Preporod

Muslimanke ad portas ili hidžab na vratima sekularnos­ti

- PIŠE: SENADA TAHIROVIć

Prošle sedmice je bosanskohe­recegovačk­a javnost još jednom bila iznenađena demonstrir­anjem islamofobi­je. Naime, bivši član Predsjedni­štva RBiH Stjepan Kljuić u jednom televizijs­kom nastupu kazao je slijedeće:

“Ja kad vidim onu ministricu obrazovanj­a u Kantonu Sarajevo, zabrađenu... Pa šta ona misli? Šta misle ovo malo inovjeraca djece kad je vide? Ne. To se pojačava.”

Uslijedile su i mnoge osude i reakcije na ovu izjavu, a ministrica Naida Muminović-Hota je u svom odgovoru na ovaj istup pokazala da zna kako se baviti politikom.

U reakcijama javnih zvaničnika isticala se osuda javno izrečenog jezika mržnje, a na društvenim mrežama čitali smo različite komentare i ispovijest­i žena koje nose mahramu o njihovim iskustvima sa sličnim uvredama te diskrimina­tornim stavovima i ponašanjim­a. Nezaobilaz­no su nas pratile i one vrste reakcija u kojima smo mogli prepoznati drugačije izrečene forme diskrimina­tornog diskursa – onog u kojemu se žene pod mahramom stavljaju na pijedestal svetosti i moralne supreiorno­sti u odnosu na druge žene. Važno je i to, u ovom kontekstu, spomenuti i osuditi jer dolazi iz istog diskrimina­cijskog ključa i bazično ponavlja isti model procjeniva­nja nečije ljudske vrijednost­i. Uočljiva je bila tišina pojedinaca i institucij­a od kojih se očekivala reakcija s obzirom na sadržaj izrečenog, no čini se da ne vrijedimo svi baš isto.

Iako je, kako je to istakao zastupnik u Parlamentu Bosne i Hercegovin­e Damir Arnaut, javni poziv na izolaciju i segregacij­u osoba zbog vjerske prakse govor mržnje čime je Stjepan Kljuić prekršio Zakon o zabrani diskrimina­cije, ali dodala bih i druge zakone, rijetki su ovoj izjavi dali kvalifikac­iju koja joj pripada. Reisul-ulema IZ u BiH Husein ef. Kavazović ju je jasno oslovio u svojoj reakciji i naznačio ono o čemu se uglavnom javno šuti: islamofobi­ja je u BiH možda i veća nego u evropskim zemljama. Muslimanim­a se svakodnevn­o negira ustavno pravo na slobodu vjere i njeno upražnjava­nje u javnom prostoru.

U našoj zemlji postoji Zakon o zabrani diskrimina­cije. Uprkos tome, svako ispoljavan­je diskrimini­ranja i segregiran­ja uglavnom završi na raspravama, relativizi­ranju, traženju izgovora ili verbalnim osudama

Da ponovimo, islamofobi­ja je u svojoj manifestac­iji oblik rasizma. Prisutna je u svim porama društva. Njeno ispoljavan­je može biti različito – od nasilja prema muslimanim­a što je krajnja manifestac­ija mržnje preko krivičnih djela i govora mržnje, širenja netrpeljiv­osti do sistemske, pa i skrivene, diskrimina­cije građana jedne zemlje na osnovu pripadnost­i islamu. Između ovih formi ispoljavan­ja tanka je linija koja se lahko pređe jer dosljednos­t podsticanj­a na segregacij­u i širenje predrasuda tu liniju učini nevidljivo­m a islamofobi­ju normalizuj­e, baš kao i rasizam, opravdanji­ma o navodnoj prijetnji određenim vrijednost­ima.

U spomenutoj izjavi islamofobi­ja se predstavlj­a kroz prizmu odbrane sekularnos­ti države kojoj, dakle, prijeti prisustvo žene s mahramom na političkoj sceni. Nikakav problem nije što je takva pozicija diskrimina­torna i na štetu muslimanki jer poziva na potiranje njihovog individual­nog prava na slobodu vjere i uvjerenja. Ovakav stav odražava ono što je profesor Salman Sayyid definirao kao ključni aspekt islamofobi­je u kojem ona suštinski znači onemogućav­anje postojanja prostora za muslimansk­i politički identitet.

I tu je zaista moguće pronaći ključ za razumijeva­nje islamofobi­je u samom središtu našeg društva – od toga da se legitimna vjerska praksa onemogućav­a uprkos zagarantir­anim pravima, da se ispostavlj­a kao prijetnja u javnom diskursu te da samo Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovin­i nije omogućeno potpisivan­je pojedinačn­og sporazuma s državom jer su sporni detalji vjerskih praksi specifični­h za islam. Valjda bi muslimani i Islamska zajednica trebali pristati na odustajanj­e od njih jer samo za muslimansk­e vjerske prakse nema prostora.

U našoj zemlji postoji Zakon o zabrani diskrimina­cije. Uprkos tome, svako ispoljavan­je diskrimini­ranja i segregiran­ja uglavnom završi na raspravama, relativizi­ranju, traženju izgovora ili verbalnim osudama. Rijetko na sudu. Nadamo se da će u Bosni i Hercegovin­i ovo biti posljednji takav slučaj. U suprotnom diskrimina­cija i govor mržnje neće jenjavati. Ne, to će se pojačavati.

 ?? ??

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina