisao konkurs za popunu upražnjenog mjesta. Godinu dana se niko nije javio. U međuvremenu Abdulgafar-ef. Jukić je napustio Kopače i otišao u Dubrovnik. Ni na konkurs u Kopačima se niko nije javio. Predsjednik Starješinstva IZ za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju dr. Ahmed-ef. Smajlović je 25.2.1982. poslao telegram meni u Višegrad da se 1.3.1982. javim na dužnost imama u Kopačima. Teško sam podnio taj momenat. Čak sam razmišljao i da ne prihvatim. Budući da sam vojnik IZ, odlučio sam poslušati predsjednika. Džemat Kopači je bio veoma uređen sa oko 300 domaćinstava, a gotovo svako treće je dobijalo Preporod na kućnu adresu. Iz Kopača mi je u posebnoj uspomeni ostala mukabela sa polaznicima islamske pouke. I sada se mogu sjetiti njihovih imena. Prvi dan ramazana, u junu 1982. godine, sve vojno sposobne imame su digli u rezervu. Naredba je bila da, pod punom ratnom spremom, od Osanice preko Ilovače, Brzače, Orahovica, Hrenovice, Donje Vinče i Gornje Vinče, stignemo na Romaniju. Ja sam taj dan postio, kao i ostalih devet. Drugi nisu mogli izdržati. Pozvao me četni starješina Azem Merkez da mi kaže kako su na partijskom sastanku oficira istakli problem mog posta pod takvim uslovima i da negativno utječem na vojsku. Zadužili su ga da mi prenese kako oni znaju da ja kao musafir nisam obavezan postiti i mogu napostiti. Rekao sam da je, što se tiče posta, to između Boga i mene i da mi to niko ne može zabraniti i, da je kako treba, oni bi mene pustili da idem u džemat izvršavati ramazanske aktivnosti. U Kopačima sam bio tri godine. Vjerska pouka u Kopačima i u Obarku preporučila me za mualima u Sarajevu.
Preporod: Iz Kopača si produžio za Goražde?
Suljo ef. Ćerimović: Krajem 1984. Odbor je raspisao konkurs za imama džemata Obarak te sekretara i šefa računovodstva u Odboru. Prijavio sam se i primljen sam. U Goraždu sam službovao od 1.5.1985. godine do 1.5.1990.
Odlaskom Rešid ef. Bilalića za glavnog imama u Višegrad, pored drugih aktivnosti preuzeo sam i v.d. dužnost vjerskoprosvjetnog referenta u Goraždu.
Kao član Sabora Starješinstva Islamske zajednice BiH, Hrvatske i Slovenije za gornjedrinsko područje organizovao sam sastanke sa predsjednicima, vjerskoprosvjetnim referentima i blagajnicima odbora Islamske zajednice na kojima smo dogovorili jedinstvenu članarinu IZ i usvojili pravilnik o ličnim dohodcima imama.
Detalj iz ramazana 1989. u Goraždu utjecao je da pređem u Sarajevo. U džematu sam poslije teravije organizovao sijela za omladinu uz prikazivanje jednog filma islamskog sadržaja i druženje do sehura. Nakon Bajrama došla su dvojica službenika tadašnje UDB-e i rekli da sam prekršio zakon o filmskoj djelatnosti što nisam smio raditi u prostorijama IZ. Kazao sam da su to regularni filmovi kao što su Pod zastavom Muhameda, Otvorenje zagrebačke džamije, Rabija Edevijja... Našao sam i film Deset Božijih zapovjedi poslije kojeg sam morao omladini objasniti nepodudarnosti sa islamskom historijom. Bio sam bihuzuren. Glavnom imamu sam rekao šta se desilo i zamolio da mi ne odmaže. Rekao je da mi stoji na raspolaganju. Morao sam pisati izjavu. Jedno jutro su me pozvali da navratim da je potpišem. Tu sam zatekao predsjednika i vjerskoprosvjetnog referenta Odbora. Počeli su čitati izjavu vjerskoprovjetnog referenta u kojoj je pisalo: “Kada sam saznao da je Suljo efendija počeo filmske aktivnosti u mektebu Obarak znao sam da se kosi sa svim vjerskim i svjetskim propisima, sačinio sam izvještaj i obavijestio i Republiku, i Vrhovno Starješinstvo o tom njegovom prekršaju.” Mislio sam da su to udbaši izmislili. Pitali su ga je li to njegova izjava na šta je on, potpuno hladnokrvno, odgovorio da jeste. Hoćeš li potpisati, a on kaže – hoću. Nisam mogao vjerovati. Donio sam odluku da sa njim više ne mogu raditi.
Preporod: Kako je došlo do angažmana u Sarajevu?
Suljo ef. Ćerimović: Jednom su u kontrolu vjerske pouke u džematu Obarak došli Mustafa-ef. Šeta i Abdulah-ef. Čelebić iz vjerskoprosvjetne službe Starješinstva. Veoma zadovoljni onim što su zatekli, to su ispričali u Sarajevu. U Odboru IZ Sarajevo vjerskoprosvjetni referent je bio Mehmedalija-ef. Hadžić kome je jedan od programskih zadataka bio da u Sarajevo dovede nekoliko dobrih mualima iz unutrašnjosti. Kod mene su na sijelo došli Mustafa Spahić, Ismet Šljivo, Dževad Pleh, Alija Mulić, Asim Zvekić i Mustafa Katkić rekavši da su me došli pozvati u Sarajevo. Prvog maja 1990. sam prešao u Sarajevo, prvo u džemat Aneks, pa Kotorac i Ašikovac. Predsjednik džematskog odbora Ašikovac bio je rahmetli Mustafa-ef. Šeta koji je na sastanku rekao da odmah mogu početi.
