Bez mantika do mantike: islam i logika
“Onaj ko ne vlada logikom ne može biti siguran u svoje znanje.” (Ebū Hāmid el-Gazzālī)
Već prije više od šesto godina slavni Ibn Haldūn je u Mukaddimi zapisao: “Knjige i metode ranijih učenjaka se izbjegavaju kao da ih nije ni bilo, iako su one pune rezultata i koristi logike.” Valjalo bi se zapitati: šta je dovelo do toga? Zašto? Šta se time izgubilo? Ima li načina da se vrati spomenuto? Ima li potrebe? Da li je diskurs savremenih muslimanskih mislilaca ohlabavio zbog nedostatka logičke utemeljenosti? Pitanja su to o kojima zacijelo treba porazmisliti.
Gramatika mišljenja
Ono što je gramatika za govor, to je logika za razmišljanje. Drugi će, pak, kazati da ono što je geometrija za matematiku, to je logika za jezik. Neki autori logiku smatraju izgubljenim blagom čovječanstva. Amir Ljubović veli da je logika pretpostavka za svako mišljenje uopće, a njen neposredni zadatak je da se dođe do znanstvene metode saznanja koje će biti potpuno sigurno i neoborivo. Hasan Kafija Pruščak, na tragu Ibn Sīnāa, reći će da je logika oruđe koje ima svojstvo zakona čijom se upotrebom um obezbjeđuje od grešaka u razmišljanju.
Kao što smo vidjeli, logika je definirana, s manjim odstupanjima, kao znanost o formama pravilnog ili istinitog mišljenja, ali ne svakog, nego mišljenja koje je znanstveno odnosno u skladu sa znanstvenim. Za Frithjofa Schuona su čak i kategorije logike Božanske prirode te dolaze u konačnici od Duha. Šta je porijeklo logičke ili matematičke sigurnosti ako ne u krajnjem Božanski intelekt? No, biti na strani logike ne znači stajati na strani racionalizma. Logika je jedno, a racionalizam sasvim drugo, ustvrdit će Sejjid Husejn Nasr.
Prema mišljenju Faraza A. Khana, u većini današnjih škola, ono što je ranije bilo poznato kao logika, sada se naziva “kritičkim promišljanjem”. Treba kazati da danas simbolička/matematička logika preovladava, te je neophodna u računarskom programiranju i, mada je korisna, nikad ne može zamijeniti tradicionalnu logiku koja je još uvijek osnova našeg pravnog sistema.
Kad je već posrijedi pravo, teško je naći nekog muslimanskog učenjaka koji je više naglašavao važnost logike od nezaobilaznog Gazzālīja koji u djelima Mihakku-n-nazar i Mi‘jāru-l-‘ilm, izlažući logička pravila, daje primjere iz prava i nastoji pokazati koliko je moguće primijeniti logiku u njemu. Iz istog razloga, u svom pravnom djelu koje je, snažno ističemo, napisao pred kraj života – el-Mustasfā, u uvodu meće sažetak iz logike.
Kadija i filozof Ibn Rušd je vatreno zagovarao proučavanje logike u Faslu-l-mekālu. Koliko je prisutna logika u izvanrednom sufijskom djelu Sīdī Ahmeda Zerrūka Kavā‘idu-t-tesavvuf, očevidno je svakom čitaocu. Stoga, John Walbridge smatra da se logika ne nalazi samo u logičkim djelima već uveliko u kelāmu, usūlu-l-fikhu, arapskoj gramatici i retorici.
Što se tiče bosanskog konteksta, Ljubović kaže da je povijest logike kod nas izvanredan pokazatelj kakav i koliki su doprinos dali naši ljudi u širenju te razvoju filozofske i svake druge misli. Logičari su i nakon 16. stoljeća bili uporni u svom stavu da je logika disciplina koja uči vještini dokazivanja i istraživanja, koja pruža tehniku mišljenja i drugim oblastima, pa i samoj teologiji, da je, dakle, oruđe za svaki znanstveni rad i znanstvenu misao uopće. I upravo to joj je obezbijedilo mjesto općeobrazovnog predmeta. Na tom tragu, nalazimo u el-Ebherījevoj Poslanici o logici njegovu tvrdnju da je u njoj smjestio sve što je potrebno onome ko počinje izučavati bilo koju znanost!
Da su Bošnjaci uvažavali logiku, naročito u osmanskom vaktu, vidi se po djelima koja su pisali a i po tome u kojoj su se mjeri izučavala logička djela u medresama, tako da ih u tome nisu omele Ibn Tejmijjine kritike logike, ili preciznije, logičarâ, u djelu er-Redd ‘ale-l-mantikijjīn. Svakako, Muhammed Ikbal u Ponovnoj izgradnji religijske misli u islamu spominje Suhraverdījeve i Ibn Tejmijjine kritike logičarâ, ali, tu se ne završava sva priča, jer su postojali i kasniji osvrti, kao npr. savremeni odgovor Se‘īda Fūde na spomenute kritike. Za Ibn Tejmijjin čuveni stav na početku navedenog djela da je logika nepotrebna pametnom, a beskorisna tupoglavom, Hamza Yusuf kaže da sam po sebi sadrži logičku šupljinu. Naime, svojom definicijom obuhvaća samo dvije male skupine ljudi, pametne i tupoglave, a većinu ljudi prosječnih umnih sposobnosti kojima je potreban alat logike uopće ne oslovljava!
