Šejh Muslihuddin Užičanin
380 godina od preseljenja na Ahiret
Ošejhu Muslihuddinu Užičaninu je i ranije pisano, ali većinom šturo i nekritički. Mi smo u prilici da ponudimo jednu kompletniju biografiju, biografiju dostojnu ovog velikana.
Šejh Muslihuddin Užičanin rođen je oko 1560. godine. Nije izričito zabilježeno da li je rođen u Užicu ili je, on ili neki njegov predak, odnekud doselio u taj grad, ponajprije iz Burse na što bi mogle ukazivati neke činjenice.
U novije vrijeme pisano je da mu je ocu bilo ime Bajezid al-Hersekli (Hercegovac), odnosno Muhammed al-Horasani. Mislim da se ovo odnosi na nekog drugog Muslihuddina, a ne šejha Muslihuddina Užičanina. Dr. Smail Balić je dodatno zakomplicirao stvar kada je našeg šejha poistovjetio sa Muslihuddinom Nuruddin-zadeom, a riječ je zapravo o šejhu koji je rođen kraj Plovdiva, učitelju Ali-dede Bošnjaka.
Oskudni su podaci o ranijoj fazi njegovog života i obrazovanja, pa se o njemu više nagađalo nego što se oslanjalo na provjerene izvore i informacije. Svi oni koji su pisali o šejhu Muslihuddinu, prvo Bašagić pa svi ostali, tvrde da je učio kod znamenitog halvetijskog šejha Balija iz Sofije, da je od njega dobio idžazet na iršad (inaba), da je bio njegov halifa i slično. To, međutim, ni u kom slučaju ne može biti tačno. Kao što je poznato, šejh Bali iz Sofije umro je 1552. godine, a šejh Muslihuddin Užičanin 1642. godine, devedeset godina nakon „svog učitelja“! Sve da je šejh Užičan živio i 90 godina, sve da mu je šejh Bali izdao diplomu u zadnjoj godini svoga života, tada je šejh Užičanin mogao imati tek desetak godina! Otpada, dakle, mogućnost da je šejhu Muslihuddinu Užičaninu izravni učitelj bio šejha Bali iz Sofije, da mu je on izdao diplomu i uručio mu šejhovska ovlaštenja. To ne pokazuje ni nekoliko verzija silsile šejhova halvetijskog reda od hazreti ‚Alija ili izravno od Božijeg Poslanika Muhammeda (s) do samog Muslihuddina Užičanina.
Silsila Užičanina
Jedna od tih silsila izgleda ovako:
1. Hazreti ‚Ali (umro 661.) – 2. Hasan al-Basri (umro 728.) – 3. Habib al-‘Adžami (umro 768.) – 4. Davud Ta‘i (umro 800.) – 5. Ma‘ruf al-Karhi (umro 815.) – 6. Sar‘i Saqati (umro 855.) – 7. Džuneyd al-Bagdadi (ibn Muhammed ibn Džuneyd, Abu Qasim al-Qawariri, umro 910.) – 8. šejh Hemšadi Dinaweri (Ahmed ibn Muhammed Abu alAbbas, umro 951.) – 9. šejh Muhammed Bekr - 10. Qadi ‚Umar Bekr – 11. Abu Nedžib Suhrawardi (umro 1168.) – 12. Qutbuddin Abhari (Abu Rašid, umro 1177.) – 13. Ruknuddin Muhammed Nedžaši – 14. Šihabuddin Maqtul (Yahja ibn Habeš ibn Amirik as-Suhrawardi, umro 1191.) – 15. Seyyid Džemaluddin – 16. šejh Ibrahim – 17. šejh Zahid Gilani – 18. Ahi Muhammed ‚Aziz (umro 1378.) – 19. šejh ‚Umer Halweti (Zahiruddin, umro 1397.) – 20. Ahi Miram ‚Azizuddin (umro 1409.) – 21. Sadruddin (Hiyari, umro 1455.) – 22. Seyyid Jahja (Širwani, umro 1463.) – 23. šejh Piri (Muhammed Behauddin Arzandžani, umro 1474.) – 24. Džemaluddin Čelebi (šejh Džemal Halweti, umro 1494.) – 25. Qasim Čelebi - 26. šejh Bali-efendi (Sofyali, umro 1552.) – 27. šejh Kurd-efendi Tatarpazarčikli (umro 1587.) – 28. šejh Muslihuddin Užičawi (umro 1642.). Rukopis silsile čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, R-6647-2 (fol. 4a-5a).
