Razmišljanje informatičara o vjeri
„Svaki ljudski mozak jedan kompjuter-terminalčić, a uvezani smo na Centralnu Memoriju – Boga“
Od nekoliko pisama čitalaca objavljujemo mišljenje stručnjaka u informatici kojim osnažuje svoju vjeru. Koliko god nas iznenađivalo nečije promišljanje o vjeri ono je samo nastavak aktivnosti ljudskog roda u promišljanju vjere, baš kao što su i veliki učenjaci prije nekoliko desetljeća ili stoljeća, kao Muhamed Abduhu ili Rešid Rida, razmišljali značajno drukčije nego ostala ulema njhovog vremena. Stoga, objavljujemo ovo pismo ne kao naučnu činjenicu, novo tumačenje ili otkriće, već kao iskustvo u traganju dodatne potvrde vjere koja bi bila neupitno prisutna u ovom vjerniku i bez ovakvih zaključaka.
Apsolutno sam prihvatao da Allah sve vidi, sve čuje i sve zna, ali bez obzira što sam o tome vrlo često razmišljao nisam mogao shvatiti kako, a definicija vjere Muhameda a.s. da je vjera razum me je uputila da to moram dokučiti vlastitim razumom.
Na trećoj godini fakulteta (1979/1980. godine) slušao sam predmet Informatika. Osim činjenice da postoji mašina koja se zove kompjuter i da služi za obradu raznih podataka, tada o informatici nisam znao ništa više. Slušajući predavanja iz informatike, a pogotovo slušajući podatke o memorijama i mogućnostima uvezivanja 20 kompjutera na jedan centralni kompjuter, postavio sam sam sebi pitanje. „Je li moguće da je svaki ljudski mozak jedan kompjuter-terminalčić i da smo svi uvezani na centralnu memoriju koja se zove Bog-Allah“. Imao sam osjećaj da sam ovakvim zaključkom razumom shvatio istinu „Allah sve vidi, sve čuje i sve zna“. Sve sam ovo ispričao jednom efendiji, a on je poslije dužeg klimanja glavom odgovorio: „Bojim se dijete da te to tvoje razmišljanje ne izvede iz vjere“. Ovakav efendijin odgovor me poprilično pokolebao i razočarao, a onda se desilo nešto što me ipak uvjerilo u moj stav. Odlučio sam da za vikend odem u Maglaj. Kada sam izašao na peron željezničke stanice ugledao sam kolegu iz srednje škole. Tri godine ga nisam vidio, tri godine mi nikad nije na um pao, a čim sam ga ugledao, odmah, u hiljaditom dijelu sekunde sjetio sam se svega što sam o njemu znao. Odmah mi je bilo jasno da su svi ti podaci bili memorisani u mojoj podsvjesti, da je samo trebalo da moje oko registruje njegovu sliku pa da podsvjest-memorija sve te podatke proslijedi svijesti. Tada sam definitivno svim svojim bićem postao svjestan istine „Allah sve vidi ,sve čuje i sve zna“. Moje oko je registrovalo sve što sam vidio, moje uho je registrovalo sve što sam čuo, moja podsvjest je memorisala sve što sam čuo, vidio, pročitao, rekao, pomislio, uradio, zaželio itd. Ja sam terminalčić, a centralna memorija je sveznajući Bog-Allah.
Po povratku iz Maglaja samo sam čitao knjige vezano za informatiku. Nisam učio radi polaganja ispita iz informatike, nego sam tražio potvrdu svog razmišljanja. Kad sam došao na ispit iz informatike standardno sam dobio tri pitanja. Odgovorio sam na sva tri pitanja i profesor me nije ni jednom prekinuo, a onda je počeo da mi postavlja pitanja, ali se to toliko oteglo da sam pomislio da traži razlog da me obori. Onda je profesor naglo upitao „Kolega ima li išta iz informatike što bih vas ja mogao upitati, a da vi ne znate“. Kao iz topa sam odgovorio nema. Znao sam ja da masu stvari vezano za informatiku ne
znam, ali sam tako svjesno odgovorio jer mi je sinula ideja da profesora pitam šta misli o tome da „Bog sve vidi, sve čuje i sve zna“i da li je informatički moguće uvezati šest
milijardi kompjutera (otprilike je tada toliko ljudi živjelo na zemlji) na jedan centralni kompjuter. Dok je profesor hvalio moj odgovor, razmišljao sam da li mu postaviti ovo pitanje i na kraju ipak odlučio da ga ništa ne pitam. Znao sam ja šta sistem misli o vjeri i vjernicima.
Prošlo je od tada 40 godina koje su obilježene brzim tehnološkim napretkom, a informatička dostignuća su sigurno i najvažnija. Pojavio se internet koji definitivno direktno ili indirektno utiče na živote svih ljudi. Moj posao i svaki moj radni dan svih ovih godina vezan je za komjuter. S druge strane kada god uzmem Kur'an u ruke nailazim na ajete kojima Allah opominje ljude da on sve vidi, sve čuje i sve zna.
Ako prihvatimo da je internet (koji je ipak izum čovjeka) globalni sistem međusobno povezanih kompjuterskih mreža koje koriste standardni skup informatičkih protokola kako bi povezale milijarde korisnika širom svijeta, odnosno sve kompjutere na svijetu, nameće se logično pitanje: da li nam Allah u momentu našeg začeća, sto dvadesetog dana od našeg začeća, ili u momentu našeg rađanja, dodjeljuje „korisničko ime i lozinku“i automatski omogućava komunikaciju Allah-čovjek? Ako je odgovor da, a mislim da jeste, onda mi je još jasnije kako Allah sve vidi, sve čuje i sve zna. Onda je Allah „mreža svih mreža“.
Ovo je ipak samo moje razmišljanje i moje ubjeđenje, a konačnu potvrdu mora dati nauka, ali bih volio da pripadnici svih vjera, rasa i nacija, pa i ateisti razmišljaju o ovoj dilemi-činjenici. Ako bi ljudi suštinski, iskreno prihvatili Božiju opomenu, da on sve vidi, sve čuje i sve zna, da je on sveznajući, svijet u kojem živimo zasigurno bi bio bolji.
P.S. Za par dana odlazim u penziju. Svakog ramazana do sada pročitao sam čitav Kur'an, što činim i ovog ramazana. Stalne opomene ljudima da Allah sve vidi, sve čuje i sve zna, potvrđuju moje ubjeđenje da je svaki ljudski mozak jedan kompjuter-terminalčić, da smo uvezani na centralnu memoriju Bog-Allah i da postoji direktna konekcija Allah-čovjek.
Bajrić Fuad