Majke o sinovima ŠEHIDIMA
Svake godine među nama je sve manje majki koje su svoje sinove šehide ispratile na drugi svijet u periodu između 19921995. godine, odnosno u doba agresije na Bosnu i Hercegovinu
Osim što ih je sve manje čini se da je i manje pitanja: gdje su te majke, kako su, koliko ih poštujemo, možemo li bar na trenutak podijeliti njihovu bol, obiđemo li ih makar pokatkad kako bismo osluhnuli njihovu bol… Tražeći odgovore na ova i slična pitanja posjetio sam nekoliko majki šehida, a povodom Dana šehida, koje tog i ostalih dana žive svoj - majčinski život - samo njima svojstven. Tri su bile obradovane našom posjetom i što su IIN Preporod otvorene za svakoga, dok ostale nisu željele da im se spominju imena. Ove majke samo su fizički bile otrgnute od sinova što su šehadetom ovjekovječili svoju borbu i postojanje, a u isto vrijeme su mislima bile usmjerene na njih. Zračile su nadom i čežnjom da će ih baš oni šefaatom ili zauzimanjem, uz Allahovu milost, uvesti u džennetske bašče i s njima biti zajedno na budućem svijetu.
Rasima Nanić, majka šehida Nevzeta i generala Izeta Nanića
Rasima Nanić majka dvojice šehida, Nevzeta i heroja generala Izeta, živi u Bužimu sa sinom Mujagom i njegovom porodicom. Kaže da je sretna i Allahu zahvalna što je rodila devet sinova od kojih je pet živih i što od njih ima brojnu unučad i praunučad. Svoju priču o sinovima započela je ovako: “Sa suprugom Ibrahimom (1939-2000) izrodila sam devet sinova. Mirsad je umro 1963. godine, 5 mjeseci poslije rođenja, a Nevzet, rođen zajedno s Osmanom i Arifom 1967. godine, umro je kada je imao 8 mjeseci. Hazreta sam rodila 1964., Izeta 1965., Nevzeta 1968., Nijaza 1970. i Mujagu 1973. godine. Sve smo ih školovali i svi su završili fakultete. Hazret je diplomirao višu vojnu farmaceutsku, Osman fakultet brodomašinstva, dok je Arif svršenik prava i doktor pravnih nauka. Izet je od malehna volio igrati ulogu vojnika i komandanta te je upisao i završio srednju vojnu školu, a zatim vojnu akademiju. Rat ga je prekinuo na magistarskom studiju. Nijaz je magistrirao matematiku i informatiku, a Mujaga je diplomirao građevinu. Svaki od njih me poštuje, pita i prezadovoljna sam s njima.“Proširujući svoje kazivanje o sinovima rahmetli Nevzetu i Izetu kazala je: „Tuga za Nevzetom i Izetom je uvijek stalna bez obzira bio Dan šehida ili neki drugi dan. U isto vrijeme prisutan je i ponos što su svojom žrtvom, hvala Bogu, doprinijeli odbrani naše domovine. To su mi rekli mnogi koji su me posjećivali, među prvima predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. Koliko god je žalost u duši za djecom toliki je i prkos što su bili patriotski orijentisani i što su to potvrdili žrtvovanjem vlastitih života. U mojoj tuzi stalno me tješi istina da će se moji sinovi šehidi, ako Bog da, za mene i ostale bližnje zauzimati na onom svijetu i da ćemo, uz Allahovu milost, biti zajedno u Džennetu.“
Hadži Emina Mustafić, majka šehida Osman-efendije
Hadžinica Emina Mustafić, majka Ifeta, Izeta (završili Gazi Husrev-begovu medresu) i šehida Osman-efendije, živi u porodičnoj kući na Brigovima kod Bužima. Njen sin Osman-ef. rođen je 1970., a Gazi Husrev-begovu medresu završio je 1989. godine. Bio je član čuvenog hora Gazijine medrese, član redakcije učeničkog lista Zemzem, osnivač i prvi predsjednik Muslimanskog omladinskog saveza Velike Kladuše, učesnik takmičenja učača Kur’ana u Zagrebu, nosilac ratnog priznanja značke Zlatni ljiljan. Majka Emina puna uspomena na svog sina, između ostalog, je kazala: “U doba kada je počela agresija na našu državu moj sin Osman je bio imam u džematu Trnovi, Velika Kladuša. Osnivanju tzv. “AP Zapadna Bosna” izdajnika Fikreta Abdića se otvoreno suprotstavio i javno govorio protiv njene pogubnosti. Nakon što je odležao 36 dana u zatvoru Fikreta Abdića, početkom novembra 1993. prešao je u Bužim i odmah se bez ikakvog dvoumljenja uključio u 505. vitešku brigadu Armije RBiH. Jasnoća riječi sina Osmana kao da mi i sada odzvanja u ušima. Bio je u 24. godini života kada mi je došao i počeo govoriti kako će postati šehid, da je to privilegija, da će mu smrt biti lagahna, kako će biti pogođen u srce... Molio me da ne plačem za njim i da ga halalim. On je svoju smrt vidio u snu i potpuno je bio svjestan da će ga zadesiti. O njoj je pričao otvoreno, halalio se s bližnjima, rodbinom, prijateljima. Jurišajući u napad na izdajnike svih bošnjačkih svetinja na koti Marina Glava nedaleko od Todorova sa saborcima jurišnog bataljona 505. viteške bužimske brigade, s tekbirom na usnama metak ga je pogodio u srce kako je i govorio.” O Danu šehida i njenoj žalosti još je rekla: “Dan šehida bude mi još teži, jer me nekako iznova podsjeti na sina Osmana, njegovu mladost i spremnost da pogine na Allahovom putu. Mada se trudim da budem svjesna kakve su deredže i nagrade šehidima, ne mogu iz svog srca odstraniti tugu za sinom Osmanom.”
