Preuzete emanate izvršavajmo najbolje što možemo

Hajrudin Ćuprija je profesionalni život počeo zamijenivši lagodnost sarajevskog gradskog života radom u povratničkom džematu Prača. Kazuje nam da je njegov put ka tome bio određen ranijim iskustvima budući je nakon završene Gazi Husrev-begove medrese u školskoj 97/98. godini predavao vjeronauku osnovnoj školi na Vratniku i čuo da povratnici Općine Pale-Prača vrativši se na svoja popaljena ognjišta imaju problem u pronalaženju imama i vjeroučitelja. Odmah se javio, računajući to svojom patriotskom dužnošću. “Za mene je to uistinu bio izazov i misija, ostavio sam lagodan gradski život i otišao živjeti zajedno sa nastavnicima koji su dolazili iz Goražda u školsku zgradu koja je više ličila na kasarnu sa vojničkim željeznim krevetima i dekama. U takvim uslovima svako je doprinosio i razvijao povratnički život. Pored angažmana u osnovnoj školi u kojoj sam predavao vjeronauku te, kratko, i bosanski jezik i književnost odmah smo započeli aktivnosti na obnovi odnosno izgradnji vjerskih objekata. Na području Općine Pale-Prača prije rata su bile tri džamije koje su upotpunosti porušene do temelja a jedna od njih je bila pod zašitom države kao nacionalni spomenik sa turbetom i haremom a to je Semiz Ali-pašina džamija u Prači. Tokom agresije na BiH 1992.godine džamija sa munarom je u potpunosti uništena a turbe je od detonacije vidno oštećeno.”

Priča kako je kompletna infrastruktura koju je imao na raspolaganju zapravo “pokretni minber” skovan od dasaka i obložen vojničkom dekom koji su prenosili, zavisno od mogućnosti pronalaska prostora za obavljanje džuma-namaza. Pošto je džamija u Prači bila nacionalni spomenik za nju je trebalo mnogo novca, ali je imala sve dozvole pa se skupa s povratničkom zajednicom okrenuo gradnji džamije Hrenovici. Za manje od dvije godine džamija je izgrađena i vjerski život je upotpunosti zaživio.

U kasnijem periodu sagrađene su sve tri porušene džamije – Semiz Alipašina džamija u Prači, džamija u Podvitezu te džamija u Bogovićima, sagrađena je i imamska kuća a sva vakufska imovina od Kozije ćuprije do Goražda vraćena je Islamskoj zajednici.

“Pored vjeronauke u osnovnoj školi u Prači organizirana je vjeronauka u centralnoj školi u Palama u koju su od 1600 učenika pohađale i tri bošnjačke djevojčice koje su se sa svojim porodicama vratile na Pale. Zbog nedostatka ljudskih resursa angažiran sam bio i na polju kulture i sporta od angažiranja u KIC Radio-Prači do profesionalnog fudbalskog angažmana u FK Jahorina. Tek nakon završene kompletne infrastrukture; obnovom i izgradnjom 4 džamije, od toga obnovljene Semiz Alipašine džamije kojoj smo vratili izgled iz 16. stoljeća, imamske kuće, šadrvana koji porušen daleke 1943. godine, vraćene kompletne vakufske imovine sam odlučio da pređem u Sarajevo i preuzmem novi emanet i pokušam dati svoj doprinos na polju obrazovanja”, otkriva naš sagovornik detalje zanimljive životne priče. Ljubav prema domovini je prenio i na djecu radeći kao direktor OŠ Fatima Gunić. Ističe da je obrazovanje u našoj zemlji istovremeno najvažnija stvar, a i jako problematično organizirano budući da ne postoji jedinstven obrazovni sistem odnosno ministarstvo obrazovanja na državnom nivou. Zbog loših rezultata naših učenika na testovima kakav je PISA, Ćuprija smatra da je nužno što prije početi sveobuhvatnu reformu obrazovanja. Nastojao je toj reformi dati doprinos kao predsjednik Udruženja direktora sarajevskih osnovnih škola kroz komisije za izradu zakona i podzakonskih akata za poboljšanje obrazovnog sistema, ali ističe da nije bilo spremnosti drugih aktera u obrazovanju za veće iskorake i brže promjene.

