Moja kćer Selma
Bilješke o smrti, bilješke o životu
Osamnaestog jula 1999. godine Selmica mi je, za rođendan, kupila malu teku tvrdih korica, baš onu teku koju volim, s kockastim unutarnjim linijama, kakva se kupuje za nastavu matematike, takvu teku redovno kupujem i u njoj, grafitnom olovkom i s gumicom blizu sebe, unosim svoje stihove, Selma je tad napisala: “Babiju za pisanje pjesama”...
Teško mi je pisati o svojoj kćerki Selmi. Suviše teško. Selma je bila ono najbolje što sam imao na Ovome svijetu. Serijal “Iverje”, međutim, ne bi imao potpunijeg smisla bez ovoga teksta.
Po hiljaditi put mogu se vratiti na onu decembarsku večer 2013. godine između petka i subote. Selmu je uveliko boljela glava, žalila se da je glavobolja muči cio dan. Supruga Amra i ja prigovarali smo svojoj mlađoj kćerki zar je morala prethodnu noć, ito u samu ponoć, prati kosu i sušiti je fenom. Možda se prehladila? Već nas je nekoliko godina plašila Selmina trombocitopenija, ali posljednjih mjeseci ohrabrivala nas je i činjenica da je Selma bila sve bolje i bolje. Uvijek je bila vrlo aktivna. Dosta je volontirala u različitim poslovima i uveliko radila na okončanju master studija na sarajevskom Filozofskom fakultetu. Studijska grupa: Opća književnost i historija umjetnosti. Tema njezina rada, kod profesorice Marine Katnić-Bakaršić, ticala se Antologije zla Alije Isakovića. Bio sam veoma ponosan na svoju lijepu, pametnu, odgojenu i odgovornu kćer... Kako Selmina glavobolja tog prvoga petka u decembru nije nikako popuštala, duboko iza ponoći nazvali smo Hitnu i već smo, oko 4 sata, počela je bila uveliko subota, bili na KUM-u Kliničkog centra na Koševu. Procedura je bila toliko spora da je Selma tek oko 10 sati otpravljena na Neurologiju, nas se iz bolničke sobe istjeralo, jer, rekli su, možemo doći u 14 sati tog subotnjeg dana. Nismo mogli ni znati, ni razumjeti, ni pretpostaviti koliko je čitava procedura Selmina prijema u bolnicu bila krajnje spora, nesinhronizirana, improvizatorska i da smo svoje dijete ostavili neodgovornom, nestručnom, bahatom bolničkom osoblju... Kad smo supruga Amra i ja ponovo došli na Neurologiju u 14 sati, zatekli smo veliku paniku u bolničkom hodniku. Je li to nešto s mojom Selmom, pitala se glasno Amra. Nije, nemoj tako, pokušao sam je umiriti, mada sam i ja osjetio strašnu strepnju u sebi, gotovo žigove, srce mi je počelo lupati. Jedna doktorica, kasnije ću saznati da je u pitanju bila Kenana Aganović, nešto nam je uplašeno objašnjavala šta se dogodilo, kako se dogodilo, Selma je, rekla je, umirala nakon zastoja srca pa ponovo bivala vraćena u život, maglilo mi se pred očima... Selma je brzo prebačena na Neurohirurgiju i prikačena na aparate. Od tog 7. decembra pa do 5. januara naredne godine bila je u dubokoj komi.
Moja Selma imala je brojne i divne prijatelje koji su danima i noćima bili s nama na Neurohirurgiji. Bilo ih je na desetine, i noću i danju. Tek u hodnicima Neurohirurgije mogao sam saznati da je naša kćerka imala hematom u zadnjem dijelu glave i da su njezini zdravstveni problemi ubrzani neblagovremenim i neodgovarajućim djelovanjem ljekarskog tima na Kliničkom centru. Nije se reagiralo na osnovu dobijenih nalaza, nije hitno osiguran prijem u Jedinici intenzivne njege Klinike za neurohirurgiju, nego je, nestručno i neodgovorno, otpremljena na Neurologiju, a samo na Neurohirurgiji bilo je moguće urgentno korigirati trombocitopeniju, te strogo pratiti sve zdravstvene parametre, neurološki status i stanja svijesti, kao što je trebalo i načiniti novi, kontrolni CT mozga.
Ljekari su kasnili više od petnast minuta kad je Selmi pozlilo i kad je izgubila svijest... Mučno je sve to sada pisati i opisivati, mučno mi je sve to ponavljati.
