Nikolin povratak na rodne Bare
Suživot naš nasušni
Nikola Niđo Sudar bio je izbjeglica u Zagrebu, a u rodne Bare kod Konjica vratio se prije deset godina. Obnovio je staru i napravio novu kuću i okućnicu, štalu za stoku, formirao stado koje danas broji stotinjak ovaca. S njim u domaćinstvu su supruga Draga i osamdesetsedmogodišnja majka Mara, a sinovi i kćerka su u Hrvatskoj. Nedavno su mu vukovi zadavili 17 ovaca, komšije Bošnjaci su prvi pritekli u pomoć. Merhamet mu je donirao pet ovaca.
Na desnoj obali Neretvice, pod obroncima Zec-planine, u sastavu Mjesne zajednice Jasenik kod Konjica nalaze se Bare, selo nastanjeno Hrvatima i Bošnjacima. Prema popisu iz 1991. na Barama su živjela 192 stanovnika, 105 Hrvata i 86 Bošnjaka. Dvadeset dvije godine kasnije, 2013., upisano je svega 28 Barana, 19 Hrvata i 9 Bošnjaka. Odlasci iz ovog kao i mnogih drugih mjesta zabilježeni su i prije rata. Mnogi su, trbuhom za kruhom, otišli u zemlje Zapada, u Konjic, Sarajevo,
Mostar. Jedan od rijetkih povratnika u ovo mjesto je Nikola Niđo Sudar. I pored situiranog života u Zagrebu nije mogao odoljeti da se ne vrati u svoje selo. U novoj kući na Barama, uz kahvu koju je napravila njegova supruga Draga, razgovaramo o njihovom povratku. Nikolina priča počinje ovako:
„U Zagrebu sam napravio kuću. Tamo sam imao sve uslove za život. Međutim, moje Bare ništa mi nije moglo zamijeniti. Prije deset godina sam se spakovao i rekao supruzi: ‘Jesi li za to da se ti, za neko vrijeme, dok vidim šta je i kako je, vratiš i meni pridružiš?' Poslije šest mjeseci i ona je došla. Tako da smo u obnovu krenuli 2012. godine.“
Najviše me pogađalo pitanje pojedinih ljudi kako možeš tamo
Je li bilo ljudi koji su govorili treba se vratiti ili onih koji su bili protiv povratka?
„Više je bilo onih koji su govorili da se ne treba vratiti. Govorili su rat je bio. Di ćeš, bolan, tamo. Odgovorio sam im: ‘Kakav rat?! Pa to su moji ljudi. S njima sam odrastao, išao u školu, radio. Sretan sam što sam napravio taj korak, što sam opet na svome i sa svojim komšijama.“
Kad su vidjeli da ste se dobro snašli, da je i majka Mara došla, kakve su reakcije tada bile?
„I dan danas ima skeptika. Najviše me pogađalo pitanje pojedinih ljudi kako možeš tamo? Pa ja sam na svome, u svom selu, na svom imanju. Od naših ljudi u Neretvici nema boljih
ljudi. Drago mi je što se i supruga navikla i dobro uklopila. Za nama je došla je i kćerka. Završila je srednju školu u Sarajevu i Mostaru. Tako smo kao obitelj bili kompletirani.“Budući da su sinovi porodično i poslovno vezani za Zagreb, dolaze li vam u posjete?
„Dođu. Prošli tjedan bio mi je mlađi sin sa snajom i kćerkom. Bili su desetak dana. Za naredni Uskrs doći će i drugi sin s porodicom.“
Merhamet pomogao u nadoknadi štete
Ono što se na prvu može vidjeti, Niđo, postali ste gazda. Nove kuće, štala puna hajvana, voćnjaci.
„Bavim se poljoprivredom i stočarstvom. Godine 2013. kupili smo prve ovce da bi danas stado brojalo stotinjak ovaca. Prije dvije godine vuk mi je zaklo 22 ovce, a ove godine 17. Tri vuka su ušla u štalu i zaklala 17 ovaca. Prvi put su ih masakrirali na ispaši. Čim su čuli za nastalu štetu, komšije Bošnjaci su se digli na noge i ponudili svekoliku pomoć. To što su mi komšije Bošnjaci ponudili sve vrste pomoći vrednije mi je nego da su mi kupili 30 ovaca. Pedeset ljudi je, bez obzira što je bio praznik, Dan državnosti BiH, diglo hajku
na vukove. Taj gest mi je dao dodatnu snagu da ustrajem u ovom poslu. Iako nisam tražio ni od koga pomoć, MDD Merhamet mi je dotjerao pet ovaca, na čemu sam im veoma zahvalan. Iako sam im rekao da meni nije potrebna pomoć, ljudi su dotjerali. To je dirljiva priča i daje mi snagu da idem dalje. Čast vama koji ste u Zagrebu, ali vi ste daleko u odnosu na moje komšije.“
Uključeni ste u društveni život. Zamjenik ste predsjednika Savjeta Mjesne zajednice Jasenik i član Upravnog odbora Udruženja građana Neretvice Pusti me da tečem. Šta za vas znači rijeka Neretvica?
„Ona mi znači život. Ako nam je uzmu, nemamo šta tražiti u našem kraju. Za njenu odbranu spreman bih bio dati čitavo stado ovaca.“Poruka za one koji se još uvijek nisu vratili na svoje?
„Nek slijede moj primjer. I da vide da se može živjeti fino. Nažalost, ima ljudi koji se pate, jedva preživljavaju, a vole biti na semaforu. Kao što vidite, ovdje se može lijepo živjeti. Ovdje je sve bogomdano. Treba malo rada, truda. I pravilno rasporediti posao.“
Želio sam čuti kako se osjećaju i Nikolina majka Mara i supruga Draga.
Baba Mara Sudar: „Nama je ovdje lijepo. Komšije nas fino paze. Ništa nam ne nedostaje. Poručila bih da se svi ljudi vrate na svoje. Da im se tamo negdje nisu napravile kuće sve bi se vratilo na svoje. Za one koji se iseljavaju u treće zemlje teška je priča. Svako ide da zaradi kruh. Da su imali posla mnogi ne bi otišli. Svako bi volio biti u svome. Ko tvrdo vjeruje, po svom zakonu, ko bio da bio, njemu će lakše biti da prebrodi svekolika životna iskušenja. Rođena sam 1935. na Barama i udala sam se na Bare. Kad sam se udala biskupu Peri je bilo šest godina. Imam četvero djece. Dvoje mi je umrlo.“
Draga Sudar: „Prelijepo nam je. Mi smo odlučili da se vratimo. Onima koji drukčije misle o povratku, kažemo mi tako ‘oćemo. Mnogi vide da su pogriješili, ali neće preko toga. Odemo kod komšija i na Kruščicu i u Jasenik. Ovdje se sviđa i mojim snajama koje su rođene u Hrvatskoj, a posebno unučadima. Vole dolaziti i dolaze. I mi smo sretni zbog toga. Djeca jedva čekaju kad će kod dede Niđe i bake Drage.“
Poslije nekoliko gutljaja kahve baba Mara je žurila obaviti molitvu. Vodila je računa da to bude na vrijeme.