Slučaj Lakišića harema upozorava da bi za Bajram trebali posjetiti i sve stare šehitluke
Stotinu pedeset godina traje proces otimanja lokaliteta Lakišića harema od strane vladajućih gradskih struktura i državnih režima, svih odreda. Austro-Ugarska je našla za shodno da, u skladu sa svojim urbanističkim planovima, baš na Lakišića haremu izgradi Željezničku stanicu. Muslimani Mostara su u više navrata i na više načina protestirali, izražavali negodovanje. Jedan od važnih argumenata pokretanja borbe za vakufsko-mearifsku autonomiju bilo je i provedeno nasilje nad Lakišića haremom. Bez pristanka Vakufskog povjerenstva, Gradsko načelništvo (gradonačelnik Muhamed beg Alajbegović, opštinski savjetnik i bečki gradonačelnik Blaško Selenica, opštinski savjetnik Jovo Šola i Ahmet Beg Hadžiomerović), okupacionoj vlasti potpuno je besplatno prepustilo zemljište i potpisalo potrebne dokumente. Eksproprijacija, prema navodima Ali-ef. Lakišića, mutevelije vakufa, nikada nije izvršena, kao ni nadoknada za porušeni zid podignut oko cijelog harema. Vlasti su se bile obavezale da će na ime odštete izgraditi prikladan mauzolej što se nikada nije desilo. Kosti brojnih starih Mostaraca, Berhamovića, Brkića, Hadžiomerovića, Lakišića, Lolića, Silića, Pervana… baš kao i kosti šehida ubijenih u krvavom pohodu Stojana
Jankovića ramazan-bajramskog jutra 1687. godine prenesene su u harem Kantarevac u zajedničku kosturnicu. Tamo su do sredine prošlog stoljeća bilo premješteni i fragmenti bašluka sa Lakišića harema, a potom su netragom nestali.
Svaka vlast je na sebe knjižila lokalitet Lakišića harema
Planerima socijalističkog potiranja Bošnjaka i islamske baštine sredinom XX stoljeća na tom mjestu se učinilo najprikladnije izgraditi, kako to kaže Husaga Ćišić, moderan grad. Oni su smislili da na to ime poruše još jedan veliki harem na Carini kako bi oslobodili prostor za modernu urbanizaciju grada. Ugovor o prenosu prava na lokalitet bivšeg harema i bivše željezničke stanice potpisan je 2. aprila 1969. između Željezničkog transportnog preduzeća u Sarajevu i Preduzeća za gazdovanje stambenim zgradama “DOM” iz Mostara. Na ugovoru je stavljen i pečat Skupštine opštine Mostar. Socijalističke vlasti su izgradile impozantnu robnu kuću poznatiju pod imenom “HIT” kojom je upravljalo trgovačko preduzeće “Merkur”. Imovinsko pravni odnosi ni u slučaju socijalističkih vlasti u tom dijelu grada Mostara nisu bili riješeni. Moglo im se, zapalo im i radili su šta su naumili! Zakonske osnove preko zakona o eksproprijaciji i nacionalizaciji sami su sebi krojili i osiguravali. No čudi da je rješenje o izgradnji zgrade HIT-a bilo Rješenje za izgradnju privremenog montažnog objekta. Teško se oteti dojmu da su komunističke vlasti donosile konačna rješenja, a da svi imovinsko pravni odnosi nisu bili riješeni. U jednom su ostali dosljedni – potpuno su ignorisali Islamsku zajednicu. Sličnom metodologijom prenosa vlasništva poslužila se i vlast tzv. Herceg-Bosne, Hrvatsko vijeće odbrane Mostar 1992.-1995. godine. Za cijeli taj lokalitet koji se tokom rata nalazio na liniji razgraničenja, do u detalje, izradile su svojevrsni regulacioni plan s namjerom izgradnje objekata od značaja za politiku koju su provodili. Na mjestu porušene robne kuće “HIT” planirali su izgradnju zgrade Hrvatskog narodnog kazališta sa pratećim objektima, iznad nje poslovni objekat “Integre” – trgovačke, ugostiteljske, zanatske i uredske djelatnosti, do nje veliku zgradu katedrale, pa sportsku dvoranu. Idejno rješenje za ove objekte definirano je Uredbom o prostornom planiranju i uređenju prostora na području HZ-HB za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja. Iz naziva organa koji je donio tu odluku jasno je čitljivo s kojim ciljem i kojim efektima.