Kao što se vidi iz ove silsile šejh Muslihuddinov učitelj i muršid bio je šejh Kurd-efendi Tatarpazarčikli i on je od njega, a ne od šejha Balija iz Sofije, dobio odobrenje da halvetijski tarikat širi dalje i oko sebe okuplja derviše toga reda. Preko šejha Bali-efendije, ali ne direktno, nego opet preko njegovog jednog učenika, šejha Muslihuddina Nuruddin-zadea Filibavija (u. 1573.), išao je drugi krak halvetizma prema drugom jednom istaknutom Bošnjaku, šejhu Ali-dedi Mostarcu (u. 1598.), a preko njega u Siget i ostale dijelove Mađarske u kojima je živjelo mnogo Bošnjaka.
Nakon povratka u Užice, šejh Muslihuddin u tamošnjoj tekiji, koju je najvjerovatnije sam osnovao, oko sebe okuplja derviše halvetijskog reda, uči ih vjerskim i sufijskim disciplinama, predaje im tefsir, hadis, orijentalne jezike, tumači misli Ibn ‚Arebija i Dželaluddina Rumija, predvodi ih u zikru, uči ih čestitosti. Vazio je i običnom svijetu u tekijama i džamijama. Djelovao je kao neprikosnoveni autoritet u Užicu oko 50 godina. Bio je toliko uvažavan da je smatran Božijim prijateljem (evlija‘).
Na Ahiret je preselio već spomenute 1642. godine, po nekim izvorima u Užicu gdje mu je kasnije i turbe podignuto, a po drugim u Bursi. Mi se priklanjamo ovoj drugoj verziji jer ju je zabilježio jedan njegov učeni potomak o kojem će biti riječi kasnije. U Bursi je umro i ukopan i njegov sin šejh Isa. Ako mu je u Užicu i podignuto turbe, mi to sada ne možemo provjeriti, to ne znači da mu tu leži tijelo, prije će biti da se radi o njegovom simboličnom mezaru i simboličnom turbetu, a takvih je slučajeva bilo koliko god hoćete. I njegov unuk šejh Muhammed imao je čak tri turbeta u tri različita mjesta, od kojih jedno u Rožaju. Legendarni Sari Saltuk imao je najmanje sedam turbeta širom islamskog svijeta, a jedno od njih je ono na vrelu Bune kod Mostara! Njegov prapraunuk, bivši beogradski muftija i u četiri navrata sarajevski mulla Sejjid Muhammed-efendija Šehović, u jednoj bilješci na rukopisu koji se čuva u Kairu (DK, tesavvuf 1M), prepisanom u tekiji u Užicu, zapisao je da su i šejh Muslihuddin i šejh Isa ukopani u Bursi. Njihov je potomak bez sumnje morao znati gdje su oni umrli i gdje su ukopani.
Potomci i učenici
Šejh Muslihuddin Užičan bio je učitelj i tako značajnim bosanskim šejhovima kao što su bili: Ibrahim-efendija Bistrigi, sarajevski muftija i utemeljitelj hanikaha, šejh i pjesnik Hasan Kaimi, šejh, pisac i travnički muftija Ebu Bekr. Prema Bašagiću, pred njim je učio i naš uvaženi pjesnik rodom iz Užica, Mustafa Zari Užičanin.
Iako su halvetijske tekije u Bosni i Hercegovini postojale i ranije (Gazi Husrev-begov Hanikah i drugi) tek su spomenuti Muslihuddinovi učenici ovom tarikatu u Bosni obezbijedili dostojno mjesto i prostor djelovanja. Halvetijski red je, uz onaj Nakšibendijski, u našim krajevima imao najviše ljubitelja i sljedbenika. Kao što je poznato, šejh Bistrigi je uz Mehmed-begovu džamiju na Bistriku u Sarajevu podigao drugi halvetijski hanikah u ovom gradu i to je jedno od glavnih središta halvetija u Bosni. Na sličan način je djelovao šejh Ebu Bekr u Travniku, šejh Muhammed-efendija Džumhur u Konjicu, šejh Ahmed, sin Mustafin, Mostarac i drugi. Posljednja dvojica su bili muridi njegovih sinova, šejha Hasana i šejha Isaa. Šejh Muslihuddin Užičanin se kao učen i produhovljen čovjek bavio pisanjem na orijentalnim jezicima. Od njegovih pisanih djela malo je doprlo do nas.
Zna se da je šejh Muslihuddin autor traktata o ispravnosti glasnog zikra i skupnog obreda (sama‘) kod sufija (Risala fi tahqiq az-zikr al-džahri wa sama‘ as-sufiyya). Nažalost, rukopis ovog šejh Muslihuddinovg djela do danas nije pronađen, pa se o njemu ništa podrobnije ne može ni reći.
Šejh Muslihuddin je odlično poznavao sva tri orijentalna jezika, arapski kao jezik Kur‘ana, turski kao zvanični jezik Osmanskog carstva, a perzijski kao jezik poezije i jezik na kojem su napisana značajna djela sufijske literature. Šejh Muslihuddin se, uspješno, bavio prevođenjem sa perzijskog na turski jezik. U kodeksu R-4719-3 Gazi Husrev-begove biblioteke, nalazi se njegov prijevod (ili komentar) djela o islamskom vjerovanju Tardžama risala usul ad-din. Pošto ovo djelo nema uobičajeni, uvodni dio, a na kraju je nepotpuno to se autor osnovnog djela ne može ustanoviti. U djelu se tretiraju osnove vjere, (usul ad-din), Allahova svojstva (sifatullah) i Njegova lijepa imena (asma‘ al-husna). Na početku rukopisa nalazi se slijedeća bilješka: „Ovu risalu, u vezi sa osnovama vjere, preveo je šejh Muslihuddin, nastanjen u kasabi Užice, neka se na njega i na sve nas izlije Božija milost.“Ovaj šejh Muslihuddinov prijevod (ili komentar) zaprema 14 stranica srednje veličine (fol. 88b-95b).
Šejh Muslihuddin je pisao i poslanice. Izvod iz jedne od njih nalazio se u rukopisu R-3913-1 (list 76b) Orijentalnog instituta u Sarajevu koji je predstavljao komentar 360 odabranih stihova iz Mesnevije Dželaluddina Rumija Šarh džazira-i Mesnewi. Rukopis je prepisao učeni pruščak Abdussamed Ibrahim ibn Muhammed al-Akhisari oko polovine 17. stoljeća.
Šejh Muslihuddin zanimao se i za medicinu, čak su poznati i neki njegovi recepti. Naime, na listu 344 rukopisa R-4516 Gazi Husrev-begove biblioteke zapisano je nekoliko recepata za lijek protiv bolesti stomaka (struna), te za bolest koja prouzrokuje znojenje, koje je zapisivač, kako kaže, čuo iz „mubarek usta užičkog šejha Muslihuddina“.
Šejh Muslihuddin Užičanin je imao najmanje dvojicu sinova, šejha Hasana i šejha Isaa, koji su ga i zamijenili na položaju šejha halvetisjke tekije u Užicu. Obojica su bili pisci na orijentalnim jezicima.
Šejh Muslihuddin Užičanin bio je jedan d najuglednijih šejhova i muršida iz naše prošlosti. Rahmet mu plemenitoj duši!
Izvori i literatura: Sureyya, Sidžill-i Osmani, IV, str. 496; Šejhi, Waqayi‘, I, str. 76; Bašagić, Bošnjaci, str. 88, 104-105; Isti, Znameniti, str. 53; Handžić, Književni rad, str. 32; Šabanović, Književnost., str. 247-248; Ćehajić, Derviški redovi, str. 105-108; Trako-Gazić, Katalog OIS, Lijepa književnost, str. 127; Jahić, Katalog GHB, sv. VIII, str. 395; Jahić, Katalog GHB, sv. XII, str. 469; Popara, Katalog GHB, sv. XIII, str. 547; Osman Lavić, »Ulemanska i šejhovska porodica Muslihuddina Užičanina iz XVII vijeka«, Anali, GHB, Sarajevo, 2007., XXV-XXVI, str. 111-128; Mehmedović, Leksikon bošnjačke uleme, str. 518-520.