Osim nišana, potrebna je osuda i priznanje zločina
U okviru programa obilježavanja 29. godišnjice zločina HVO nad Bošnjacima Ahmića i drugih naselja u općini Vitez, 16. aprila je održan program sjećanja na ubijene žrtve. Organizovani su polasci „Put istine i sjećanja“od Viteza do Ahmića i od Zenice do Ahmića te komemoracija i polaganje cvijeća, učenje dove i odavanje počasti žrtvama.
Komemoracija je održana u Osnovnoj školi „Dubravica“u Ahmićima te je na Šehidskom obilježju u Ahmićima položeno cvijeće, proučena Fatiha i odata počast žrtvama zločina. Ovom dijelu programa prisustvovale su brojne zvanice iz političkog, religijskog i šireg društvenog života iz zemlje, regije i svijeta. Programu su prisustvovali i reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein-ef. Kavazović, muftija travnički Ahmed-ef. Adilović, muftija sarajevski Nedžad-ef. Grabus te potpredsjednica Federacije Melika Mahmutbegović i drugi. Kasnijem dijelu programa su se pridružili član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefik Džaferović, drugi zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Bakir Izetbegović i drugi.
Posmrtni ostaci pronađeni i kod Mostara
Na komemoraciji se prisutnima obratio i predsjednik Organizacionog odbora Hidajet Sivro. On je podsjetio da ni 29 godina kasnije nisu propisno ukopali sve civile, kao što je ukazao i na šutnju pojedinih komšija o tome gdje se nalaze posmrtni ostaci, a što, kako je istakao, produbljuje patnju porodicama žrtava.
Saznanje da je nekoliko posmrtnih ostataka pronađeno čak i kod Mostara, naglašava Sivro, dovoljno govori o namjerama onih koji su željeli istrijebiti Bošnjake. Također, istakao je i značaj borbe za istinu koju su vodili prethodnih godina i ukazao na količinu dokumentovanog sjećanja.
Sivro je kazao i da će u narednom periodu inicirati izgradnju Memorijalnog centra ili muzeja, koji će pomoći snažnijem sjećanju, a pozvao i je i ostale da se priključe izgradnji. Osim toga, naglasio je da tražeći istinu grade suživot.
Preživjeli i dalje preživaljavaju
Prisutnima se obratila i preživjela Enisa Ahmić-Mulić koja je u doba zločina HVO-a imala četrnaest godina, a ubijeno joj je 48 članova uže i šire porodice i rodbine. Prisjetila se njihovog zvjerstva.
„Imala sam samo četrnaest godina, a moja sestra pet godina kada su pripadnici HVO-a, odreda „Džokeri“tog 16. aprila ‘93. godine, upadajući u našu kuću strijeljali mog oca Ahmić Šuhreta.
Nasumične slike tog stravičnog masakra, jedna za drugom izredale su se pred mojim očima u samo jednom trenutku, a s kojima od tada živim svakog dana već 29 godina poslije“, istakla je Enisa. Prisjećala se ubijenih među rodbinom i komšijama poimenice. Kazala je da preživjeli još uvijek preživljavaju.
„Naša svjedočenja upisala su u historiju srama imena naredbodavaca ratnih zločina HVO-a u Ahmićima. Nažalost, pravna praksa ovoga suda nije bila uspješna u osudi svih egzekutora ovih zločina, osim jednog, ali to razočarenje s naše strane nikada neće biti razlog za naše odustajanje s puta istine“, istakla je Enisa. Potom je naglasila da je za preživjele utjeha i pronalazak jedne kosti.
„Osim nišana, potrebna nam je osuda i priznanje zločina zarad života koji se nastavlja“, naglasila je.
Skupu se obratila i potpredsjednica Federacije Melika Mahmutbegović koja je prenijela i svoj doživljaj vijesti o zločinu u Ahmićima kazavši da je bilo teško povjerovati da neko može takav zločin uraditi. Između ostalog, naglasila je kako je potrebna unutarnja katarza kada je riječ o priznanju zločina.
Na komemoraciji je riječ uzeo i Daim Luči, zamjenik državnog ministra kulture Sjeverne Makedonije, koji je podsjetio na zločine širom Balkana, a potom
skrenuvši pažnju na zločine u Ukrajini kazao da upravo oni govore o tome da čovječanstvo sporo uči.
