Stubovi naših džemata u dijaspori
Primjer uspješnog mladog čovjeka i predanog člana Islamske zajednice Bošnjaka u Sjevernoj Americi - Samir Bašić (1980-2022)
Nakon što sam završio Fakultet islamskih nauka u Sarajevu 2007. godine, iznenada mi se ukazala mogućnost da kao imam, muallim i hatib radim u tek formiranom džematu u Sakramentu, glavnom gradu Kalifornije. Među vrijednim i čestitim džematlijama koji su se okupljali u iznajmljenom prostoru ovog džemata, lice jednog mladog čovjeka, Samira Bašića, uvijek vedro i nasmijano, privlačilo mi je pažnju. Samir Bašić (rođen 1980.), kao trinaestogodišnji dječak u Ameriku je stigao sa svojom porodicom, ocem Refikom, majkom Enisom i sestrom Dženanom. Iz Banja Luke, uslijed agresije na Bosnu i Hercegovinu, izbjegli su 1993. godine, prvo u Njemačku, a onda 1996. u Kaliforniju. U San Hoseu će završiti srednju školu, a 2004. godine na ‘’California State University Sacramento’’ steći diplomu kompjuterskog inžinjera, te zasnovati svoj radni odnos. I poslije samo nekoliko dana i ugodnih razgovora sa Samirom, uvidio sam da se radi o mladiću u kojeg svi imaju veliko povjerenje, a kao imam u njemu sam vidio budućnost ovog džemata. Ubrzo ću osnažiti to svoje uvjerenje, saznavši da je Samir bio inicijator među Bošnjacima u Sakramentu da se osnuje džemat. Bio je obrazovan i veoma vrijedan čovjek, te poput svojih roditelja izrazito prijatna osoba. Svima je pristupao sa osmjehom. Volio se šaliti i drugima popravljati raspoloženje. Nekad bi samo svojom pojavom donosio optimizam, a od problema nikada nije bježao. Za dvije godine mog rada i boravka u Sakramentu, Samir je bio bitan oslonac u funkcioniranju džemata.
Svu tu pozitivnu energiju, potpuno sam siguran, Samir je crpio iz svoje vjere. Samir nije ostavljao svoj namaz. Bio je vjerni čuvar pet dnevnih molitvi, a i one su njega čuvale od teških izazova zapadnog života i svakodnevno oplemenjivale njegov karakter. Kao neko ko je odrastao i stasavao u Njemačkoj i Americi, divio sam mu se da tako čvrsto drži do svog namaza. Sjećam se, jednom mi je radostan došao i kazao da je dobio novi, bolji posao. Krenuli smo razgovarati o radnom vremenu kako bismo uskladili određene aktivnosti u džematu, pa sam ga upitao: ‘’A šta ti je sa džumom?’’ A on je odgovorio: ‘’To je bio moj jedini ultimativni uslov prema poslodavcu.’’
Za svoj džemat Samir je neumorno radio. Sve što je trebalo. Čistiti mesdžid i druge prostorije, posjećivati džematlije, sa Mirzom Pervanom i Almirom Đapo okupljati omladinu, zajedno učiti Kur’an, kao vrstan muzičar organizirati hor, a potom i koncerte ilahija i kasida u ovom i susjednom džematu San Hose, kao i bajramska druženja. Za Samira Bašića su vrata svih džemata u ovom velikom gradu bila širom otvorena i u svima je kao rado viđen gost spajao naš i druge džemate. Svojom harizmom, moralom i lijepim ponašanjem gradio je mostove među ljudima gdje god bi stigao. Vjerovatno će mi trajno ostati u pamćenju iftar kojeg je organizirao guverner (Arnold) Švarceneger u Bijeloj Kući u Sakramentu, gdje smo iftarili i akšam-namaz klanjali. Samir je, koristeći svoj autoritet, i meni obezbijedio pozivnicu da zajedno kao predstavnici jednog malog džemata u ovom gradu prisustvujemo iftaru. Kada je 2013. godine, radi poslovnih mogućnosti sa porodicom preselio u Hartford, odmah se priključio džematu naše Islamske zajednice u ovom gradu kako bi davao vlastiti doprinos njegovom razvoju.
Iako mu je značajna karakterna crta bila da uveseljava ljude, znao je, kada je to trebalo, zauzeti jasan stav i odvajati liniju halala i harama. Zapravo, od drugih nije tražio što sam u svom životu nije prakticirao. Bio je prvi kojeg sam šerijatski vjenčao u našem džematu, i na taj način htio je biti putokaz drugoj omladini. Kao za svjesnog muslimana, nepojmljivo mu je bilo da se na njegovoj svadbi konzumira alkohol, a koliki je to čin vjere i odlučnosti zna samo neko ko živi i dobro poznaje život naših ljudi na Zapadu. Sa također vrijednom i obrazovanom suprugom Emirom Fako, porijeklom iz Foče, imao je lijep i skladan brak, u kojem su dobili dva divna sina, Ibrahima i Omara, te prelijepu kćerkicu Halimu.
Samir je neizmjerno volio svoju Bosnu i bosanski jezik. Iako u Bosni nije mnogo živio, rado je, kad god bi mogao, u Bosnu dolazio. Tako je, s namjerom prenošenja znanja o kompjuterskim naukama i znanja engleskog jezika na mlade ljude, u Bosni boravio dva mjeseca. O Bosni i Hercegovini je za sebe i za druge pjesme pjevao, naročito sevdalinke. Sve što je bilo vezano za nju, promociju njenih nacionalnih vrijednosti, kao i kulture pamćenja genocida i drugih zločina iz posljednje agresije, Samir se uključivao, organizirao programe, kao i odlaske na premijerno predstavljanje filmova o Bosni i Hercegovini u američkim kinima. Pamtim njegov dolazak u Bosnu i Hercegovinu 2010. godine kada je sa svojom suprugom Emirom mahsuz došao na Marš mira i kolektivnu dženazu u Srebrenici.
Sa viješću o teškoj bolesti Samir se suočio u ljeto 2021. godine. Kao pravi vjernik i istinski borac nije posustajao. Ipak, bolest je odveć bila snažna i progresivna. Plemenita duša Samir Bašića svome se Gospodaru vratila 26. februara 2022. godine. Sutradan, nekoliko stotina ljudi u našem džematu u Hartfordu, gdje je Samir i ukopan, klanjalo je dženazu ovom vanredno čestitom čovjeku. Neke nam ljude Uzvišeni Gospodar doista na ovaj svijet pošalje kao orijentir kako stamenito čuvati svoju vjeru i njene vrijednosti, kako uspješno biti na usluzi džematu i društvu u kojem živimo, i u svemu tome biti vedro i nasmijano lice islama. Svjedočim da je takvo lice bilo Samira Bašića, za primjer i na ponos njegovoj porodici i svim Bošnjacima u Sjevernoj Americi. Dragi prijatelju, neka ti Milostivi daruje ljepote džennetskih perivoja!