Preporod: Šta ti se ponajviše urezalo u pamćenje iz aktivnosti u opkoljenom Sarajevu?
Suljo ef. Ćerimović: U ratu sam na Ašikovcu imao mekteb s generacijom kakva se ne ponavlja. Sredinom aprila 1992. pozvao me vjerskoprosvjetni referent i zamolio da prihvatim dužnost gasala. Sa Ešrefom-ef. Alibegovićem sam prihvatio. Zatekao sam i Muhameda-ef. Sućesku koji je sedam dana gasulio, a narednih sedam bio na liniji. Tu su, na gasulenju ženskih osoba, bile i njegova supruga Amina i moja Mirsada. U gasulhani sam proveo oko dvije godine. Neki dan sam našao evidenciju prema kojoj smo samo u jednom mjesecu, u oktobru 1992. nas trojica ogasulili 840 muških dženaza. Nije bilo tekuće vode, nego se dovozila u buradima, nije bilo ćefina ni struje ni tabuta. Bakije su dobile donaciju starih posteljina od Koševske bolnice, za naslone smo koristili i šperu. Kad je zapaljena Zetra, Bakije su dobile drvene stolice i drvo od njih i godinu dana se koristilo za naslone. S Muharem-ef. Veladžićem sam preuzeo obavezu klanjanja dženaza na groblju Lav i pomoćnom stadionu Koševo. Znali smo od granatiranja uskočiti u prazni mezar i pokriti se naslonima kako bi se zaštitili. Tako je 17.10.1993. godine na Lavu poginulo pet, a ranjene su 33 osobe. Početkom 1994. prešao sam na dužnost šefa vjerskoprosvjetne službe OIZ Sarajevo.
Preporod: Svakodnevno gledajući smrti u oči, kojih se pogibija ponajviše sjećaš?
Suljo ef. Ćerimović: U ratu me posebno pogodila pogibija mog ahbaba Ismeta-ef. Šljive, 11. juna 1993. godine. Zatim pogibija tri kćerke i unuke hafiza Ismeta-ef. Spahića u redu za vodu 22. juna 1993. S hafizom sam otišao do bolnice i saznao da su kćerke Almasa i Meliha i unuka Esma mrtve, a da je Mahira u operacionoj sali. Poslije je i ona preselila. Pogodila me sudbina Zahida Baručije iz Vogošće koji se predao četnicima da puste dvojicu njegovih zarobljenih sinova, krajem 1993. Na tabutu u gasulhani sam vidio njegovo ime. Kad sam ga počeo gasuliti šokirao sam se. Na čelu nije imao kože, niti jednog zuba u glavi, obje ruke, na po tri mjesta, prelomljene, a umjesto klanja proboli su ga kroz vrat. Pošto sam ga poznavao, u meni se doslovno sve prevrnulo. Više nisam mogao ući u gasulhanu.
Preporod: Došao si u Odbor IZ, a karijeru završio u Medžlisu Islamske zajednice Sarajevo. U međuvremenu je došlo do promjene imena te institucije. Kad bi napravio poređenje šta si zatekao u Odboru, a šta ostavio u Medžlisu, šta bi posebno istakao?
Suljo ef. Ćerimović: Odbor se suočio sa devastacijom vjerskih objekata. U potpunosti je porušeno 29 džamija, 93 džamije su oštećene. Kad sam došao u vjerskoprosvjetnu službu zatekao sam 33 imama. Nastojao sam da sve redovno obavljamo. Poslije rata osnovali smo mektebsku ligu u fudbalu, a slijedeće godine, 1998. u Sarajevu je održana prva hodžijada. Zadnji seminar u godini organizovali bismo u prirodi sa svim mualimima, njihovim hanumama i djecom. Imali smo desetodnevne ekskurzije najboljih polaznika islamske pouke u Istanbul. Svake godine smo imali ekskurzije sa mutevelijama po Bosni. Po dolasku glavnog imama dr. Ferida-ef. Dautovića, zadužen sam za šerijatska vjenčanja, rad sa mujezinima, mutevelijama i honorarnim imamima. Prije rata u sarajevskom Odboru na godišnjem nivou bilo je od 80 do 130, a 1994. 250 šerijatskih vjenčanja. Broj je rastao, da bi 2016. kad sam otišao u penziju, šerijatskih vjenčanja bilo 1250. Tri puta sam bio vodič na hadž. U dva navrata bio sam član Glavnog odbora Udruženja ilmijje i član Redakcije Selam, ja Resulullah. Pokrenuo sam emisiju Putevi islama. Bila je to prva emisija islamskog sadržaja 1991. Ukupno smo objavili 15 emisija. Ponovo je pokrenuta bila 1994. Kad sam otišao u penziju iza mene je ostalo aktivnih 97 imama. Napravljeno je 115 novih džamija, a sada ih ima 210.