Bob Stewart sa svojim vojnicima ponovo u Ahmićima
Među brojnim delegacijama je bila delegacija Velike Britanije na čelu s Bobom Stewartom, pukovnikom u penziji i bivšim komandantom britanskih snaga UNPROFOR-a, a trenutnim članom Parlamenta Velike Britanije, koji je prisustvovao obilježavanju uz svoje vojnike s kojima je '93 i ušao u Ahmiće neposredno nakon zločina HVO-a. U delegaciji je bio i britanski ambasador u Bosni i Hercegovini Matthew Field.
Bob Stewart se obratio na komemoraciji te prilikom polaganja cvijeća i odavanja počasti. On je ukazao na ulogu koju su imali i korake koje su poduzeli. Izrazio je posramljenost, kako kaže, zbog toga što sam nije spriječio ovakav zločin, ali, kako je dodao, potrudio se da dovede novinare u Ahmiće, naposljetku. Također, podsjetio je i na ulogu prevodilaca s kojima je sarađivao, a među njima je bila i Dobrila Kalaba, bosanska Srpkinja, ubijena 1993. u Vitezu, koja se borila za istinu o Ahmićima. Njoj u čast, istog dana je otkrivena spomen-ploča u blizini Šehidskog obilježja. To su učinili Stewart i reisul-ulema Kavazović, koji je Stewartu uručio i priznanje Islamske zajednice za očuvanje mira i multietničkog karaktera na području Ahmića.
„Nikada nisam u životu vidio ništa ni slično onome što sam vidio u Ahmićima 1993“, kazao je Stewart. Potom je istakao koliko Ahmići znače njemu i ljudima koji su s njim. Pored ostalog, prisjetio se i riječi jednog od svojih vojnika koji mu je kazao: „Nemojte nam narediti da se povučemo. Mi smo potrebni ovdje, jer su ovi ljudi poput nas i trebaju nas da ih zaštitimo“. Kao političar, kaže, održavat će pitanje Bosne i Hercegovine živim u Velikoj Britaniji.
Član Predsjedništva Šefik Džaferović istakao je da, pored boli koja se osjeća zbog nevino ubijenih, najviše boli činjenica što svi učesnici u ovom zločinu nisu odgovarali te što još uvijek sva tijela nisu pronađena.
„Moja poruka je da se mi nećemo proći, dok smo živi, a i ovi poslije nas koji dolaze, i oni poslije njih, sve dok se svaki onaj koji je na bilo koji način učestvovao u ovom zločinu ne dovede pred lice pravde. Odustati nećemo“, poručio je Džaferović.
Narod koji zna podnositi sudbinu
Program sjećanja završen je učenjem kelime-i tevhida u Gornjoj džamiji džemata Ahmići. Prisutnima su se nakon učenja obratili glavni imam MIZ Vitez Omer-ef. Sikira, muftija travnički Adilović te reisul-ulema Kavazović.
Glavni imam Sikira ukazao je da ramazanski dani u kojima se sjećamo zločina u Ahmićima podsjećaju na vjerničko stanje podnošenja životnih iskušenja i radovanja ahiretskom životu.
Posljednje je istakao i muftija Adilović kazavši da u tome treba tražiti mudrost. Prisutne je podsjetio na predaju o jednom od bolnih događaja iz Poslanikovog, a.s., vremena ukazavši prisutnima kako su se sam Poslanik i ashabi nosili s takvim situacijama. „Teške situacije, poraze i gubitke trebamo iskoristiti da nas dodatno osnaže. Ne da nas utuku, ne da nam ubiju volju za životom, napretkom i radom. Vjernik uvijek treba da bude optimista, a ne pesimista“, poručio je muftija.
Reisul-ulema je govorio o podnošenju sudbine pozivajući se na riječi Safvet-bega Bašagića: „Podnijeti sudbinu znači pobijediti“. Istakao je da su Bošnjaci kroz stoljeća, na određeni način, bili prepušteni sami sebi te prolazili različita iskušenja, ali da su se, opet, na sebi svojstven način znali pobrinuti o sebi.
