Laž vodi u mržnju, samo istina oslobađa
Šuhra Sinanović, predsjednica Udruženja “Žene Podrinja – Bratunac”
PREPOROD: Kolektivna dženaza u Memorijalnom centru Voljevica je centralna manifestacija obilježavanja “Dana genocida u Bratuncu”. Koje su druge manifestacije kojima se ove godine obilježava 30. godišnjica zločina nad Bošnjacima ove općine?
Sinanović: Mjesec maj je mjesec u kome su Bošnjaci prognani iz svojih domova, pljačkani, zatvarani u logore i svirepo ubijani. Mi na to podsjećamo svake godine od 3. do 29. maja. Obilazimo mjesta stradanja na kojima učimo Fatihe i Jasine. Tamo gdje ima mesdžid ili džamija, učimo tevhide.
Počeli smo kao i ranije, 3. maja u Hranči kada je prije 30 godina počeo masovni progon Bošnjaka naše općine. Hranča je do 9. maja potpuno spaljena, Bošnjaci prognani poubijani i zatvoreni u logore. Zatim smo 6. maja u Blječevi položili cvijeće na spomen ploču postavljenu na mjestu pronađene masovne grobnice. U ovom naselju su do sada otkrivene tri masovne i tri pojedinačne grobnice, iz kojih su ekshumirane 592 bošnjačke žrtve ubijene od 1992. do 1995. godine. U Glogovoj smo obilježavali 9. maja, na dan kada su srpska Teritorijalna odbrana, policija i JNA, predvođeni predsjednikom Kriznog štaba Miroslavom Deronjićem, 1992. godine pred mjesnom džamijom ubili 68 bošnjačkih civila, među kojima je bio i moj... U Hranči je tokom agresije na BiH ubijeno 60 Bošnjaka, u Blječevi 112, a u Glogovoj 388.
Masovna grobnica žena i djece u Suhoj
U naseljima Suha i Zalužje 30. godišnjicu zločina smo obilježili 10. maja posjetom masovnoj grobnici u Suhoj iz koje su ekshumirane žene i djeca i otkrivanjem spomen ploče za devet žrtava koje su žive zapaljene 1992. godine u kući Osmana Hodžića u tom mjestu. U ovoj kući je zapaljen sa kompletnom porodicom, bratom, ocem, majkom, djedom i nenom i devetogodišnji dječak Salmir Hodžić koji je ukopan u ovogodišnjoj kolektivnoj dženazi u Šehidskom mezarju Voljevica. Od 9 zapaljenih osoba u ovoj kući četvero su bila djeca. Najstarija osoba među njima je bila Hodžić Zineta koja je imala 59 godina
Naselje Suha je napadnuto 10. maja 1992. godine, a u napadima su učestvovali lokalni Srbi, pripadnici JNA i drugih jedinica iz Srbije. Bošnjački civili su ubijani, odvođeni u logor na stadion fudbalskog kluba “Bratstvo i jedinstvo” u Bratuncu, a potom u logor O.Š. Vuk Karadžić. Svi ostali Bošnjaci su protjerani, a njihova imovina je u potpunosti opljačkana i uništena. Tokom agresije ubijeno je 140 Bošnjaka ovog naselja. Najmlađa ubijena osoba je Neila Hodžić, beba koja je rođena 1992. godine, a ukupno je ubijeno 22 djece iz ovoga mjesta.
U naselju Zalužje je tokom agresije ubijeno 125 Bošnjaka, od toga su 20 djeca, a najmlađa žrtva je Rasim Hasanović, rođen 1990. godine.
Masovna grobnica koja je pronađena ovdje u Suhoj pokazuje brutalnost zločinaca prema djeci i ženama. Kompletne porodice su ubijane u ovom mjestu. I Zekira Begić je ovdje ubijena u devetom mjesecu trudnoće – to joj je bila prva trudnoća. Ubijena je i ona i njena nerođena beba. Ljudski um to ne može pojmiti.
11. maj smo počeli ispred gradskog stadiona gdje smo proučili Fatihu pred duše ubijenih i podsjetili da je na njemu jednog momenta bilo privedeno deset hiljada Bošnjaka. Obišli smo bivši logor u fiskulturnoj sali OŠ “Vuk Karadžić”, Ljubovijski most sa koga smo bacali ruže za naše ubijene te masovnu grobnicu u Redžićima i šehidsko spomen obilježje u Repačama.
