Bijele trake: uz 30. godišnjicu
Odgovor na tekst Darka Tanaskovića “Stoltenbergu para uši samo srpska “retorika” u BiH”, portal Sveosrpskoj.com, 29. maj, 2022. godine.
Ove godine bit će obilježena trideseta godišnjica zločina počinjenog nad Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru. Neizostavni dio obilježavanja godišnjica je i
Dan bijelih traka, 31. maja. Nekoliko godina unazad sve češće čujemo različita tumačenja oko ovog čina. Gdje se griješi i kako da pristupimo?
Pristalice srpske nacionalističke propagande, već po dobro poznatom metodu, nerijetko negiraju, relativiziraju ili čak pronalaze načine da opravdaju zločine svojih sunarodnjaka. Svjesni da postojanje prijedorskih logora ili masovnih grobnica ne mogu osporiti, „okomili“su se unazad nekoliko godina na obilježavanje Dana bijelih traka. Kroz različite tekstove po nacionalističkim portalima na sve moguće načine žele osporiti historijsku činjenicu da su prijedorske vlasti (predvođene tada vladajućom Srpskom demokratskom strankom) naredile prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima da prilikom kretanja gradom oko ruke nose bijele trake, a na prozore svojih domaćinstava okače bijele čaršafe. Kažu, nema materijalnih dokaza o tome niti se naredba striktno odnosila na nesrpsko stanovništvo. Pronađu pokojeg pripadnika srpske vojske ili policije iz Prijedora i zaokruže tako priču, onako kako njima odgovara. Kada im se predoče dokazi kao što su svjedočenja osoba koje su nosile bijele trake u Prijedoru 1992. godine, onda se, očekivano, krene u diskreditiranje svjedoka ili osporavanje sudskih presuda. Samo osporavanje sudskih presuda znači i osporavanje suda koji je donio takvu presudu, a onda se tome nalijepe priče da je sud antisrpski, a da su bijele trake „bošnjački pokušaj da svoja stradanja izjednače s jevrejskim u Drugom svjetskom ratu“. U ovoj skupini dominiraju pojedinci i grupacije bliske vladajućim strukturama u RS-u, ali i oni koji baštine tekovine SDS-a iz 1990-ih godina. Ove će godine osobe iz ove kategorije pokazati film „Odbranili smo Prijedor“s ciljem prekrajanja historije.
Drugi dio su oni Srbi koji su svjesni zločina počinjenih u njihovo ime 1992. godine, ali iz njima poznatih razloga ne smiju o tome javno govoriti. Donekle je to i razumljivo jer padate u nemilost svih srpskih političkih faktora, a onda sebe možete dovesti u nezavidnu poziciju. Među njima ima i onih koji će vam priznati neke zločine, ukazati na određenu informaciju o zločinima ili čak, najviše uz mjere zaštite, svjedočiti protiv nekog svog sunarodnika. Nažalost, njihova šutnja ujedno znači da ni tri decenije nakon zločina, pitanje suočavanja s prošlošću nije na željenom ili očekivanom nivou.
Zanemarivanje i relativizacija zločina?
