Fizika u svjetlu Kur’ana

Bilješke o smrti, bilješke o životu

Svemir je jedna od najvećih misterija znanosti. Njegovo prostranstvo onemogućuje temeljito istraživanje, a prisutnost tamne tvari i tamne energije drži 95,1% svemira skrivenim od nas. Stoga, svemir koji do sada vidimo i razumijemo čini samo oko 4,9% cjelokupne slike. [1]

Ipak, nauka je napredovala u razumijevanju svemira i nedavno se došlo do novih, velikih, otkrića. Načini razumijevanja svemira, njegovog početka, širenja i kraja su dvojaki. Prvi način je znanost – tu su posmatranja, teorije i eksperimenti glavni. Drugi način je oslanjanje na religiju odnosno ono što je ljudima objavljeno od Boga. Često se ova dva načina smatraju nespojivima jer naučne teorije trebaju dokaz, dok religiija treba vjerovanje i razumijevanje

Međutim, od svih svjetskih religija islam je najviše vezan za nauku i pozivanje na nauku, suprotno uvriježenom mišljenju. Naprimjer, Kur'an sadrži naučna saznanja koja znanost nije otkrila donedavno, što je jasan dokaz njegovog božanskog porijekla.

U slučaju fizike, Kur'an – između ostalih činjenica – spominje širenje svemira. Dakle, činjenice koje nisu naučno dokazane ni otkrivene sve do prošlog stoljeća, skoro 1.400 godina nakon što je Kur'an objavljen.

Godine 1929. naučnik Hubble došao je do zapanjujućeg otkrića. Primijetio je da je crveno svjetlo koje dolazi iz drugih galaksija pomaknuto. To znači da je frekvencija koju je Hubble posmatrao bila manja od stvarne frekvencije kojom je svjetlost emitovana iz galaksije. Prema Dopplerovom efektu, koji je posmatrao stvarnu frekvenciju vala, emitovanu iz izvora koji se kreće u odnosu na osobu (poput sirene na hitnoj pomoći koja se približava, a zatim odlazi daleko), to je značilo da se galaksija udaljava od Zemlje.

A to je dovelo do spoznaje da se sve u svemiru udaljava jedno od drugog odnosno da se svemir širi. Ovo otkriće je omogućeno korištenjem moćnih teleskopa i druge opreme koja nije postojala u vrijeme kada je Kur'an objavljen – u 7. stoljeću. Ipak, Kur'an je tačno naveo ovu naučnu činjenicu u sljedećem ajetu: “Mi smo nebo moći Svojoj sazdali, i Mi ga, uistinu, širimo.” (51:47) Nebeski svod se ovdje odnosi na nebo, a time i na cijeli svemir. Riječ širenje je jasna. Bog kaže da je stvorio nebeski svod i nebo i da ih širi. A to je otkrio Hubble gotovo 1.400 godina kasnije.

Teorija Velikog praska

Ako se uzme u obzir teorija Velikog praska, možda najveća kontroverza u naučnim raspravama o religiji, ova teorija je direktna posljedica širenja svemira. Ako se svemir širi kao što je poznato, onda, ako vratite sat unatrag, nastavit će se skupljati sve dok ne postane samo jedna tačka. U fizici je ta tačka poznata kao singularitet, objekat izuzetno velike gustine. Teorija kaže da je cijeli svemir nastao iz ove tačke kada je eksplodirao (veliki prasak) i podijelio se na brojne dijelove. Ti dijelovi su tada formirali sve zvijezde, planete, itd. Mnogi religiozni ljudi ne vjeruju u ovu teoriju jer kažu da je u suprotnosti s činjenicom da je Bog stvorio svemir, a također nauka nije mogla utvrditi odakle tačno dolazi singularitet. Kur'an kaže: “Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati?” (21:30)

Planete i zvijezde

Planeti Sunčevog sistema udaljeni su jedan od drugog. Kreću se posebnim putanjama – orbitama. Planetarne orbite imaju oblik izduženog kruga. U ovom slučaju orbite su smještene gotovo u istoj ravni, koja se naziva ekliptička ravnina. Kroz ekliptiku, veliki krug nebeske sfere, sunce se kreće. Taj se pokret može posmatrati sa Zemlje tokom cijele godine. Sunce čini potpunu revoluciju u sideralnoj godini, a to je 365.2564 dana. Zanimljiva činjenica jeste da se sve planete Sunčevog sistema okreću u istom smjeru kao i Sunce. Na to ukazuje i sljedeći Kur'anski ajet: “I noć i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec, i svi oni nebeskim svodom plove.” (21:33) Ovaj ajet jasno ukazuje na to da Sunce i Mjesec putuju svaki po svojim putanjama, kao što danas znamo. Opet, nije bilo moguće da ljudi u 7. stoljeću dođu do ovog otkrića. Jedino objašnjenje je da je to bila božanska objava.

