Šta je to depresija i kako se manifestuje

Depresija je jedna od najranije opisanih bolesti u historiji medicine, ali i najčešće zabilježen psihički poremećaj današnjice.

Riječ depresija latinskog je porijekla – lat: depressio, deprimare - potisnuti, pritisnuti, udubiti ili potlačiti. Od svih psihičkih problema i poremećaja, depresija je najčešća. Trenutno na globalnom nivou za žene je depresija najčešći problem broj dva, a u ukupnoj populaciji na globalnom nivou je na četvrtom mjestu. Svjetska zdravstvena organizacija je predviđala da će do 2020. godine depresija biti druga po redu najraširenija bolest uopće, odmah nakon srčanih bolesti. Depresija postoji oduvijek, ali u skorije vrijeme značajno ubrzano se povećava broj ljudi koji pate od depresije. Naročit problem je što se depresija javlja u sve ranijoj životnoj dobi.

Poremećaj raspoloženja

Depresija je ozbiljan emocionalni poremećaj koji značajno utiče na razvoj drugih problema kao što su problemi u odnosima s ljudima, patnje u porodici i gubitak radne produktivnosti. Depresija je psihijatrijski poremećaj koji se svrstava u grupu poremećaja raspoloženja. Ipak, danas postoji mogućnost da se depresija uspješno tretira psihološki, medikamentima ili njihovom kombinacijom.

Svako se povremeno osjeća tužno ili potišteno. Također je potpuno normalno tugovati zbog neželjenih životnih događaja kao što su ozbiljna bolest, smrt u porodici, gubitak posla ili razvod. Za većinu ljudi, ova osjećanja žalosti i tuge slabe i gube intenzitet s protokom vremena. Međutim, ako osjećanje tuge traje dvije sedmice ili duže, te ako negativno utiče na svakodnevne aktivnosti, vjerovatno se dešava nešto ozbiljnije od doživljaja “potištenosti.”

Depresivne osobe imaju tendenciju da se osjećaju bespomoćno i beznadežno, okrivljujući sebe zato što se osjećaju na navedeni način. Ljudi koji su depresivni postaju preopterećeni i iscrpljeni, te se lako prestaju angažovati oko svojih uobičajenih aktivnosti i počinju se izolovati od porodice i prijatelja. Neki čak razmišljaju o smrti i samoubistvu. Ne postoji jedinstven odgovor na pitanje o uzroku depresije. Neke depresije su znak da su određeni mentalni i emocionalni aspekti života osobe izbačeni iz ravnoteže. Naprimjer, to mogu biti značajne životne prekretnice ili životni stresovi. U drugim slučajevima može se raditi o biološkim i genetskim faktorima koji dovode do hemijskih procesa u organizmu koji utiču na raspoloženje i proces razmišljanja.

Simptomi depresije

Simptomi depresije se dijele na somatske (vezani uz san, energiju, apetit, libido), emocionalne (raspoloženje, tjeskoba, plakanje) i kognitivne (krivnja, pesimizam, suicidalne misli). S tim da tok bolesti može prilično varirati.

Polovica bolesnika u svojoj prvoj epizodi ima prodromalni period s blaže izraženim depresivnim simptomima i tjeskobom. Ovi simptomi mogu trajati sedmicama pa čak i godinama prije nego se postavi dijagnoza. Epizoda neliječene blaže do umjerene depresije obično traje od 4 do 30 sedmica, a neliječeni teži oblik od 6 do 8 mjeseci. Skoro 25% oboljelih će simptome trpjeti i po godinu dana dok ne zatraže stručnu pomoć.

Loše raspoloženje se kvalitativno razlikuje od svima poznate tuge, a kreće se od stalne potrebe za plakanjem do potpune emocionalne otupjelosti. Sniženi su i interes i uživanje u aktivnostima ili društvenoj interakciji koji su prije činili zadovoljstvo. Smanjuje se ili gubi seksualna želja i funkcija. Većina depresivnih bolesnika ima teškoće sa snom. Tipično se bude ujutro, par sati prije uobičajenog vremena i ne mogu ponovo zaspati (terminalna insomnija), ali također mogu imati nemiran san s čestim buđenjem u toku noći. Pacijenti s anksiozno-depresivnim poremećajem teško zaspe. Previše spavanja ili hipersomnija se također može pojaviti, ali u manjem procentu. Umor i manjak energije kao i teško započinjanje bilo kakve aktivnosti su prisutni kod depresivnih bolesnika. Umor može biti psihički i fizički, a može se povezati sa slabijim apetitom ili lošim snom. U težim slučajevima bolesnici ne mogu održavati higijenu, oblačiti se ni hraniti. Najteži oblici bolesti izazivaju „olovnu paralizu“– pacijenti opisuju da su im udovi kao od olova te ih ne mogu pomaknuti.

Osjećaj krivice i bezvrijednosti okupiraju um depresivnog pacijenta. Oni često pogrešno protumače životne događaje i preuzimaju odgovornost za negativne ishode koji su izvan njihove kontrole, ta pretjerana zabrinutost i tjeskoba još više pojačavaju osjećaj krivice i pacijent se nalazi u začaranom krugu. Javljaju se i teškoće u koncentraciji i pri donošenju odluka, pacijenti su rastreseni i ne mogu zadržati pažnju. Kod starijih pacijenata se ovakvi kognitivni simptomi često znaju pripisati demenciji. Gubitak apetita i okusa hrane dovode do smanjenja tjelesne težine, pa se često i sami znaju tjerati da jedu. S druge strane neki se prejedaju ugljikohidratima i slatkišima kako bi ublažili patnju, što je poznato i kao emocionalno prejedanje ili zatrpavanje emocija. Višak ili manjak kilograma su povezani s lošim izgledom i još dodatno pogoršavaju samopouzdanje pacijenta.

Depresija i suicid

Jedna od uznapredovalih faza depresije se očituje kao psihomotorna retardacija i ogleda se u usporavanju pokreta tijela, dugim pauzama u govoru ili licu bez mimike, a u krajnjim slučajevima može doći do sjedenja u istom položaju satima i gledanja u istu tačku. Ideje o samoubistvu se javljaju kod dvije trećine oboljelih, a kreću od misli kako bi najbolje bilo da svemu dođe kraj do detaljno isplaniranog scenarija samoubistva. Pacijenti s jakom željom za smrću često nemaju dovoljno energije da bi izvršili samoubistvo, na što treba paziti jer se često na početku liječenja prvo oporave tjelesni simptomi, a tek poslije kognitivni (želja za smrću). Kod hospitaliziranih depresivnih bolesnika postoji rizik da će počiniti samoubistvo oko 15%.

Simptomi variraju ovisno o godinama. Tako djeca imaju više somatske tegobe kombinirane s iritabilnošću i socijalnim povlačenjem, dok adolescenti imaju više atipične znakove (prejedanje, hipersomnija,...). Kod starije populacije se javlja gubitak interesa, manjak zadovoljstva, tromost i povlačenje. Oni koji su imali dvije depresivne epizode imaju šansu od 70% da će razviti i treću, a oni koji su imali 3 epizode će razviti četvrtu u 90% slučajeva.

Kako godine prolaze tako se interval između epizoda smanjuje, a simptomi se intenziviraju.