Na drugoj strani u odnosu na dvije spomenute grupe su svi oni koji ne osporavaju historijske činjenice, dakle obilježavaju Dan bijelih traka, ali i među njima ima razilaženja u interpretaciji. U obilježavanje su uključene, i samim time spadaju u ovu kategoriju, osobe iz svih naroda što znači da je i jedan dio Srba među njima. Unutar ove kategorije, jedan dio 31. maj označava kao „početak zločina u Prijedoru“. Najčešće dolaze iz medija čiji novinari nisu najbolje upoznati s prijedorskim zbivanjima pa im i uporna upozoravanja pojedinih istraživača i aktivista da taj dan nije početak zločina u Prijedoru ne znače puno. Iz godine u godinu se ova teza ponavlja, a stiče se utisak da se u pojedinim medijima istraživači ili aktivisti dovode samo da bi se popunilo vrijeme programa i tako zadovoljila forma. Mnogi prijedorski Bošnjaci, u najmanje desetak intervjua i nekoliko tekstova samo u proteklih nekoliko godina pojašnjavali su hronologiju zbivanja u Prijedoru tokom maja 1992. godine naglašavajući da je najprije od strane SDS-a i uz pomoć JNA 30. aprila 1992. nelegalno preuzeta vlast nakon višemjesečnih priprema; da je 23. maja napadnuto selo Hambarine, dan poslije Kozarac i njegova okolina (teritorij nekadašnje opštine Kozarac); da su formirani prijedorski logori Omarska, Keraterm i Trnopolje i da su u njima već od 24. maja bili prvi zatočeni civili; da je tri dana nakon početka napada na Kozarac napadnuto selo Briševo i da je 30. maja jedna grupa branitelja pokušala osloboditi
Prijedor i vratiti ga legalnim strukturama vlasti (izbornim pobjednicima iz 1990. godine), te, kako im to nije uspjelo, srpske su snage napale dijelove grada Prijedora u kojima su Bošnjaci bili većinsko stanovništvo. Do 31. maja, dakle, ubijeno je nekoliko zatočenika u prijedorskim logorima, Kozarac osvojen i porušen, a njegovi stanovnici prognani. Neki izvori govore da je samo tokom napada na ovaj gradić ubijeno 800 bošnjačkih civila.
Svoditi Dan bijelih traka na početak zločina u Prijedoru je zanemarivanje ovolikih zločina i, da budemo precizni, relativizacija zločina. Namjerna ili ne, ali jako opasna. Opasna jer srpski nacionalisti uporno insistiraju na 30. maju kao početku „ratnih dejstava u Prijedoru“pri čemu kao polaznu tačku uzimaju „napad na Prijedor“od strane „Kurevske čete“. Ako uzmemo da su „bijele trake“početak zločina u Prijedoru, onda je proglas o obaveznom nošenju istih uslijedilo kao reakcija na „odbranu grada od muslimanskih i hrvatskih ekstremista“.
Jedan dio osoba iz ove kategorije vješto izbjegava koristiti etničku ili vjersku pripadnost žrtava želeći valjda tako naglasiti da identitet žrtava nije od prioritetnog značaja jer ako naglašavamo taj identitet teže ćemo izazvati empatiju kod onih čiji su sunarodnjaci počinili zločine. Taj pristup u određenoj mjeri i jeste razumljiv, ali je teško održiv jer se zbivanja u prošlosti nikada nisu mogla posmatrati izvan konteksta. Tome nas uči i historijska nauka.
Držimo se historijskih činjenica i onoga što je na sudu dokazano. Dakle, zločine u Prijedoru ne možemo nikako izolovano posmatrati od zločina s razmjerama genocida koji je počinjen nad Bošnjacima i Hrvatima u većem dijelu Bosne i Hercegovine 1992. godine u dijelu njene teritorije pod kontrolom srpskih snaga. Odluka o bijelim trakama tek je jedna faza u realizaciji zločina nad prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima.
Ona dakako podsjeća na nacističke naredbe Jevrejima u toku holokausta i tu činjenicu više niko ozbiljan ne može osporiti. Osporavanje će ostati u nacionalističkom narativu koji ne seže dalje od medija u službi srpske nacionalističke politike i tek ponekim časopisima, nepriznatim u bilo kakvoj iole ozbiljnijoj bazi indeksiranosti.
Šta imamo ove godine?
Ove godine su se oni koji osporavaju i bijele trake i zločine nad Bošnjacima i Hrvatima (ili pronalaze opravdanja za iste) dosjetili da baš na taj dan obilježe rođendan Viktoru Orbanu i Željku Mitroviću. Kada su uvidjeli svu besmislenost tog čina, dosjetili su se da obilježe dan borbe protiv pušenja. U uskom shvatanju u kojem obitavaju, nisu ni razmišljali da su ove godine još više skrenuli pažnju na obilježavanje Dana bijelih traka. Isprovocirali nisu nikoga, ali pokušali jesu. Bezuspješno i bijedno. Jadno, jer nastoje isprovocirati one koji se tog dana sjećaju svog ubijenog djeteta. No, nevažni su i kao takvi treba da budu tretirani. Kao i svi njihovi istomišljenici.
Dan bijelih traka više nije samo nešto što se obilježava mirnom šetnjom kroz glavnu ulicu u Prijedoru nego je to datum koji će se i ove godine obilježiti širom svijeta i u velikim svjetskim gradovima. Dakle, borba za narativ, odnosno upoznavanje sa zločinima nad prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima već je daleko izvan i Bosne i Hercegovine. I to je velika pobjeda svih onih koji se godinama bore za istinu. * Dr. Jasmin Medić je rođeni Prijedorčanin. Doktorirao je na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Autor je knjige “Genocid u Prijedoru”, te većeg broja naučnih, stručnih i novinskih članaka. Uposlenik je Instituta za historiju, Univerziteta u Sarajevu.
“Šta bi bilo kad bi iz Beograda i Zagreba politiku koja se vodi u Sarajevu na sličan način uvredljivo i stalno držali na optuženičkoj klupi za “islamski radikalizam”? Stoltenberg bi, u sadašnjoj konstelaciji međunarodnih prilika, takve kvalifikacije verovatno ocenio kao “zapaljive”? – pita se u kolumni beogradski orijentalista i diplomata Darko Tanasković, koju je ovih dana prenijelo nekoliko proruskih portala u Srbiji i bosanskohercegovačkom entitetu RS.
Tanaskovićeve logoreje o Srbima kao vječitim žrtvama svakojakih zavjera sa Zapada redovno objavljuje portal sveosrpskoj.com kojeg uređuje Đuro Bilbija, vjerni branilac Putina i srpsko-ruskog bratstva, a sam portal i tekstovi koje plasira su klasični primjer dobro osmišljene i plaćene propagande koja se potom širi i prenosi po ekstremnim desničarskim portalima i društvenim mrežama, a potom prenosi u mainstream medijima i štampanim izdanjima. Stalni komentatori na ovom portalu su, pored Tanaskovića, već ustaljena velikosrpska propagandistička postava poput: Nenada Kecmanovića, Aleksandra Pavića, Predraga Ćeranića, Slobodana Reljića, Dušana Prorokovića i Srđana Perišića. Ako se samo letimično pregledaju naslovi i teme koje ovi autori konstantno i redovno plasiraju, uvidjet će se da se radi o ciljanom i fokusiranom narativu koji nastoji potpuno promijeniti utvrđene sudske i historijske činjenice o dešavanjima na prostorima bivše Jugoslavije. O kakvoj revizionističkoj kampanji širenja mržnje, iskrivljavanja činjenica i zamjena teza se radi najbolje će oslikati činjenica da su spomenuti autori, a i sadržaj ovih portala u potpunosti usklađeni s ruskim agresorskim ciljevima i propagandom prema Ukrajini. Zapravo ideološka matrica velikosrpskog hegemonizma koja je 1990-ih godina na prostorima bivše Jugoslavije rezultirala agresijom, masovnim ubistvima, koncentracionim logorima, etničkim čišćenjem, urbicidom i na koncu genocidom, danas se jasno oslikava u agresivnom ruskom ekspanzionizmu u Ukrajini. Razumljivo je to zbog intenzivne rusifikacije srbijanskog društva koje je danas čak spremnije na mobilizaciju za nove ratove, nove progone i nove genocide. Dakako, nedostatak potencijala izaziva frustraciju koja je očigledna upravo u propagandističkim sadržajima koje proizvode spomenuta imena. Nažalost, ovakvim ostrašćenim kreiranjem javnog mnijenja nanosi se šteta ne samo za dobrosusjedske odnose, već za demokratsku i evropsku budućnost Srbije.
No, vratimo se Tanaskoviću i njegovim logorejama koje traju od 1990ih godina kada je svoju opsjednutost islamom u Bosni započeo sada već famoznim “islamskim fundamentalizmom”. Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu Tanasković je velikosrpsko propagandističko zamjenjivanje teza spretno potkivao pričom o panislamizmu i vehabizmu, a danas ih suptilno potura kroz teze o “islamskom radikalizmu”. Dakako, okolnosti na globalnoj sceni su mu išle u korist, od terorističkih napada na Zapadu do rata protiv terorizma i svih problema koji su stvoreni zloupotrebom religije, međutim, Bošnjaci su se u svom ovom problemu stavili na pravu stranu historije. Otvoreno su se suočili sa zlom nasilnog ekstremizma koji zloupotrebljava religiju otvoreno, a posebnu ulogu u tom suočavanju je imala Islamska zajednica, te poglavito reisul-ulema Kavazović kojeg sada Tanasković nastoji optužiti za uplitanje u politiku.
U tekstu “Stoltenbergu para uši samo srpska “retorika” u BiH” Tanasković se, ukratko, iščuđava zašto generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga ne zabrinjava “radikalni islam”, već “zapaljiva retorika iz RS”. Naime, zasmetalo mu je što je nakon susreta s predsjedavajućim Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefikom Džaferovićem, generalni sekretar NATO saveza izjavio da “NATO prati situaciju u BiH, a naročito zapaljivu retoriku koja dolazi iz Republike Srpske“, te da nastavlja saradnju sa svojim štabom u Sarajevu, jer je dugoročno opredijeljen za to i pruža podršku kako bi osigurao mir i stabilnost.
Tanasković je čitav svoj tekst posvetio vibrantnoj političkoj sceni u Bosni i Hercegovini da bi alarmirao kako je suštinski problem što Bošnjaci nisu problem!? Kakva god bila, unatoč svim blokadama i opstrukcijama, politička scena u BiH je ipak demokratska, što i sam Tanasković razvidno pokazuje navođenjem različitih političkih aktera i njemu poželjnih politika. Međutim, problem je što tog istog Tanaskovića i grupu intelektualaca okupljenih oko temeljnih pitanja srpstva nimalo ne zabrinjavaju podaci koje je dan ranije (28. maja, 2022.) godine objavio Istinomer.rs o političkoj situaciji u njegovoj zemlji. A radi se o istraživanju Crte po kojem većina u Srbiji želi autoritarnog lidera, savez sa Rusijom i odustajanje od Evropske unije.
Potom, Tanasković je oštricu svoje kritike okrenuo prema poglavaru Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini reisul-ulemi dr. Husein-ef. Kavazoviću. Problematično mu je što je reisul-ulema Kavazović stvari nazvao pravim imenom i drznuo se ukazati na sve intenzivnije uplitanje Srbije i Hrvatske u unutrašnje stvari u Bosni i Hercegovini, što je upozorio na opasne namjere prema Bošnjacima, odnosno o kontinuitetu historijskog genocidnog projekta uništenja muslimana, a u konačnici Bošnjaka i države BiH kao političkog okvira koji ih štiti. Zasmetalo mu je što je reisul-ulema ukazao na stvari u kojima izravno učestvuje i sam Tanasković, poput propagandističke mašinerije koja ima izravnu podršku režima u Srbiji i bosanskohercegovačkom entitetu RS, a kojima se veličaju ratni zločinci i njihovi politički rezultati i promovira svetosavska ideologija, te ustašizacija kulturnog, obrazovnog i medijskog prostora.
Sprečavanje nasilnog kršćanskog ekstremizma
Darko Tanasković i skupina javnih propagandista velikosrpske ideologije danas bitno kreira javno mnijenje koje je, po nekim istraživanjima, čak radikalnije nego u predvečerje krvavih agresivnih ratova koje je vodila Srbija na prostorima nekadašnje zajedničke države. I to je problem koji s jedne strane izvire upravo iz ovog narativa, a kojeg režim u Srbiji propagira. S druge strane, problem je kompleksniji upravo u odnosu Zapada prema radikalizmu koji je do sada uglavnom bio orijentiran na sprečavanje u kontekstu globalnog terorizma ideološki povezivanim sa islamom i muslimanima. Šta je sa radikalnim i opasnim spojem nacionalizma i pravoslavlja, odnosno nacionalizma i katoličanstva? Šta je sa desničarima kojih je sve više i koji svoje mjesto nalaze u mainstramu Srbije i Hrvatske? Šta je sa ulogom Katoličke i Srpske pravoslavne crkve, šta je sa političkim pravoslavljem i političkim katoličanstvom – koji su svoje opasne potencijale mržnje, zločina i netrpeljivosti pokazali prije trideset godina.