Na kraju, razmislite o formiranju zvijezda i planeta. Zvijezde su formirane u maglicama, a počinju kao oblak plinova. Proces počinje kada se oblak počne urušavati u sebe, kada postaje nestabilan i dolazi do neravnoteže sila. Materijal u središtu postaje nevjerojatno vruć i gust i to je dio koji na kraju postaje sama zvijezda. Planeti i solarni sistemi formiraju se od preostalog materijala od zvijezde. Preostala prašina od stvaranja zvijezde skuplja se zajedno zbog gravitacije. Te se nakupine vrte oko zvijezde velikom brzinom i sudaraju se jedna s drugom, tvoreći još veće nakupine. Na kraju, nakon mnogih sudara pretvaraju se u planete.

Planeti su ili stjenoviti ili plinoviti ovisno o tome koliko su udaljeni od zvijezde. Dakle, osnovna ideja je da i zvijezde i planeti počinju kao plinovi i nakon nekih procesa postaju nebeski objekti. Ova činjenica je spomenuta u Kur'anu prije 1.400 godina u sljedećem ajetu: “Zatim se nebeskim visinama uputio dok je nebo još maglina bilo, pa njemu i Zemlji rekao: ‘Pojavite se milom ili silom!' – ‘Pojavljujemo se drage volje!' – odgovorili su.” (41:11) Riječ “maglina” se odnosi na plinovite oblake iz kojih nastaju zvijezde i planeti.

Islamski stav o nauci

Nakon što pročitate sve ajete o astronomiji, važno je razumjeti zašto su tu , a važni su iz dva razloga. Prvo, oni služe kao znak vjerodostojnosti Kur'ana kao knjige koju je objavio Sveznajući Stvoritelj. Svaki od njih je nepobitni dokaz da je Kur'an doista Božija riječ i da ga nije stvorila mašta čovjeka. Nijedan čovjek na Arapskom poluotoku u 7. stoljeću – ili bilo gdje drugdje u svijetu, kad smo već kod toga – nije mogao dati ove tačne izjave. Drugo, ovi ajeti služe kao inspiracija za one koji o njima razmišljaju. Islam nije vjera koja osuđuje nauku i ovosvjetsko znanje. Umjesto toga, potiče čovječanstvo da se udubi u ove teme. Abasidska dinastija je dokaz za to jer su naučnici tog doba postigli veliki napredak u matematici i znanosti. Jedan primjer je razvoj algebre od strane Al-Khwarzimija. Bez toga bi nam većina, ako ne i sva, znanost još uvijek bila nepoznata. Kur'an nam je dao značajne istine o svemiru i potakao nas da razmišljamo.

Postavljanje pitanja nije zabranjeno u islamu. Čovjek se ohrabruje da treba biti vrlo jasan u svom uvjerenju. Nadalje, prva riječ u Kur'anu koja je objavljena bila je “Čitaj.” (96:1) Čitanju se pripisuje sticanje znanja; stoga je islam od samog početka pozivao ljude da poboljšaju svoje učenje kroz obrazovanje. Nauka i islam nisu u suprotnosti, nego su komplementarni. Islam kaže da je Bog stvorio svemir, ali je to učinio kroz proces – jedan dio je opisan u Kur'anu, a ostatak je prepušten čovjeku da sam otkrije. U Kur'anu postoje mnoga druga znanstvena čuda, kao što je kazivanje o razvoju embrija u maternici.

Sve su to znakovi i inspiracija ljudima koji žele da razumiju. Kur'an kaže: “U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene; za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju.'Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!'” (3:190, 3:191)

Razmišljanje o svijetu i svemu u njemu sastavni je dio islama. Muslimani se ohrabruju da se udube u područje znanosti i da ga koriste za povećanje svoje vjere. U islamu je neprihvatljivo nepoznavanje vjere, ali i svijeta. Ravnoteža je imperativ i zabranjeno je ići u vjerske ili sekularne krajnosti. Islam je potpuna religija. Poziva na vjeru u Jednog Boga i nevidljivo, ali i potiče čovjeka na otkrivanje misterija svemira i Zemlje.

[1] http://science.nasa.gov/ astrophysics/focus-areasenergy/

Gledano iz ljudske pozicije, smrt ignorira i sve ono što mi mislimo, pišemo, prenosimo o njenoj neumitnosti u našim svjetovima i životima... Svaki ovozemaljski život se javno rađa, javno funkcionira i umrežava u bezgraničnim mozaicima drugih života najprije iz razloga što je smrtnost temeljna odlika svih oblika i sastavina ovozemaljskog postojanja i života. Da nije smrti, na Zemlji ne bi bilo ni rađanja...

Gotovo osam godina ispisivao sam, u serijalu naslovljenom kao “Iverje”, svoje “bilješke o smrti, bilješke o životu”. Kroz ove sam tekstove bio u prilici da se nanovo susrećem, razgovaram, družim s mnogim bliskim licima koja su odavno na Onome svijetu. Svoju odnjegovanu spisateljsku samoću, u trenucima dok sam pisao o smrti i o umrlima, mogao bih danas razumijevati kao svojevrsno vlastito “svođenje računa” naprema sebe i svega što privremeno okružuje mene i moj svijet. U neposrednom osjećanju te privremenosti, smrtnost prestaje biti ikoja namećuća neugodnost, neka moguća egzistencijalna prijetnja, eshatološki bauk, sutrašnja eventualna društvena rastuženost, smrt i smrtnost se prirodno doživljavaju kao usudna čovjekova granica preko koje jednom valja preći i pred čijom se neumitnošću valja potruditi da se bude rasterećenim, otvorenim i svjesnim vlastite pozicije unutar svih znanih i neznanih “uvjetovanosti” između Ovoga i Onoga svijeta.

Nikad mi se više nije činilo kako su naši tekstovi o umrlima, razni prigodni in memoriami, isti oni grumenovi zemlje koje, na dženazama i ukopima, nabacajemo po svježe uzvrhnutim mezarima.

Ljudsko biće plaši se smrti isključivo u mjeri koliko je raspeto između realnih mogućnosti i onoga što bi na Ovome svijetu željelo činiti i biti. Nije, doduše, daleko od istine ni da je učestalije pisanje o smrti jedan od načina zataškavanja svakodnevnog čovjekova razmišljanja o smrti.

Oduvijek je društveni odnos prema umiranju bivao negativističke naravi. Na takve zaključke navode nas, recimo, izrečene kazne za one koji budu “osuđeni na smrt”, svjedoče nam i mnoge “ožalošćene porodice” čija su imena i prezimena istaknuta po raznim osmrtnicama u javnim glasilima, to nam govore i povremeni “dani žalosti” za onima koji su “naprasno otišli” s Ovoga svijeta, čime smrt, kao tzv. posljednja činjenica života, najčešće biva izložena kolektivnoj pokudi, osudi, otporu i kontinuiranu osobnom i kolektivnom strahu od njene blizine... Pa i mnogi ovdašnji tumači vjere i vjerovanja meleka smrti u islamu, Azraila, više prikazuju kao surovog vođu nebeske “kaznene ekspedicije” negoli kao izaslanika Božije milosti i nježna posrednika među dvama svjetovima.

Toliko je pisano i razmišljano o smrtnosti da se smrt u našim životima nikada nije ni doživljavala kao kakva iznenadna ovozemaljska tajna, tajnoviti su jedino trenuci i načini njezina dolaska u konkretni čovjekov život... Sa smrću nema nikojega pregovaranja, smrti je besmisleno išta prigovarati, nju se ne može odložiti “za kasnije”, smrt je neprikosnovena u svojoj zadatoj zemaljskoj “potrebi” i “misiji”... Gledano iz ljudske pozicije, smrt ignorira i sve ono što mi mislimo, pišemo, prenosimo o njenoj neumitnosti u našim svjetovima i životima.

Smrti je strana kategorija oholosti, samo je čovjek među svim bićima ovozemaljskim opterećen ohološću... Smrt je prvenstveno, filmskim jezikom kazano, onaj rez iza kojega slijede sasvim drukčiji osobni kadrovi i sasvim drukčije naracijske “slike” i “ritmovi”. Svaki ovozemaljski život javno se rađa, javno funkcionira i, identitetno, umrežava u bezgraničnim mozaicima drugih života najprije i iz razloga što je smrtnost temeljna odlika svih oblika i sastavnica ovozemaljskog postojanja. Da nije smrti, na Zemlji ne bi bilo ni rađanja.

Na pitanje koji je vjernik najpametniji, Allahov poslanik Muhammed, a. s., odgovorio je sljedećim riječima: “Najpametniji vjernik je onaj koji se najviše sjeća smrti...” Jedino je, dakle, smrt, od svih ovozemaljskih pojavnosti, ono čega se možemo sjećati bez obzira što to čega treba da se sjećamo još nismo ni okusili.