Nakon Selmina odlaska 5. januara 2014. godine, ubrzo smo podnijeli Krivičnu prijavu i na državnom i na kantonalnom nivou protiv nesavjesnog ponašanja ljekara, Državno tužilaštvo prebacilo je ingerencije na Tužilaštvo Kantona Sarajevo, i do dana današnjega ništa nije učinjeno, ništa nije konkretnije poduzeto ni nakon nekoliko naših i advokatovih urgencija, osim što smo Amra, kao majka, i ja, kao otac, u dva navrata davali izjave policijskim službenicima... Nikada nisam mogao saznati kakve su izjave davali svjedoci i doktori protiv kojih je sastavljena Krivična prijava, niti sam mogao saznati šta je mogla reći stažistica Edina Đozić, liječnica sa Klinike za neurologiju KCUS-a, koja je tog 7. decembra 2013. godine bila dežurna liječnica na Intenzivnom odjelu Klinike za neurologiju, kad je Selma bila primljena na ovu kliniku, i koja je provela sa Selmom posljednje trenutke njezina svjesnog stanja... Jedini doktor sa kojim sam mogao normalno komunicirati tih teških dana bio je dr. Kemal Dizdarević.
U ovom trenutku izbjeći ću spominjati imena i prezimena doktorā koji nisu preuzeli sve potrebne radnje iz svoje stručne ljekarske nadležnosti da se moja kći Selma blagovremeno primi na Neurohirurgiju i tretira odgovarajućim metodama i sredstvima liječenja. Pokazalo se da su doktori postupili krajnje nesavjesno, neodgovorno, bešćutno, propustili su priliku da odrede sve potrebne mjere hitnog i prikladnog ljekarskog tretmana. Valja spomenuti da su i tada Neurohirurgiju, Neurologiju i druge klinike Kliničkog centra u Sarajevu potresale teške, mučne, uglavnom interpersonalne, zavidljivačke afere... Što je najgore, isti taj tim ljekara izdao je sramno otpusno pismo nakon Selmina odlaska, u kojemu nisu navedene precizne činjenice i okolnosti vezane za njezino liječenje, nego je u tom otpusnom pismu, čak, izmijenjen ranije izdati neurohirurški nalaz i otpust, a što je imalo za očigledni cilj da se prikriju tragične greške u procesu liječenja. Lično sam tražio cijelu dokumentaciju, i dobio sam je, od prvoga do posljednjega dana, sve sam priložio uz pažljivo složenu i sročenu Krivičnu prijavu, javljeno mi je da je Krivična prijava zaprimljena i da se krenulo u proceduru, ali korumpirano i žalosno Tužilaštvo Kantona Sarajevo, u jednako žalosnoj pravno neuređenoj državi Bosni i Hercegovini, ništa konkretnije nije poduzelo.
U onim danima i noćima dok sam, mijenjajući se sa suprugom Amrom, starijom kćerkom Hamidom i sinom Muhamedom, sa Selminim mladićem Amarom te drugima od rodbine i prijatelja, bio uz svoju kći dok je ležala u komi i disala na aparatima, sve vrijeme sam joj ponešto pričao, slutio njene moguće odgovore i reakcije, slušao Selmin glas, učio blizu nje pojedine dijelove Kur'ana, najviše posljednjih deset kur'anskih sura, učio suru Ja-Sin, zatim čitao pojedine knjige, ili odlomke iz knjiga. Pročitao sam naglas uz Selmin krevet Istanbul i Snijeg Orhana Pamuka, Ako jedne zimske noći neki putnik Itala Calvina, putopise Alije Isakovića, pričao sam joj o svome djetinjstvu i dolini rijeke Sutjeske, sve u velikoj nadi da mene moja Selma nekako čuje, da me osjeća... Ispričao sam Selmi mnoge dogodovštine iz vremena njezina odrastanja, pogotovo iz vremena agresorskog rata 1992.-1995. godine, koje sam unio u svoje Dnevničke bilješke.
Tako me jednoga jutra (26. decembar 1992., Selma je imala četiri ipo godine) moja mlađa kćerka pitala kad će nam “doći dobri Trebević”. Rekao sam Selmi da Trebević nikuda ne ide, uvijek je na svome mjestu. “Ali, kad će doći onaj Trebević na kojem se možemo sankati”, nastavljala je Selma. “Hoću Trebević da možemo otići u trebevićku sobu...” Govorio sam joj da će nama doći dobri Trebević, trenutno su na njemu neki ružni, prljavi, zli ljudi, a kad tih ružnih, prljavih i zlih ljudi nestane, kad ih jednom otjeramo, Trebević će opet biti dobar kao i ranije. Onda me pitala kako golubovi nauče letjeti. Ne znam, odgovorio sam, možda ih nauče njihovi roditelji, tako im je Bog odredio, da lete, i samo lete... Pamtim sliku kako je tog decembarskog dana 1992. godine digla uvis obje ruke, uzvikujući: “Hoću da učim da letim! Hoću da letim...”