OHR pokušao zaustaviti pravno nasilje
To nasilje nad centrom Mostara zaustavio je OHR. U jednom od brojnih pisama kojeg je potpisao Judge Finn Lynghjem konsatovano je kako je općinsko vijeće općine Mostar –Jugozapad ekspropriralo i dodjeljivalo nekretnine locirane u Središnjoj zoni grada Mostara koja je jasno izvan njihove nadležnosti. Takva djela neće se tolerirati i na ovaj se slučaj mora smjesta reagirati. Predstavnici gradske općine kao što su bivši načelnik Stipe Marić, predstojnik Ureda za geodetske i imovinsko-pravne poslove Marinko Mihić i predsjednik općinskog vijeća Miljenko Lugonja potpisivali su odluke potpuno zanemarujući zakon, Prijelazni statut grada Mostara, županijski i federalni ustav i drugo. “OHR je odlučan u namjeri da se zakon poštuje te da odgovorni ljudi odgovaraju za svoje nezakonita djela”, stoji u pismu OHR-a. Tako je zastala inicijativa izgradnje zgrada Kazališta. Uvidom u dokumentaciju koju su koristili menadžment Kazališta i podnosioci zahtjeva utvrđeno
je da im je nedostajalo niz dokumenata, kao što su saglasnost korisnika navedenog zemljišta TP Mekur Mostar, akt o uklanjanju građevine itd. A gradnja te zgrade počela je tako što je Općinsko vijeće Mostar Jugozapad potpisalo Ugovor o ortakluku sa Kazalištem, pa je po tom ugovoru Općinsko vijeće kao ulog trebalo unijelo građevinsko zemljište, dok je Kazalište trebalo uložiti sredstva za izgradnju zgrade, koja će se prikupljati putem donacija. Helem, urbanističko-građevinski inspektor Odjela za urbanizam Grada Mostar od 24.1. 2001. do 29.5. 2002. god na objektu Hrvatskog narodnog kazališta je izvršio ukupno 42 pregleda, uz asistenciju policije 8 puta i izvršio pečaćenja pet objekta, donosio rješenja o rušenju objekta i vraćanju terena na prvobitno stanje, Općinskom sudu Mostar podnio je šest zahtjeva za pokretanje prekršajnih postupaka protiv izvođača radova i investitora, jednu prijavu za privredni prestup. I sve je to izignorisano. Zgrada HNK-a uz podršku najvećih dužnosnika HDZ-a, i prešutna odobravanja bošnjačkih političkih faktora, je izgrađena do nivoa prvog sprata. Skoro će dvadeset godina kako se u njoj održavaju predstave i drugi kulturni događaji.
Kad se samo IZ bori za vladavinu prava
U isto vrijeme zahtjev Islamske zajednice da na tom lokalitetu izgradi reprezentativnu zgradu Islamskog kulturnog centra gradske vlasti uz podršku najvećih dužnosnika HDZ-a, i prešutna odobravanja bošnjačkih političkih faktora, minimiziran je i potpuno ignorisan. Islamska zajednica, poštivajući zakon, više od 21 godinu traži svoje legitimno pravo da na tom lokalitetu podigne zgradu Islamskog centra. Hrvatsko narodno kazalište više od 21 godinu igra svoje predstave u režiji HDZ-a. Morbidno je čitati kakvu su ulogu dodijelili bivšem gradonačelniku Mostara, pokojnom Ljubi Bešliću 2018. godine da navodnim Zaključkom izda pravovaljanu urbanističku i građevinsku dozvolu za gradnju zgrade kojom aktuelni direktor Kazališta Ivan Vukoja maše po mostarskim medijima. Vukoja se, u nedostatku prave pravcate građevinske dozvole na kojoj će se ona tako i zvati, panično do besmisla hvata i za jedan zarez Odluke gradskog vijeća o zabrani gradnje u Centralnoj gradskoj zoni Grada Mostara gdje se nelegalno izgrađena zgrada Kazališta nalazi.
U cilju lakšeg razumijevanja pravnog konteksta i pravnih radnji treba se još jedanput podsjetiti na tri odluke gradskog vijeća Grada Mostara (1999, 2001. i 2010) koje se odnose na Centralnu zonu grada Mostara. Naime, te odluke definiraju način korištenja prostora centralne zone i njenu zaštitu s ciljem smještanja ministarstava i uprava federacije, kantona kao i drugih institucija nadlokalnog značaja. Prema njima, bili su dozvoljeni radovi na redovnom održavanju konzervaciji i sanaciji objekata bez obaveze pribavljanja urbanističke saglasnosti. Za rekonstrukciju i promjenu namjene urbanistička saglasnot bila je neophodna dok je potpuno bila zabranjena izgradnja, dogradnja i nadziđivanje objekata kao i uklanjanje objekata koji ne predstavljaju neposrednu opasnost. Odlukom je bilo zabranjeno i zauzimanje javnih površina građevinskim i drugim materijalima. Uprkos svemu tome zgrada je izgrađena, hrvatska politika tražila je rupe iza zareza, a bošnjački političari su letargično posmatrali borbu Islamske zajednice, prije svega, za vladavinu prava posljednjih decenija.