Tog dana smo poslijepodne u Memorijalnom centru Veljaci dočekali tabute sa posmrtnim ostacima četiri žrtve.
Poslije kolektivne dženaze nastavili smo u Joševi, Jagodnji, Žanjevu, Pirićima na čijem spomen obilježju su uklesana i imena mojih najmilijih. Nastojimo do 29. maja obići sva stratišta i mjesta otkrivenih masovnih grobnica.
Ef. Mujkanović je bio autoritet naše lokalne zajednice PREPOROD: Sa više manifestacija obilježeno je i ubistvo Mustafe ef. Mujkanovića, koji je sinonim stradanja svih imama u Bosni i Hercegovini.
Sinanović: Efendija Mujkanović je bio i moj efendija. Kod njega sam učila sufaru i prva kur’anska sureta. To je duboko urezano u mom sjećanju. Bio je izuzetan pedagog i čovjek, autoritet naše lokalne zajednice. Kada je vidio šta se dešava izmjestio je svoju porodicu u Tuzlu, ali on se vratio u Bratunac da bude sa svojim džematom. Govorio je, ako on ode ko će ubijenim klanjati dženazu. Ubijen je svirepo. Nakon što su pripadnici srpskih snaga u noći sa 12. na 13. maj minirali džamiju, rekli su: “Kada nemate džamiju, ne treba vam ni hodža” i onda su počeli sa provođenjem užasnih tortura nad našim ef. Mujkanovićem koji je zatvoren i mučen u logoru u Osnovnoj školi “Vuk Karadžić”. Svirepo je ubijen. Za Dan džamija 7. maja u okviru Dana genocida u Bratuncu u Memorijalnom centru Veljaci upriličena je promocija dokumentarnog filma “U sjeni minareta”. Autor filma je preživjela žrtva genocida u Srebrenici, Hasan Hasanović, a film je rađen u samostalnoj produkciji Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari i govori o vjerskom životu i sistematskom ubijanju imama “sigurnog područja” UN Srebrenica u periodu 1992-1995. godine. U filmu je obrađeno i ubistvo ef. Mukanovića, prve žrtve imama tokom agresije na BiH. Za njegovo ubistvo i 30 godina poslije još niko nije odgovarao.
Ćilim sa 11 prezimena porodica koje su kompletne ubijene PREPOROD: “Nekažnjeni zločini Bratunca od 1992 do 1995” je poruka kojom se ove godine na obilježavanjima podsjećalo da zločinci koji su činili ove zločine nisu izašli pred lice pravde.
Sinanović: Da. Time smo željeli skrenuti pažnju javnosti na činjenicu da zločini počinjeni u Bratuncu još uvijek nisu predmet Tužilaštva BiH. Žalosno je da Tužlaštvo i Sud BiH ne rade svoj posao. Miroslav Deronjić je pred Haškim tribunalom naveo niz imena počinilaca zločina u Bratuncu. Tužilaštvo bi samo trebalo nastaviti raditi ono što je dobilo od Haškog tribunala, ali oni te optužnice i dana danas kriju. Mi ih smatramo saučesnicima u zločinima jer su zločinci slobodni, nalaze se oko nas, utječu i kreiraju ambijent u kojem danas živimo. Nažalost, mi ih srećemo i tokom posjeta mjestima gdje su činili zločine. Oni koji su organizirali te zločine šetaju slobodno ovim gradom i ovom zemljom. Ono što tražimo od nadležnih institucija je da procesuiraju i kazne počinioce ovih teških zločina nad starcima, ženama, djecom... To je najmanje što mogu učiniti za ubijene, ali i preživjele. Mi porodice ubijenih i nestalih nećemo odustati od zahtjeva za progon ratnih zločinaca jer samo proces pravde može dovesti do povjerenja i pomirenja...
PREPOROD: Ovog maja ste poklonili Memorijalnom centru Veljaci jedan poseban ćilim. O čemu se radi?