Misloslovlje u Knjizi
El-Gazzālī je u djelu el-Kistāsu-l-mustekīm izvodio logiku (misloslovlje) iz Božije knjige nazivajući je ispravnim mjerilom (XVII, 35; XXVI, 182) po čemu je naslovljeno spomenuto djelo. Nuh Aydin piše o logičkim načelima analizirajući kur'anske ajete (II, 23; III, 31; IV, 82; VII, 40; XXI, 22). Mustansir Mir izlaže logičke greške koje se navode u Kur'anu iz nevjerničkih rasuđivanja: argumentum ad baculum (XI, 91; XII, 32; XXI, 68; XXVI, 29, 116, 167, XXXVII, 97), argumentum ad hominem (XI, 27; XXI, 36; XXIII, 47; XXVI, 12, 27, 153–154, 185, XLIII, 52), argumentum ad populum (XX, 63–64; XXVI, 34–35), argumentum ad verecundiam (XXI, 52– 53; XXVI, 18), petitio principii (XLIII, 57–58), ignoratio elenchi (III, 59). O ovoj temi je podrobno pisala i Rosalind Ward Gwynne koja, naslanjajući se na spise Nedžmuddīna et-Tūfīja, pronalazi u Svetom tekstu deset od devetnaest valjanih oblika kategoričkog silogizma. Es-Sujūtī navodi da, sukladno mišljenju uleme, veličanstveni Kur'an sadrži sve vrste dokazâ i argumenata!
Tragajući za odgovorima
Do izbjegavanja o kojem govori Ibn Haldūn dovelo je, čini nam se, postepeno napuštanje i popuštanje islamske intelektualne tradicije. Logika se počela smatrati stranim fenomenom, nepotrebnom, jalovom, iako će, kako napominje Walbridge, skoro hiljadu godina različitim intenzitetom privlačiti muslimanske umove. Time se izgubila čvrsta teološka – u najširem smislu te riječi – argumentacija, kao i ispravno definisanje stvarî kao ključ za otvaranje riznice spoznaja. Usto, islamske nauke također bivaju na gubitku jer im se izmiče racionalno tlo koje je vazda činilo njihovu osnovu. Otuda se kaže da je logika bila središte islamskog intelektualnog života i obrazovanja! Prema tome, nestaje jaka racionalna nota i mogućnost izoštravanja uma kod učenikâ – budućih znalaca. Sámo se nameće pitanje: zar se u tolikoj mjeri logika mukotrpno izučavala zbog nečijeg ćejfa, ili da se tragalac za znanjem opskrbi potrebnim alatom?
Logika može biti i ujedinjujućí činilac. Bez obzira što ne ukida sva moguća neslaganja, polje saglasnosti je mnogo šire na racionalnoj osnovi. Ako se pomisli da i tvrdokorni ideolozi slijede neku logiku, prije će biti, ukoliko se pažljivije promotri, da je riječ o sofizmu nego o logici zasnovanoj na dokazu (burhān).
Ima načina da se vrati spomenuto ukoliko se ozbiljno pristupi ovom problemu prije svega svestrano ukazujući na nj. Govoriti o gubitku je za početak svojevrsni dobitak! Ako se stavlja naglasak na potrebu za logikom, sudeći po onome što su velikani islamske umnosti kazivali kroz stoljeća te stalnoj ideološkoj zbrci koja prijeti da se savremenoj muslimanskoj inteligenciji zamrači vizija, bilo bi neodgovorno postaviti se na način da nas se to ne tiče. Bogu hvala, učenju hifza se daje velika potpora, ali, kamo sreće da se upola od toga daje podrška proučavanju logike.
Mantik(a)
Logika se, kao što rekosmo, osobito bavi definicijama. Na tom tragu, Sejjid Nekīb el-‘Attās je ukazao na to da je jedan od ključnih znakova propalog stanja modernističkog muslimanskog intelektualizma, usljed njegova drskog podrivanja velikih intelektualnih i duhovnih djela prošlosti, gubitak nauke o pravom definiranju, a ono je bilo obilježje i postignuće islamske intelektualne tradicije. On daje primjer Muhammeda ‘Abduhūa, iako je svojevremeno predavao logiku, koji je pokušao definirati vahj (objavu) na način koji otvara mogućnost, barem teoretski, da vahj mogu primiti i drugi pojedinci nakon Posljednjeg vjerovjesnika.
Rekli bismo, bez mantika (arap. logika) dolazimo do mantike (grč. proricanje), to jest, bez jasnog, logičkog oštroumlja naša promišljanja će više ličiti na vračanje i gatanje, negoli na trezveno i odgovorno intelektualno pristupanje onome što nas okružuje. Dovoljno je prelistati muslimansku apokaliptičnu literaturu pa da nam ta pojava bude posve bjelodana. Jednostavno, dala se prednost golicanju mašte, pikanterijama, misterijama, neuhvatljivom i uzbudljivom, negoli ustrajnom i pažljivom logičkom proučavanju, upravo stoga što nosi ogroman trud te se ishodi ne zapažaju tako brzo i očito. Također, ni društvo ne pokazuje dovoljno zanimanje što ide na ruku ovom procesu – knjige o džinima, povratku Mehdija, predznacima Sudnjeg dana, uvijek će biti prodavanije nego knjige koje nas uče valjano misliti!
Naravno, pored toga što (u) ranijim recima naglašavamo nasušnu potrebu za logikom, posebno na obrazovnim institucijama, svjesni smo da se logikom spoznajno ne iscrpljuje cjelokupna stvarnost. Koga Bog ne vodi, ne koristi mu “drvena noga razuma” (hazreti Mevlānā). Zato veli Šabesterī: Kome god Bog pokazao put nije / Ništa ne steče od upotrebe logike.