Hasema Tabaković, majka šehida Suada
U Todorovskoj Čelinji, općina Velika Kladuša, u mirnoći svoga doma živi 73-godišnja Hasema Tabaković, majka šehida Suada. Rodila ga je 1969. godine u Todorovu. Srednju školu završio je u Krškom, Republika Slovenija. Od aprila 1992. godine bio je pripadnik Armije RBiH. Na lični zahtjev u januaru 1994. godine prešao je u 505. bužimsku brigadu u Četu za specijalne namjene “Hamza”. Teže je ranjen 11. maja, a dva i po mjeseca kasnije, 29. jula 1994. godine, poginuo je u bici za Pećigrad. Za hrabrost i požrtvovanost nagrađivan je od komandanta Izeta Nanića. Majka Hasema iako ophrvana bolom za svojim Suadom živi s ponosom u duši što je imala sina koji se od samog početka agresije opredijelio da se bori za slobodu i opstojnost Bosne i Hercegovine. O svom sinu i onom što je kao majku tišti je kazala: “Moj sin Suad od prvog dana stao je, bez imalo zadrške, u odbranu domovine Bosne i Hercegovine. Meni je to bilo drago, ali sam strahovala da mu se ne bi šta dogodilo, ranjavanje, pogotovo pogibija. Strepnje su me stalno pratile. S njima sam navečer lijegala i ujutro ustajala. Još mi je bilo teže i neizvjesnije kada je prešao u bužimsku brigadu i time jasno dao do znanja da je protiv izdajnika Fikreta Abdića i njegovog rušenja Bosne i Hercegovine. Danas, nakon 28 godina od smrti sina Suada, hodam uspravno i čista obraza, jer njegova borba nije bila uzaludna. Naprotiv, borio se za pravu stvar. To mi olakšava moju bol i hrabri me da ostanem strpljiva, ponosna na svog sina i uvjerena da se sve događa Allahovom voljom i određenjem.”
Uvremenima siromaštva i nesigurnosti, te svijetu velikih socijalnih razlika i poremećenih životnih vrijednosti, porodica ostaje posljednja barijera u kojoj se može pronaći sigurno utočište. Otuda se njeno očuvanje, nadasve sretne i zadovoljne porodice, nameće kao nužna potreba. Mir, ekonomska sigurnost, dobra zdravstvena i socijalna zaštita i adekvatna podjela porodičnih odgovornosti - faktori su koji neosporno utiču na to. U uslovima u kojima živimo, dakako, sve to je teško uskladiti i ostvariti. Jer, porodice su danas opterećene različitim problemima kako onim ekonomske naravi tako i onim koji se tiču nasilja u njoj, maloljetničke delikvencije, loše međusobne komunikacije između članova porodice i dr. Problemi poput nepoštivanja roditelja i partnera, ili nasilja nad djecom sve su izraženiji tako da bi njihovim rješavanjem, zapravo, omogućili izgradnju zdrave porodice u kojoj bi se njeni članovi osjećali vrijednim i sigurnim. Na taj način bismo došli do zdrave porodične zajednice u okviru koje se ostvaruje poštovanje, povjerenje i međusobno uvažavanje.
Promjene i potrebe
Podaci koje dobivamo u statističkim zavodima ukazuju o porastu razvoda i broju samohranih roditelja, vanbračnoj djeci i rastućem problemu nasilja nad ženama, što neminovno zahtijeva promjene i potrebne korake u njihovom prevazilaženju. U tom smislu nužan je angažman ne samo institucija nego i javnosti i svih pojedinačno.