Sinanović: Udruženje bosanska familija – BOSFAM je željelo da nešto uradi za nas, za 30. godišnjicu početka genocida. Pitali su nas kakav ćilim želimo i mi iz uduženja, Kadefa Rizvanović i ja smo zamolile da otkaju ćilim na kome će biti utkana, ispisana, prezimena porodica iz Bratunca koje su kompletne nestale 1992. godine. Željeli smo da i imena svih članova ovih porodica budu utkani ali nisu svi stali. U ćilim su utkana prezimena 11 porodica kojima je zametnut trag u genocidu u Bratuncu, među kojima su Ibrahimović, Hodžić, Begić, Bektić, Omić, Hajdarević – to je porodica u kojoj je ubijena i beba u dobi od 3 mjeseca.
Mi i na ovakav način želimo da sačuvamo od zaborava taj strašni zločin i da upozoravamo na sve ono što se dešavalo u periodu agresije. Obzirom da i puno ljudi posjećuje Memorijalni centar Veljaci, smatrali smo da će jedan ovakav predmet dodatno doprinijeti memorijalizaciji zločina.
PREPOROD: U općini Bratunac se strateški radi na uklanjanju tragova zločina. Na mjestima na kojima su činjeni
masovni zločini se prave zgrade. Čak je i nova zgrada opštine Bratunac na mjestu logora u kome su su Bošnjaci mučeni i ubijani 1992.
Sinanović: Jeste, na mjestu logora je napravljena nova zgrada općine Bratunac. A u srednjoj građevinskoj školi “Đuro Pucar Stari” koju sam završila, boračka organizacija Bratunca je oformila spomen sobu palim borcima Vojske RS. Taj srednjoškolski centar je pretvoren u njihovu boračku organizaciju i spomen sobu.
Logor je bio prekoputa, ali je porušen i na njegovom mjestu je napravljena nova zgrada općine Bratunac. Nova zgrada općine je napravljena na prostoru gdje je bio logor za žene u ovom gradu, gdje su vršena sistematska silovanja.
PREPOROD: Načelnik općine Bratunac Srđan Rankić nedavno je donio odluku na osnovu koje se ubrzano provode radove na sanaciji Zemljoradničke zadruge u Kravici s ciljem da se od tog objekta – u kome je počinjena najveća masovna egzekucija tokom provođenja genocida – napravi poslovni objekat. Udruženja su digla svoj glas s ciljem da to zaustave, međutim radovi se ubrzano provode. Malter je već pokrio tragove metaka i gelera sa zidova hangara.
Sinanović: Svake godine pred obilježavanje godišnjice genocida u Republici Sprskoj pripreme novo iznenađenje, a sve kako bi nam stavili novu so na ranu. Ove godine je to Kravica u kojoj su trebali ostati konzervirani otisci, krv i sve ono što podsjeća na srebrenički genocid. Ali, načelnik Bratunca to želi sve prikriti. To je bruka i sramota i otkuda da svi sada ćute na takav potez.
Mi, udruženja nestalih u genocidu u Srebrenici, nikada nismo i nećemo šutiti u procesima traganja za istinom i pravdom, i to ne radimo ni sada. Udruženje
Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa, Udruženje Srebreničke majke, Udruženje Žene Srebrenice i naše udruženje Žene Podrinja – Bratunac smo zajedno sa Memorijalnim centrom Potočari – Srebrenica uputile pisma općini Bratunac i načelniku sa zahtjevom za hitnu obustavu građevinskih radova na objektima Zemljoradničke zadruge u Kravici i izdavanje glavne hale Zemljoradničke zadruge Kravice za potrebe memorijalizacije i dostojanstveno obilježavanje stradanja civila. To je naše zakonsko pravo i mi od njega nećemo odustati.
Zajedno sa majkama Srebrenice i Žepe PREPOROD: Vi ste uvijek s majkama Srebrenice i Žepe u njihovim aktivnostima. Zajedno se borite za prava žrtava genocida u Srebrenici i podrška ste jedni drugima.
Sinanović: Jedina Munira Subašić, predsjednica Udruženja Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa u svojim istupima naglašava da imaju četiri udruženja koja se bave problematikom nestalih u genocidu u Srebrenici. Zahvaljujem se svima koji su nam dali podršku u našem radu – mi majke i žene okupljene oko ovih udruženja smo jedni drugima podrška – naš cilj je pronaći kosti naših ubijenih, dostojno ih ukopati i da zločinci koji su ubili naše najmilije budu kažnjeni, da istina bude priznata, da se žrtve poštuju.
