Ramazanski preporod: kada i tuđina postane svoja
Propisani post u mjesecu ramazanu je ibadet koji mijenja ljudski ritam života, uči upornosti, izdržljivosti i priprema za sve vrste životnih promjena i iskušenja u kojima treba ostati stabilan i dosljedan musliman. Postač u ramazanu ima bistriji um, čišće srce kojim dokučuje tu intimnu i duhovnu komponentu posta. Zbog toga možemo reći da je post naše i tjelesno i duhovno čišćenje koje nema alternativu i kome se svesrdno radujemo.
“Ove godine će biti jako teško, posti se dugo, teravija namaz se klanja kasno, obaveza je previše, ne može se izdržati!”, čujemo neposredno pred početak mjeseca ramazana nekoliko posljednjih godina. Međutim, samim nastupanjem ovog mjeseca kao da se situacija naprosto sama od sebe promijeni. Ramazan je mjesec koji pozitivno utječe na svijest ljudi. U njemu se javi neka pokretačka snaga koja motivira ljude, pa čak i one koji nisu stalni praktičari vjerskih propisa, dajući im duhovnu energiju koju inače ne mogu osjetiti mimo tog mjeseca, te nastoje da poste i obavljaju namaz. Iako imaju olakšicu i čini se nemoguće da će izdržati toliko dugo vremena na vrućini, bez hrane i vode, mnogi ljudi koji rade teške fizičke poslove također se odlučuju na post jer osjećaju neku posebnu snagu i motivaciju u ovom mjesecu. Ista stvar je i sa putnicima. Takav odnos prema postu izražen je posebno u našoj bošnjačkoj tradiciji. Međutim, postiti u nemuslimanskoj sredini ponekad predstavlja izazov, pogotovo za učenike, studente ili radnike, jer bivaju izloženi negodovanju sredine kojoj je teško prihvatiti da neko može izdržati toliko vremena bez vode i hrane, a u isto vrijeme da to ne naškodi njegovom zdravlju, da ne oslabi njegove vitalne funkcije ili ne doprinese neprofesionalnosti na poslu, odnosno nemogućnosti koncentracije u školi i sl. Zbog toga, pored fizičkog napora prilikom posta, muslimani u ovim sredinama imaju i brigu više - kako dobro kontrolisati i izbalansirati odnos prema okolini, te kako strpljivo i blagošću uzvratiti na stotinu puta postavljena pitanja: “Pa zar ni vodu ne smijete piti? Da li će to naškoditi vašem zdravlju?”, i sl.
Ramazan je mjesec drugačije organizacije i uređenja svakodnevnice, drugačije orijentacije u ponašanju i postupanju jednog čovjeka, ali sa sobom donosi jednu posebnu aromu i duševni smiraj. Propisani post u mjesecu ramazanu je ibadet koji mijenja ljudski ritam života, uči upornosti, izdržljivosti i priprema za sve vrste životnih promjena i iskušenja u kojima treba ostati stabilan i dosljedan musliman. Postač u ramazanu ima bistriji um, čišće srce kojim dokučuje tu intimnu i duhovnu komponentu posta. Zbog toga možemo reći da je post naše i tjelesno i duhovno čišćenje koje nema alternativu i kome se svesrdno radujemo. To je vrijeme našeg duhovnog zrenja i uzdizanja, jačanja karakternih osobina, brige o drugima i suosjećanja sa iznemoglim, bolesnim, gladnim, jetimima, itd. U ramazanu snažnije osjećamo druge i njihove potrebe.
Tamo gdje se ne čuju ezani i ne pale kandilji
Mnogi kažu da se ramazanska atmosfera u dijaspori puno razlikuje od one u BiH i Sandžaku: ne čuju se ezani, ne pale se kandilji, ne mirišu lepine. Međutim, vremenom su se ljudi navikli na sredinu u kojoj žive i nastoje da u tom mjestu, u svojim kućama i u svom džematu, dočaraju taj osjećaj te da sa svojom porodicom, prijateljima i ostalim sugrađanima dožive pravu ramazansku atmosferu.
To se posebno može osjetiti u džamijama koje tokom ramazanskih dana ispuni duhovna energija i specifična atmosfera. Ramazanske aktivnosti nas upućuju na to da smo ili da treba da budemo dio zajednice, dio kolektiva. Bošnjaci muslimani, pogotovo oni u dijaspori, trebaju biti svjesni ovih činjenica i prenijeti ih u svoju stvarnost, živjeti život prožet duhom džemata, humanosti, zajedništva i solidarnosti, slijedeći Kur‘anski poziv: “Svi se čvrsto Allahovog užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” (Ali-Imran, 103). Osim za približavanje Bogu, ovo je mjesec koji oslobodi više pozitivne energije od svih drugih mjeseci, smiri napetosti i nesporazume među ljudima, kako bi se približili jedni drugima. Ramazan u znaku solidarnosti i samilosti omogućava nam da se prevazilaze slabosti naših međuljudskih odnosa koje nas tako često muče i udaljavaju jedne od drugih. Uistinu, ramazan je mjesec u kojem džamija i džemat imaju posebno mjesto. Široka je lepeza aktivnosti koje se vezuju za džamiju u mjesecu posta.
Posebno se ističe teravih-namaz. Veliki broj klanjača, pogotovo u noćima vikenda, u kasnim satima, te prizori dolaska i odlaska u džamiju, djeluju zadivljujuće. Džamija ljude zbližava i daje im sigurnost, jer tamo gdje postoji džemat, više se osjeća blagostanje, pripadnost i vjerska sloboda. Uspostavljanje teravih-namaza kao redovne prakse tokom mjeseca ramazana, pokazuje da je put zajednice i džemata vrijedniji od pojedinačne prakse i nafile što, naravno, ne isključuje njenu vrijednost.