Mnogo je kur'anskih ajeta koji vjerujućē upućuju (i opominju) da se na vrijeme sjećaju smrti: “Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo Gospodar tvoj, Veličanstveni i Plemeniti”

(Er-Rahman, 26-27). “Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti” (El-Enbija', 35). “Svako živo biće smrt će okusiti! I samo na Sudnjem danu dobit ćete u potpunosti svoje nagrade, i ko bude od Vatre udaljen i u Džennet uveden – taj je postigao šta je želio; a život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje” (Ali Imran, 185). “Reci: Smrt od koje bježite zaista će vas stići. Zatim ćete Onome Koji poznaje i nevidljivi i vidljivi svijet vraćeni biti, i On će vas o onome što ste radili obavijestiti” (El-Džumu'a, 8).

Svjetski jezici i literature koje su oblikovane na maternjim jezicima krcati su kazivanjima o smrti i njenim stvarnim ili izmaštanim manifestnostima u ljudskoj povijesti. Možda se ne bi pogriješilo kad bi se reklo da je o smrti i smrtnosti pisano i razmišljano daleko više negoli o svim drugim životnim oblicima, kategorijama i pojavnostima... Od one tri fundamentalne čovjekove egzistencijalne potrebe na Ovome svijetu – da, prvo, jede i pije, da se, drugo, razmnožava i uživa u vlastitoj seksualnosti, priča i pričanje je ona treća čovjekova ovozemaljska prijeka potreba, a time i da, u jeziku, postignutom znanju i u najširemu obznanjenom životnom iskustvu, ostavi neposredni trag vlastite prisustnosti u vremenima i u prostorima koja su mu za života bila povjerena... “Cijeli ljudski život nije ništa drugo nego put prema smrti”, jednom je naglasio Lucius Annaeus Seneca... Zato je ponekada ljudskom umu i osjećajnosti bilo važno da se upravo pričom, kao svojevrsnim otporom naprema smrti, intenzivnije prihvati života... Šeherzada je vještinom pričanja hiljadu i jednu noć odgađala onu svoju smrt kojom joj je prijetio osioni, ali, kako je vrijeme odmicalo, zavedeni car Šahrijar; Šeherzadina priča, kao i sve druge ovosvjetske priče, poruke, znanja, spoznaje, ostvarene životne vrijednosti kroz razna vremena i generacije u tim vremenima, ostaju biti trajnim biljezima/orijentirima u svojoj ovozemaljskoj svjetlovitosti, slojevitosti i otvorenosti koja se u generacijskim prenošenjima, prema principu geometrijskih progresija, obogaćuje i usavršava... “Ni život ni smrt ne pripada meni”, u jednom trenutku postaje svjestan i lirski subjekt u Kamenom spavaču Maka Dizdara, “ja sam tek onaj koji je u sjeni / Onog što u vremenu se / ovremeni...”

Neumitno je da svakim svojim proživljenim danom i sami bivamo bliži smrti. Kako se starenje doživljava kao nezaustavljiva postupnost u kontinuiranu umiranju svake ljudske jedinke, smrt je nešto kao cjeloživotni proces u čovjekovu organizmu. Pri tome se, međutim, često zanemaruje činjenica da je čovjekova fizičnost, tjelesnost, ovosvjetska materijalnost ono što uistinu stari, što se topi, isušuje, vremenom preobličava, ili nestaje, pošto je sámo sobom već potrošno, truhlovno, zemljano, a da je, za sve one koji vjeruju u smrt kao nastavak života na Onome svijetu, svaki životni trenutak neponovljivo akumuliranje iskustvenog potencijala koji se u svjetonazornoj vjerskoj praksi “selektira” dobrim ili, pak, lošim dunjalučkim djelima.

Zato bi, čini mi s, bilo najpodesnije ovu “bilješku o smrti, bilješku o životu” završiti mojom pjesmom “Blizina”, koja je objavljena 2018. godine u knjizi pjesama Kiša rujanka ušiva rasute nerve (“Dobra knjiga”, Sarajevo, 2018.).

Često zamislim kako iz nepojamnih dubina s leđa mi prilazi melek Azrail pa svjetlosnim dlanima poput kakva vesela drugara prekriva moje oči

i pita me: Pogodi, druškane, ko je! Pogodi, druškane dunjaluškane, ko je!

I već osjećam kako usljed nagle svjetlosti neću ni stići reći:

Znam, druže, to si ti! Znam, to si ti!