Naravno, ja sam i dio Srebrenice. Ubijeno mi je osam članova porodice 1992. a u julu 1995. u genocidu u Srebrenici je ubijen moj muž Muriz 1995. Ubijen je upravo u Kravici. To je moja najveća bol, moja najveća tragedija.
I sada, pred samu 30. godišnjicu zločina u Bratuncu i 27. godinšnjicu genocida u Srebrenici oni rade na prikrivanju tragova zločina u Kravici – svaki trag od metka, gelera na zidovima ovog hangara gdje su ubijani naši najmiliji je bio memorijal. To je rana u mom srcu, jer znam šta je bilo tamo šta se tamo desilo. Moj Muriz je imao 32 godine. Bio je visok stasit čovjek. Vrijedan i sposoban. Kad smo išli na identifikaciju... Strašno je šta su mu radili. Znamo da su na naše najmilije bacali bombe, pucali su na njih. Kako je on ubijen... Njegova lobanja je bila smrskana od udaraca, četiri prednja zuba su mu bila izbijena, a imao je lijepe zube, sve... Kćerka Emina je imala samo godinu dana kada je agresija počela, ona nije upamtila oca. Stariji sin je imao 4 godine. On se sjeća... Moja bol, kao supruge, je ogromna. Kakva je tek bol jedne majke kojoj je ubijeno dijete...
Suđenje zločincima Kravice pred sudom u Beogradu je farsa PREPOROD: Ukopali ste posmrtne ostatke Vašeg muža u mezaristanu u Potočarima. Da li su kompletni?
Sinanović: Nisu. Iako je njegov mezar dva puta dokopavan nakon što je prvi put ukopan 31. marta 2003. godine u prvoj kolektivnoj dženazi u Potočarima. Njegove posmrtne ostatke pronašli su 1998. haški istražitelji kada su otkrili masovnu grobnicu u Zelenom Jadru. Žrtve ubijene u Kravici su bile skrivane i u toj grobnici. Od početka sam znala da je moj rahmetli Muriz završio u Kravici. Žene, koje su 13. jula 1995. prolazile pored Kravice dok su ih deportovali u Tuzlu, su ga vidjele. Rekli su mi da su ga vidjeli vezanih ruku oko potiljka. Rekle su mi to kad smo stigli u Dubrave u Tuzli. Prvo je bio ukopan u Glogovoj, a onda kada su izmještali tijela iz primarne u sekundarne grobnice, kako bi prikrili svoje zločine, dio njegovog tijela je ukopan u Zelenom Jadru. Svjedoci su vidjeli kako je bager to radio i tovario u kamione, dok su iz kamiona ispadali dijelovi posmrtnih ostataka i rasipani po putu. To su uništeni dijelovi njihovog tijela, to se nikad ne može ni pronaći...
Devetnaest godina je prošlo otkako je moj Muriz u Potočarima, u mezaristanu, dva puta su dopunjavali njegove kosti u kaburu i opet nije kompletan. Svaki put kad jave da su pronašli još jednu njegovu kost to je novi stres, ponovo preživljavam sve ispočetka...
Išla sam i u Beograd gdje se sudi osmorki za zločin u Kravici. Pratila sam ovo suđenje koje traje godinama. 1313 bošnjačkih žrtava ubijenih u Kravici je identifikovano. Čekamo godinanama da se tamo izreknu presude za ove zločine, ali to suđenje je farsa. Srbija izbjegava da kazni zločince. Čak štaviše u Srbiji su mnogi zločinci pronašli utočište i u njoj mirno žive. Vjerujem da to ne može tako ići unedogled. Međunarodna zajednica mora izvršiti pritisak. Nepravda ne može pobijediti. Ali mi moramo raditi, ne smijemo stati. Najvažnije je raditi sa djecom.
Kada je otkrivena masovna grobnica Crni vrh vodila sam moju djecu, iako su još bili mali. Željela sam da vide, da znaju, da zapamte kako izgleda masovna grobnica. Naša djeca moraju znati šta nam se desilo 90-ih, samo ih tako možemo zaštititi i naučiti kako da budu jaki. Nećemo ih zaštititi skrivanjem istine, kako to rade u RS-u i Srbiji. Laž samo vodi mržnji, istina oslobađa.