Početi od sebe

“Nisam u lošem sistemu tražio opravdanje ili alibi da ne pokušam poboljšati stanje barem u školi u kojoj sam bio rukovodilac. Svako od nas bi trebao krenuti od sebe – šta ja to mogu učiniti na mikro planu. U periodu osmogodišnjeg rukovođenja JU OŠ Fatima Gunić, Sarajevo, zajedno sa zaposlenicima, učenicima i njihovim roditeljima smo svakodnevno slali i pisali pozitivne priče iz naše škole. Osim potpune rekonstrukcije škole u koju je za 8 godina uloženo više od 2 miliona maraka, te smo od montažne i oronule škole napravili jednu od savremenijih škola u Bosni i Hercegovini, realizirali smo stotine projekata sa akcentom na odgojnu komponentu naše djece. Nažalost, škole su postale obrazovne institucije u kojima naša djeca postaju fajlovi u koje pohranjujemo informacije, a odgojanje je stavljeno u drugi plan. Zbog toga smo stavili akcenat na vannastavne aktivnosti preko kojih ćemo kompenzirati nedostatak sisitema na polju odgoja naše djece. Kroz te projekte učili smo djecu patriotizmu, humanosti, kulturi pamćenja i univerzalnim vrijednostima. Navest ću samo nekoliko važnijih projekata; organizirali smo defile gradom sa 600 zastava, otvorili spomen-sobu i spomen-obilježje za ubijenu učiteljicu Fatimu Gunić i učenike; Vedada Mujkanovića, Adisa Mujala i Feđu Salkića te snimili dva dokumentarna filma. Realizirali performans na Dan bijelih traka ispred katedrale za 102 ubijena dijeteta iz Prijedora. Obilježavali značajne datume iz perioda 92-95 koje nažalost naša djeca nemaju priliku učiti iz svojih udžbenika te realizirali projekat ‘Devet heroja'. Organizirali desetine humanitarnih akcija te otvorili fond za stipendiranje učenika u socio-potrebi. Poseban akcenat smo stavljali na djecu sa posebnim potrebama te smo prva redovna škola koja je otvorila ‘Senzornu sobu' za učenike, obezbjedila asistente i besplatne logopetske tretmane. Sve te aktivnosti su objavljenje u dvije knjige – ‘Naše 44 godine' i ‘Monografija u slici' koje su objavljene nekoliko dana prije mog odlaska na drugo radno mjesto. Moram priznati da je sistem prepoznao moje zalaganje na polju obrazovanja, Ministarstvo za obrazovanje nauku i mlade dodjelilo mi je Priznanje ‘Najbolji direktor KS' a Općina Novi Grad Sarajevo Zlatnu plaketu ‘Safet Hadžić' za doprinos obrazovanju.”

Nadamo se izgradnji savremene zgrade arhiva

Razgovarali smo i o činjenici da je Hajrudin Ćuprija preuzeo dužnost direktora Arhiva FBiH te organizirao izložbe povodm Dana nezavisnosti BiH kao i Dana Armije BiH čime je Arhivu, pored čuvanja i zaštite arhivske građe, otvorio perspektivu da radi na razvijanju patriotizma. Priča kako Arhiv, osnovan 1994. godine, a praktično počeo sa radom 1997, ima osnovnu zadaću brige i zaštite arhivske građe nastale djelovanjem institucija i pojedinaca u Federaciji BiH. Od jedne male arhivske ustanove, koja po osnivanju nije imala ni jednog dužnog metra arhivske građe, Arhiv Federacije je, za 25 godina postojanja, izrastao u ustanovu koja se danas može pohvaliti činjenicom da posjeduje 33 fonda i 4 zbirke odnosno 1.532,5 d|m, arhivske građe, 2.000 bibliotečkih jedinica i 150 d\m periodike.