Religija je uvijek bila plodno tlo za zloupotrebu i vršenje nasilja u njeno ime, ali taj ekskluzivitet ne pripada samo islamu! U posljednje vrijeme primjetan je rast krajnjih desničarskih skupina koje svoje agende i djelovanje sve više nastoje vezati za kršćanska učenja, pogotovo Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve. Bjelodano je da ove grupe imaju svoje podržavatelje u radikalnim crkvenim krugovima. O tome najbolje svjedoče manifestacije, poput obilježavanja nekih vjerskih praznika ili komemoracija, te jedan novi oblik političkih mitinga (litije) čiji je direktni organizator bila SPC u Crnoj Gori. Na obilježavanjima, npr. Bleiburga redovno se u pojavljuju katolički svećenici u društvu radikalnih desničara, revizionista i neonacista. Pri tome, Katolička crkva, ali i većina visokih političkih zvaničnika kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, ne samo da se ne distancira, već aktivno podržava obilježavanje ovih spornih neonacističkih manifestacija. Slična situacija je i kod redovnog učešća vrha Srpske pravoslvne crkve na obilježavanjima neustavnog “Dana RS”, koji uz druge, sada već uobičajene proslave krsnih slava svjetovnih institucija (poput MUP-a, škola, bolnica), u potpunosti dovode u pitanje sekularnu narav Bosne i Hercegovine, odnosno entiteta RS. Ovoj konstataciji u prilog idu imena škola, ulica, trgova, bolnica, i drugih javnih ustanova koji su nazvani po pravoslavnim svecima, a u posljednje vrijeme su žestokim etnonacionalističkim, desničarskim i šovinističkim nabojem i porukama ispunjena i obilježavanja tradicionalnih kršćanskih praznika poput Badnjaka, Božića ili Bogojavljenja. U manifestacijama plivanja za krst časni koje se sve intenzivnije i masovnije obilježavaju uz crkvene velikodostojnike učestvuju političari i zapažene javne ličnosti. Uz ovo sve treba napomenuti da svećenici SPC redovno učestvuju svake godine početkom marta u komemorativnim molitvama u Draževini kod Višegrada kada se obilježava godišnjica od hapšenja Draže Mihailovića, četničkog vođe i nacističkog kolaboracioniste tokom Drugog svjetskog rata.
Krajnje je vrijeme da se na globalnom nivou otvori rasprava i programi borbe protiv nasilnog ekstremizma CVE i sprečavanja nasilnog ekstremizma PVE koji ideološke matrice imaju u radikalnom tumačenju kršćanstva, a čije manifestacije su se najbolje mogle vidjeti na primjeru ruske agresije u Ukrajini, a ranije u agresivnim ratovima na Balkanu koji su rezultirali genocidom. O ovom problemu, nažalost, srpski javni intelektualci poput Tanaskovića, Kecmanovića, Pavića, Ćeranića, Reljića, Prorokovića, Perišića i drugih šute, jer su zapravo njegov integralni dio koji ga amplificira i promovira. Nadat se da će se ovim problemima jednako agilno pozabaviti Evropska unija, OSCE, Vijeće Evrope, NATO, Ujedinjene nacije kao što su se bavili programima PVE/CVE kada su u pitanju zloupotrebe islama, te osmisliti programe i podršku pravoslavnim i katolicima da se suoče sa problemima i riješe opasnih bolesti religijskog radikalizma.
I na kraju, šta bi bilo kad bi iz Sarajeva, politiku koja se vodi u Beogradu i Zagrebu, na sličan način uvredljivo i stalno držali na optuženičkoj klupi za “kršćanski radikalizam”? Stoltenberg bi, u takvoj konstelaciji međunarodnih prilika, takve kvalifikacije vjerovatno ocijenio kao “zapaljive”!?