S obzirom na brojne izazove i iskušenja, problemi koji ugrožavaju porodični život ponajviše su vezani za one socijalne probleme kao što su nezaposlenost, siromaštvo, promjene mjesta življenja, gubitka roditelja itd. Svi ti i takvi razlozi koji utječu na porodicu, mijenjajući njenu ulogu i značaj, a posljedično su uslovljeni općom globalizacijom koja suštinski za posljedicu ima krizu društva.
Promjene koje je globalizacija donijela krajem prošlog stoljeća zahvatile su gotovo sve sfere ljudskog djelovanja. „Pojava globalizacije se ispoljava, prije svega, u oblasti ekonomije kao širenje slobodnog i integriranog tržišta, ubrzanje međunarodnih tokova kapitala, roba i radne snage, integracije i jačanja multinacionalnih kompanija. Globalizacija se ispoljava i u socijalnim odnosima kao jačanje bogatih slojeva i pojedinaca, ali i kao širenje siromaštva“, ističe sociolog dr. Ivan Šijaković.
Proces globalizacije je, neminovno, potaknuo promjene i doveo do raspada bivše Jugoslavije i ratova koji su završeni 1995. god. te proizveo promjene koje nisu mogle zaobići ni bosanskohercegovačko društvo. Norme i vrijednosti koje su ljubomorno čuvane i (od)gajene u (patrijarhalnim) porodicama izgubile su na značaju, te je došlo do raslojavanja društva. U osnovi gubici su se odnosili na roditelje, posebice očeve, koji su u očima svoje djece postajali sve manji autoriteti, odnosno uzori ili primjeri na koje se treba ugledati. Društvo je, naprosto, uzelo sebi za pravo da organizira porodični život prema svojim potrebama. Takav utjecaj je čak toliki da današnje društvo „šalje poruku da se roditeljstvo uči“čime u bitnome zbunjuje roditelje i dovodi u sumnju njihovu odgajateljsku ulogu. Štaviše, preporučuje se odgajanje djece putem knjiga i raznoraznih priručnika tipa - kako biti uspješan roditelj. Zaboravlja se, pri tome, ona sasvim ljudska dimenzija - odgoj uzorom. Roditelji su, zapravo, oslonac na koji su se djeca uvijek ugledala i na temelju čega su razvijali svoju ličnost i pripremali se za život. Složili se ili ne, današnja djeca više uče o prilagođavanju u društvu, nego što razvijaju svoju osobnost.
Kriza vrijednosti uzrokovana krizom odgoja
Budimo realni, u novonastalim promjenama, patrijarhalne vrijednosti porodice su uveliko nestale, a nove nisu uspostavljene. Kriza vrijednosti koja je time nastala u društvu, zasigurno je uzrokovana između ostalog i krizom odgoja. Mladi su ponajviše izloženi takvim utjecajima. „Brojna istraživanja ukazuju na to da je kod mladih zapažen sindrom poremećaja u ponašanju koji je čvrsto povezan s karakteristikama modernog
Obilježavanje Međunarodnog dana porodice, 15. maja, u Bosni i Hercegovini je prilika da se ukaže na pojedine probleme koji prate porodicu i načine kako ih prevazići.
društva: narušeni obiteljski odnosi, odnosi s vršnjacima, osamljivanje, maltretiranje, zlostavljanje, agresija, rastući egocentrizam, delikventno ponašanje, (auto)destrukcija i dr. Potrošači, a najviše djeca i mladi počinju se ponašati tako da čim dobije(mo) ono što želi(mo) ubrzo se (medijskim reklamama i indoktrinacijom) nudi nešto novo - druga stvar.“(Z. Milišić).
Očito je da su promjene u novom socijalizacijsko-odgojnom sistemu i odnosima između roditelja i djece, koje su se desile i dešavaju se, uzrokovane slabljenjem emocionalnosti porodičnog života. Prisnost koju je ranija porodica imala je, očito, izgubljena. Osim toga, savremena porodica u želji da ispuni „potrebu za individualnom afirmacijom i potvrđivanjem sposobnosti i ambicija svakog pojedinca“(I. Šijaković), te izraženim zahtjevima žena za ostvarivanjem njihovih prava kao potrebe „izvlačenja žena iz tjeskobe bračnog i porodičnog života“još više potiče i narušava porodične odnose. „Borba za individualnost žene postaje jedan od bitnih uzroka krize i transformacije savremene porodice“, zaključuje prof. dr. Ivan Šijaković. Kad još uzmemo u obzir da je raspadom socijalističkog društva u kom smo živjeli došlo do mnogih migracija stanovništva i gubitka porodičnih veza, onda je jasno kakve je sve promjene pretrpjela tradicionalna porodica.