Jednom me pitala (18. januar 1993.): “Zašto je, babo, snijeg bijel?” Pitanje me, sjećam se, zateklo nagnuta nad mrtvouzicom dok sam nazuvao cipele. Rekao sam da nam ga ovakvog, bijelog, prhkog Bog šalje, a možda bi snijeg mogao biti crn, plav, rumen, zelen, šaren... Pitao sam je kakav bi snijeg ona voljela. Sjećam se, nije me više slušala, nije ni čekala moj odgovor, kao da je u nekoj dječijoj intuiciji znala da odgovora nema, nego je s prozora u našoj tadašnjoj garsonijerskoj ratnoj pećinskoj izbi, na prvome katu, posmatrala kako pada snijeg.
Jednom me pitala (1. februar 1993.) zašto se “mjesecovi” zovu tako kako se zovu... Za svoj šesti rođendan (bilo je to 19. aprila 1994.) sama sebi je napravila rođendansku čestitku tako što je nacrtala nekoliko sunaca, nacrtala je i sebe ispod jednoga sunca, pa dosta uokolo zelene trave, neku šumu u daljini, i slova je bila lijepo povezala, slovo S više nije bilo okrenuto na suprotnu stranu, kao da se ogleda... Četvrtog januara 1997. godine došla je sva ushićena pričom kako je neki dječak prije koji dan vidio Djeda Mraza na džumi. Klanjao je kao i svi ostali ljudi, pričala je Selma... Jednog je popodneva sva sretna došla iz škole i pohvalila se kako je dobila “čistu peticu” iz bosanskog jezika. Sjetio sam se da se i u mojoj osnovnoj školi na Popovu Mostu govorilo o “čistim peticama”, mogao sam se sjetiti
i toga da ja nikad nisam potrčao svome ocu Aganu i saopćio mu neku svoju ocjenu u školi, neki svoj važan “rezultat” u školskom životu, nisam ni pomislio da to treba uraditi... Naprosto, to nije bio običaj, ne bi to u našim selima učinilo ni jedno dijete, škola je bila tekuća dječija obaveza, nešto kao “nužno zanimanje”... Mnoštvo je bilo Selminih pitanja od najranijeg njezina doba pa do djevojaštva, svako je pitanje bilo kao malo neodgovorljivo i čedno čudo... Osamnaestog jula 1999. godine Selmica mi je, za rođendan, kupila malu teku tvrdih korica, baš onu teku koju volim, s kockastim unutarnjim linijama, kakva se kupuje za nastavu matematike, takvu teku redovno kupujem i u njoj, grafitnom olovkom i s gumicom blizu sebe, unosim svoje stihove, Selma je tad napisala: “Babiju za pisanje pjesama”... Kako je Selma dosta ličila na moju majku Hamidu i majkinu familiju Ožegovićā, u šali bih Selmi ponekad rekao: “Ti si moja Ožeguša!”
Na Selminom ispraćaju na Onaj svijet, 7. januara 2014. (bio je utorak, sunčan i topao dan za to doba godine), iskupilo se, na sarajevskom Grlića Brdu nekoliko hiljada ljudi. Dženazu je predvodio reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović. Tog dana sam pomislio da je samo moja Selma, takva kakvom ju je Bog Dragi dao, mogla okupiti na jednom mjestu toliko osoba različitih generacijskih, socijalnih, religijskih, nacionalnih, ideoloških, pa i političkih boja i “usmjerenja”.
A jedna od knjiga koju sam čitao svojoj kćerki Selmi dok je ležala u komi bila je i tek objavljena knjiga bosanskog pisca Aleksandra Hemona Knjiga mojih života.
U pitanju je autobiografsko prozno djelo u kojemu narator navodi da se u čovjeku, nakon smrti drage osobe, u konkretnom slučaju nakon gubitka kćerke, u organizmu pojavi i samoprepozna jedan sasvim novi, dotad nepoznati organ, koji, u kasnijem životu, sve vrijeme, i zauvijek, zapravo, luči tugu...
Kad god odem do Selminih bašluka na Grlića Brdu, ponešto joj, nakon Ja-Sina i Fatihe, i ispričam, barem nekoliko rečenica, i zbog toga do mezara svoje kćeri idem isključivo sâm.