Posebna karakteristika naše bošnjačke tradicije tokom ramazana jesu mevludske svečanosti, odnosno obilježavanje mubarek noći Lejletul-Bedr i Lejletul-Kadr. Skoro u svim našim džamatima u dijaspori, za te mubarek noći se organizuju zajednički iftari i prigodan program uz učenje Kur'ana, ilahija, mevludskih spjevova i recitala. Nakon teravije namaza, obično se organizuje zajednički noćni namaz i druženja ponekad traju i do sehura.
Druga veoma važna aktivnost u toku mubarek mjeseca je mukabela – zajedničko glasno učenje Kur'ana tokom ramazana. Sama riječ mukabela znači sastanak ili okupljanje. Svaki dan ramazana se prouči po jedan dio Kur‘ana i uoči Bajrama se uči hatma dova. Mukabela se u našim džematima obično uči nakon podne ili ikindije namaza, a iz godine u godinu primijetan je porast broja onih koji uče ili slušaju mukabelu. Postači se žele što više družiti sa Kur‘anom, kako bi u stanju posta činili što više zikra i približili se Božijoj riječi.
Živi islam u duhu domovine
Ono što posebno karakteriše naše džemate u dijaspori tokom mjeseca posta jesu zajednički iftari koji se obično organizuju u džematskim prostorijama. Socijalna uloga i važnost mjeseca ramazana je višestruka, a zajedničko iftarenje i druženje jedan je od njenih najboljih pokazatelja. Iščekivanje iftara je poseban osjećaj, a još je ljepše kada se dočekuje zajednički, uz mirise domovine i tradicionalna jela, specifična za mjesec posta. Muhabet i druženja svih uzrasta i generacija, od iftara do sehura, ostavljaju nezaboravan osjećaj i neizbrisiv trag topline i povezanosti. Na iftare se pozivaju i pripadnici drugih religija s kojima se nastoji podijeliti mubarek ramazanska atmosfera. S druge strane, imamo i mnogo primjera kada predstavnici državnih ili gradskih vlasti organiziraju zajedničke iftare na koje su, pored muslimana, pozvani predstavnici drugih religija i osobe iz kulturnog i javnog života. Na ovaj način jačaju se međusobni odnosi i podstiče lijep suživot među svim ljudima.
Poseban ugođaj predstavlja vidjeti našu omladinu u džamijama, na mukabelama, teravih-namazu i omladinskim iftarima kojih je iz godine u godinu sve više, a organizuju se kroz aktivnosti Mreže mladih u našim džematima. Naša omladina ima svoje nebrojene izazove u vezi s življenjem vjerske prakse ali ustrajna izgradnja veza sa svojim džematom ih, nadamo se, osnažuje za njihov daljnji put. Njima ova geografija, ni ovo okruženje nije tuđina – i samo njega imaju za svoj živi islam.
Muslimani uz ramazan posebno imaju osjećaj i brigu za nemoćne i siromašne. Psihološka komponenta posta nas uči da budemo suosjećajni sa onima koji gladuju, jer kad je hrana lahko dostupna, o tome se ne razmišlja puno. Slijedeći primjer Poslanika a.s., koji je bio veoma emotivan u danima ramazana i zbog toga bio posebno darežljiv i dobročinitelj, mnogi muslimani nastoje da izdvoje iz svog imetka kojeg su zaradili za one koji su u potrebi i nemaju mogućnost da zarade za život – za pojedince, ali i institucije, kao što su medrese i sl. Naročito se to odnosi na davanje zekata i sadekatul-fitra (vitre). Udjeljivanjem se razvija duh solidarnosti, humanosti i milosrđa među ljudima. Vratiti osmijeh na lica siromaha makar na tren, pomoći učenika ili studenta kada je u neimaštini i iskušenju, Allah mnogostruko nagrađuje. Onaj ko malo da, iskreno od srca, Allah će njemu dati mnogo više jer su kod Njega riznice nebesa i Zemlje. Bošnjaci u dijaspori nastoje da ne zaborave potrebne u svojoj matičnoj domovini prije svega, a uz ramazan je to posebno izraženo.
Sve ove aktivnosti i manifestacije tokom ramazana doprinose zbližavanju džematlija i čitave zajednice. Svjesni smo toga da živimo u vremenu koje je uspostavilo svoje norme sadržane u materijalizmu i materijalnom prestižu; vremenu civilizacijskih dostignuća koja su otuđila ljude jedne od drugih. Žudi se za prestižom, bogatstvom, imetkom i komforom, a zaboravljaju se duhovne vrijednosti bez kojih nema kvalitetnog života. U vremenu u kojem se zaboravljaju čak i roditelji, rodbina, komšije, prijatelji, sve više se osjećamo usamljeno i otuđeno. Pandemija je uveliko doprinijela toj otuđenosti. Ramazan, odnosno zajednički iftari i namazi, osnažuju porodična i džematska okupljanja, posebno ako ste daleko od domovine. Najbolje smo mogli osjetiti koliko nam to fali u prethodna dva ramazana kada nam je pristup džamijama i džematskim okupljanjima bio ograničen zbog korona virusa. Sada, više nego ikada, ovaj snažan ramazanski doživljaj vjere treba iskoristiti kako bi očuvali zajednicu. Allahov Poslanik kaže: “Musliman prema muslimanu sliči dijelovima zgrade, koji jedan drugog čvrsto drže i čuvaju.”