Naravno, na odnose unutar porodice koji izazivaju i krizu u društvu u znatnoj mjeri utjecala je i utječe sama ekonomska moć porodice. Narod bi rekao, koliko novca toliko i muzike. Bez novca i porodica teže funkcionira. Rekli bismo - želje su jedno, a mogućnosti drugo. Savremena porodica nije više u stanju obezbijediti svojim članovima osnovne životne potrebe i zadovoljstva, a kamoli šta drugo. Uz to, uslijed nedostatka novca manje su i šanse za sklapanjem novih brakova. Sve su to okolnosti i iskušenja s kojima se suočava savremena porodica. Pitanje kako odgovoriti brojnim problemima s kojima se roditelji susreću, prvenstveno sada, ovisi ponajviše od njihove odgovornosti i sposobnosti.
Ono što, međutim, situaciju i položaj porodice u ovakvome društvu usložnjava i što je paradoksalno jeste da se siromaštvo kao pojava koja mijenja način porodičnog života povećava što se povećava tehnološki napredak. Na taj način raslojava se i društvo, a ekonomska moć ostaje u rukama velikih kompanija i razvijenih zemalja.
Drugi problem koji bitno opterećava savremenu porodicu jeste rastući problem nezaposlenosti. Podatak da je u Bosni i Hercegovini više od 40% nezaposlenih je frapantan. On nam govori o mogućnostima mentalnih i psihičkih poremećaja, gubitka samopoštovanja, socijalnoj isključivosti itd. Ujedno, nemoć da se prevaziđe takvo stanje uzrokovat će niz različitih devijacija poput kriminala, prostitucije, alkoholizma, samoubistva i sl., što u konačnici narušava same porodične odnose.
S druge strane, zaposleni roditelji prinuđeni su sve više raditi i zarađivati, zbog čega im ponestaje slobodnog vremena koje bi trebali posvetiti svojoj porodici i odgoju djece. Upravo u tom rasponu dolazi do otuđenja roditelja od djece i obratno, djece od roditelja. Djeca bivaju prepuštena sama sebi, te se osjećaju zapostavljenim i osamljenim. Problem ove vrste, gdje je roditeljska briga zatajila, za posljedicu može imati maloljetničku delinkvenciju, nasilnike i narkomane, te djecu koja će sutra biti loš uzor svojoj djeci. Evidentno je da društvo o tome treba povesti više računa i pomoći porodici da prebrodi ove teškoće. Mi ovdje tek ukazujemo na neka od takvih iskušenja, od kojih brz način života i trka za stjecanjem materijalnih dobara itekako mogu utjecati i promijeniti tradicionalnu sliku porodice. No, iskušenja bivaju tim veća što roditelji, svjesni da propuštaju odgajati svoje dijete, nastalo otuđenje i nedostatak međusobne emocionalne topline nastoje kupiti onim što bi zadovoljilo dječije interese. To, ustvari, ide na ruku društvu odnosno onima koji imaju ekonomsku moć, jer se na taj način razvija potrošački mentalitet porodice. Međutim, emocionalna toplina se ničim ne može nadoknaditi.
Odgojem protiv otuđenja
„Savremena obitelj suočena je s mnogim svakodnevnim pritiscima i problemima, zbog kojih članovi obitelji sve češće imaju osjećaj osamljenosti, nemoći i nekompetentnosti u odgoju djece. Stresni profesionalni i životni ritam, otuđenost, učestalo slabljenje obiteljskih i socijalnih veza, egzistencijalni problemi - postaje ‘fast-food’ obitelj“(Miliša). Takve (‘fast-food) porodice nadalje socijalizaciju djece prepuštaju - chatu, blogu, surfanju webom, a dnevno komuniciranje u porodici preuzimaju - instant messaging i sms poruke.
Pošto su roditelji zauzeti svakodnevnom brigom i poslom oko stjecanja novca i zadovoljenja ekonomskih potreba, uslijed čega se manje druže i komuniciraju, to dolazi do smanjenja emocija i do asocijalnog ponašanja djece. Da bi se to stanje kako-tako prevazišlo potrebno je vratiti se porodici i porodičnom odgoju koje podrazumijeva više emocija i time međusobnog druženja. Uostalom, porodični odgoj koji učimo od naših roditelja je nezamjenjiv i ne može ga ni najsavremenija pedagogija zamijeniti i nadomjestiti. U svakom slučaju, porodica je jezgro i rezervoar osjećaja i topline s kojega se napaja sretno djetinjstvo, što njenu funkciju čini opravdanom i u budućnosti. Ili, drugim riječima, bez porodice naša djeca neće biti naša djeca.