U politici je ponekad dva više od deset
Kap koja je prelila čašu bila je odluka Vlade Federacije od 2022. godine da sa 2 miliona KM podrži izgradnju zgrade Kazališta. Uzaludni su bili apeli i protesti dvojice mostarskih muftija; muftije u penziji Seid ef. Smajkića i aktuelnog mr. Salem ef. Dedovića, te nekolicine zastupnika u federalnom Parlamentu. Upućeniji će reći da je premijer Novalić potpuno ignorisao sve navedene činjenice zbog neke svoje disperzivne matematike, uvjetovane dizanjem ruku hrvatskih zastupnika. Sudionici izrade budžeta Federacije BiH za 2022. tvrde da je kao protuteža Kazalištu bilo izdvajanje 1 milion KM za projekte u Srebrenici i 1 milion za kinematografiju. Pominju i ulaganja u izgradnji kapitalnih zgrada u Travniku uz obaveznu pridiku kako je to dobra politička pogodba. Ono što svi zaboravljaju je činjenica da će izgradnjom zgrade u kojoj neće biti smješteno samo Kazalište već i sve druge institucije od značaja za hrvatski narod kao što su: Hrvatska akdemija znanosti i umjetnosti, Matica Hrvatska, Simfonijski orkestar Mostar itd, čime će Mostar i Mostarci zauvijek izgubiti mogućnost da odlučuju o tome kako urediti lokalitet Lakišića harema. Očigledno je da je u politici ponekad broj dva mnogo veći od broja 5 ili 10 svejedno je! Mostarci ne samo da neće halaliti premijeru Novaliću ovu pogodbu, već sve veće sa srdžbom govore o njemu. Nikad im neće biti jasno kako je odustao od prvotne ideje da na tom području budu smještene institucije od značaja za Federaciju kao integrirajuću poticaj u izgradnji modernog bosanskohercegovačkog društva. Oni u tome vide svojevrsnu zavjeru i odustajanje od Mostara kao prepoznatljivog multietničkog grada, odnosno prepuštanje pozicija hrvatskoj ekspanzionističkoj politici. Nakon što je odluka Vlade F BiH o donaciji 2 miliona Kazalištu za izgradnju zgrade postala i konačna oglasio se Gradski odbor SDA saopćenjem za javnost u kojem su nastojali ugasiti požar ljutnje i srdžbe većine građana Mostara.
Pravdanje umjesto rješenja
U tom saopćenju pored ostalog kažu da novac koji je sa federalnog nivoa obezbjeđen za Hrvatsko narodno kazalište ne znači automatski početak gradnje bilo čega na već postojećim ili eventualno novim objektima, jer je potrebno ispoštovati sve neophodne procedure, ali i usvojiti sve akte koji su od presudne važnosti za definisanje konačnog izgleda centralne gradske zone, planiranih objekata i načina njihove izgradnje. Pozivaju se na spomenute odluke o izričitoj zabrani izgradnje, dogradnje i nadziđivanja objekata, kao i uklanjanje objekata, koji ne predstavljaju neposrednu opasnost za sigurnost građana sve do donošenja odgovarajućeg regulacionog plana za Centranlnu zonu Grada Mostara. Nijednom riječju nisu spomenuli kako je Kazalište, bez valjane dokumentacije, uopće moglo aplicirati na spornu donaciju. Nadaju se da će u mirnoj atmosferi doći do poštenog i odgovornog političkog dijaloga po pitanju usvajanja svih neophodnih akata, dokumenata i planova, da bi ovaj problem konačno bio skinut sa dnevnog reda. Treba li napominjati da je i ovo saopćenje brzo isčezlo u zaborav kao i sve druge činjenice vezane za Lakišića harem. Ko se još sjeća da je nakon stravičnog pokolja nad nedužnim Mostarcima, koji je počinio Stojan Janković, sačinjen detaljan zapisnik o svim tim događajima i pohranjen u mostarsku mešćemu koju je namjerno zapalio Omer-paša Latas, pa o tim događajima danas skoro da ne znamo ništa. Nad tim je lokalitetom tri puta do sada počinjeno pravno nasilje od svake minule vlasti. Proces četvrtom nasilju već je otpočeo. I niko nema ni najmanje sumnje da će su u dogledno vrijeme to pitanje riješiti po volji mostarskih Bošnjaka. Većina vijećnika u Gradskom vijeću koji će uskoro biti u poziciji da o tome odlučuju ne pokazuje ni najmanje interesovanje za historijat cijelog slučaja i izrazito kompleksne pravne okolnosti koje ga prate. Nerijetko će spočitati muftiji da je protiv Hrvatskog kazališta, odnosno kulture, kada govori o izgradnji zgrade, poistovjećujući ova dva pojma. Niko, ama baš niko nije postavio pitanje zašto hrvatska politika toliko uporno insistira da tu spornu zgradu izgradi baš tu, da se upita zašto je ne grade na nekom drugom lokalitetu. Stoga je sasvim logično pitati se ima li bosanskohercegovačka politika odgovor ako bi nekome na um palo da baš tu izgradi spomenik Stojanu Jankoviću, kao što se logično zapitati trebaju li Bošnjaci drugog dana ramazanskog Bajrama osim potonjih, obići i sve ranije šehitluke, tako bi se, valjda, sjetili da je u Bileći na jednim takvim smrvljenim, uništenim, od vlasti oduzetim šehitlucima zadnjih godina podignut spomenik Draži Mihailoviću.