“Period koji sljedi od nas će zahtjevati preuzimanje arhivske građe svih federalnih institucija, obezbjeđivanje adekvatnog prostora a iskreno se nadam izgradnji i savremene zgrade Arhiva. U fazi smo preuzimanja softvera vrijednog blizu 250 000 KM za digitalizaciju arhivske građe te kupovini savremene opreme za digitalizaciju”, otkriva nam Ćuprija planove za dalji razvoj te dodaje “Pripremanje i organiziranje raznih izložbi je važan segment našeg rada, to je upravo oblik kulturno-prosvjetne djelatnosti koji arhivima pruža najšire polje rada i prezentiranje javnosti historije jedne države. Neposredni kontakt, vizuelni efekt i doživljaj koji publici pruža originalni dokumenat može zadovoljiti želju sa upoznavanjem sredine u kojoj je nastao, odnosno života u tom periodu. A kada, pored orginalnih dokumenata, okupite i sudionike tih dokumenata da govore na temu jednog od najznačajnijih datuma u novijoj historiji Bosne i Hercegovine onda u potpunosti reprizirate ili preslikavate to vrijeme.”

U vremenu kada se Bosna i Hercegovina našla skoro u istoj situaciji

kao 90-tih, na raskrsnici kada je pokušavaju podijeliti, napravljena je izložba novinskih članaka iz tog perioda i organiziran okrugli stol na temu “Trideset godina nezavisnosti BiH”. Učesnici su bili članovi ratnog predsjedništva; dr. Tatjana Ljujić Mijatović, dr. Ejup Ganić, dr. Mirko Pejanović i predsjednik Skupštine RBiH gospodin Miro Lazović koji su govorili o devedesetim komparirajući sa današnjom situacijom u Bosni i Hercegovini.

Izložba je sadržala dvije stotine novinskih članaka iz fundusa Arhiva – Oslobođenja, Borbe, Službenog lista, Politike i Nove Bosne. Naš sagovornik ističe da su neki od naslova novinskih članaka i danas, nakon 30 godina, aktuelni i sa snažnim porukama.

Hajrudin Ćuprija ističe aktivnost na koju je posebo ponosan: “Organizirali smo okrugli stol i izložbu na temu ‘Žene borci Armije RBiH', posvećenu ženama, borkinjama i heroinama koje su dale nemjerljiv doprinos u odbrani naše domovine a nažalost malo se o tome govorilo do sada. Projekat je realiziran u saradnji sa Udruženjem ‘Žene borci 92-95', JU Arhivom USK-a i JU Muzejom Tešanj. U proteklom odbrambeno-oslobodilačkom ratu u jedinicama Armije RBiH borilo se 5360 žena, veliki broj heroina bosansko-hercegovačkih je dalo svoj život, dijelove tijela i zdravlje za slobodu naše domovine. Koliko su bile hrabre govori i činjenica da je 13 dobitnica najvišeg ratnog priznanja značke ‘Zlatni ljiljan', od čega njih devet postuhumno. Jedna pripadnica je postuhumno odlikovana Ordenom zlatnog grba s mačevima, a jedna posthumno Medaljom za hrabrost dok je jedna dobitnica ratnog priznanja ‘Srebreni štit'. Organizacijom izložbe sa 387 jedinica od čega 183 novinska članka i dokumenta iz fondova te 204 fotografije od 40 lica samih učesnica i pripadnica Armije RBiH, želimo im odati počast i otrgnuti ih od zaborava. Učesnice okruglog stola su upravo bile heroine i borkinje za koje je prvi predsjednik i vrhovni komadanta Alije Izetbegovića rekao: ‘Hrabrost bosanske žene, njena snaga i ponos, bile su jedan od odlučujućih činilaca u borbi Bosne i naroda za opstanak'.”

Budući smo razgovarali u Ramazanu, pozvali smo našeg sagovornika da razgovor zaključimo porukom našim čitateljima. Istakao je kako je su naši prioriteti jedinstvo, važnost emaneta i jačanje institucija. Zbog nejedinstva ističe gubimo snagu, a ispravno razumijevanje važnosti emaneta vidi u “odgovornom preuzimanju emaneta, da li smo u stanju da isti nosimo i da ćemo biti pitani za preuzete emanete te da dajemo maksimum od sebe da preuzete emanate izvršavamo najbolje što možemo.” Jačanje institucija ističe takođe važnim zadatkom jer “država jača osnaživanjem i prosperitetom institucija koje će biti kičma odbrane od sila koje su se opet usmjerile na državu Bosnu i Hercegovinu.”