„Naš narod je znao podnijeti sudbinu i možemo kazati da smo kroz ova stoljeća pobijedili“, kazao je reisul-ulema. Podsjetio je da je rukopis zločinaca poput zločina u Ahmićima prisutan svugdje u Bosni i Hercegovini – uvijek je identičan.
Između ostalog govorio je o jedinstvenoj namjeri zločinaca u koju niko od prisutnih, kako je kazao, ne sumnja, a koja se prepoznavala širom Bosne i Hercegovine. „Ovaj zločin s genocidnom namjerom mora biti osuđen. Imamo obavezu da zločince kaznimo“, poručio je.
Dodao je da samo utvrđena istina može izliječiti žrtvu, ali i onog koji je zločin počinio. Naglasio je da zlo treba prokazati, jer, ako se to ne učini, ono će ponovo doći.
Poručio je da se zlo ne smije potcijeniti kazavši da je ono žilavo. „Moramo biti svjesni da ono može biti prisutno i u drugima, ali i u nama samima. I moramo se protiv tog zla boriti. I moramo biti svjesni da se zlu moramo stalno i neprestano suprotstavljati. Allah, dž.š., u Kur'anu kaže: „Dobro i zlo nisu isto“. Naša svijest o tome da zlo postoji i da ga se može dotaknuti, kao što to vidimo ovdje u Ahmićima, nam govori da moramo biti odlučni borci protiv njega. „Kada se zlo utvrdi, onda Bog od nas traži da uzvratimo boljim. Zarad naše države i budućih generacija. Mi moramo tražiti put ka pomirenju. Ne da zaboravimo, ali moramo ići dalje“, riječi su reisul-uleme Kavazovića.
U tom pogledu podsjetio je na dostojanstvo naroda nad kojim je počinjen zločin, a nije posegao za osvetom.
„Najveći ispit za našu domovinu je život s našim komšijama upravo ovdje na ovom prostoru“, kazao je reisul-ulema.
Religijski program sjećanja na zločin u Ahmićima završen je učenjem Kur'ana i dovom.
Napad na znak ezana
Podsjetimo, u ovom zločinu Hrvatskog vijeća odbrane u naselju Ahmići ubijeno je 116 civila, među njima 32 žene i 11 djece od kojih je najmlađe tromjesečna beba. Još uvijek se traga za posmrtnim ostacima 19 žrtava.
Jasmin Ahmić je jedan od preživjelih, ispričao nam je, ustvari, ono što je kazao na času historije polaznicima ovogodišnjeg Puta istine i sjećanja. „Napad je počeo u 5:15 početnim tekbirima sabahskog ezana. Pogođen je alem munare, čuli su se topovski pucnji. Potom su krenuli. Sa sprata svoje kuće sam vidio kako su došli već do kuće Sakiba Ahmića. Ko god je izašao napolje, njih su odmah ubijali. Mi smo tu ostali do 11 sati kada je gospodin Bob Stewart došao sa svoja dva transportera. Sve što je bilo vojno sposobno u Ahmićima, iznad 18 i mlađe od 65 godina bilo je na linijama, od Travnika preko Maglaja, pa do Visokog, a u selu su tada bili žene, djeca i tinejdžeri poput mene šesneastogodišnjaka. Kada su napali, selo nije imao ko da brani, osim nekoliko ljudi koji nisu bili na linijama“, ispričao je Jasmin. Dodao je da je tada zamolio Stewarta da ih izbavi, a on je mogao samo ranjenike u transporterima povesti, što je i činio. Nakon što se većina preživjelih sabrala na jednom mjestu, ranjenici su odvezeni, a ostali su, nakon što je pala noć, uspjeli izbjeći dalje.
Za zločine u Ahmićima pred Međunarodnim sudom u Hagu odgovarao je Dario Kordić, jedan od zapovjednika HVO-a, osuđen na 25 godina zatvora za zločine počinjene u srednjoj Bosni. Odslužio je dvije trećine kazne i pušten na slobodu. Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić, osuđeni na kazne od šest do deset godina zatvora, presudom su 2001. oslobođeni optužbi. Osuđeni su i Miroslav Bralo na 20, Paško Ljubičić na osam godina zatvora, kojeg je Sud BiH osudio, a pored njih i Tihomir Blaškić na devet godina zatvora.