Depresija i samoubistvo

Depresija je jedan od glavnih faktora i uzroka za suicid. Preko 80 posto ljudi koji pate od depresije završe suicidom. Samoubistvo je jedna od vodećih tema obavijena zastorom predrasude, tabua i neizgovaranja naglas.

Uprošloj kolumni govorila sam o depresiji, kao ozbiljnoj temi i ozbiljnoj bolesti mentalnog zdravlja koja je u velikom porastu širom svijeta. U zemljama koje su u razvoju, ali i nestabilnim uslovima života nastalim ekonomskom situacijom, promjenjivim okolnostima i pod stalnom prijetnjom izbijanja novih sukoba, odlaskom mladih iz zemlje (i naša zemlja ispunjava sve visoke riziko-faktore) dolazi do porasta depresije. Iako je samoubistvo staro kao i čovjek, ono je ,,uvijek bilo zagonetka nad zagonetkama.“Naime, potpuno shvatamo kad se čovjek grčevito bori za svoj život, jer to izvire iz naravi njegova bića koje teži prema razvoju, usavršavanju i produktivnosti. Suprotno tome, vrlo je teško razumjeti kad neko sebi želi smrt i kada je hotimično zada.

Broj samoubistava raste!

Samoubistvo je događaj koji se ne odnosi samo na žrtvu nego i na druge. Samoubistvo je tragedija bolna za ukućane, neugodna za očevice, neprijatna za znance. Niko nije u potpunosti sposoban dati uvjerljiv odgovor na njihovo ,,zašto”. Samoubistvo ostavlja žive rane, koje krvare dugo, gotovo zauvijek kod onih koji su bliski žrtvi, proganjaju ih pitanja i odgovori koje ne mogu da dokuče, proganja ih osjećaj krivice i vječno žaljenje. Razlozi navedeni u oproštajnom pismu, ako ono postoji, čine se neuvjerljivim i nedovoljnim, ni onda kad govore o slobodi koja se ne može drugačije postići: prema mišljenju

Ericha Fromma samoubistvo je zapravo bijeg od slobode. Postoji opsežna i svestrana statistička obrada samoubistava. Statistički je ustanovljeno: u gradovima ima dva puta više samoubistava negoli na selu; u svim krajevima broj samoubistava se povećava, osim za vrijeme rata ili revolucije. Muškaraca samoubica ima pet puta više negoli žena, ali zato veći broj žena pokušava učiniti samoubistvo. Samoubice su najčešće u dobi od 16 do 60 godina. Broj samoubistava raste (najviše ih je ljeti, iznimka je samo mjesec januar). Najčešće se ljudi ubijaju noću, poslije pola noći...

Nemamo namjere ulaziti u analizu svih podataka ovih statistika, nego ćemo se osvrnuti samo na broj samoubistava. Dok prema nekim podacima hiljadu osoba na dan oduzima sebi život (to znači cca. 360.000 godišnje), a deset puta toliko ih to pokuša učiniti, prema drugim izvorima 1.500.000 osoba ubija se godišnje. Ni ovi podaci nisu posve tačni, jer ukućani često prikrivaju samoubistvo. Npr. vjernici to čine da se umrlom ne uskrati sprovod ili dženaza, ili ako je umrli bio životno osiguran, da osiguravajući zavodi ne uskrate isplatu osiguranja.

Razlog što žene nisu toliko suicidalne je taj što imaju više psihološke podrške, lakše se odlučuju zatražiti pomoć i samim time teže zapadaju u stanje socijalne izolacije. To je rezultat tradicionalno različitog odgoja za „žensku“i „mušku“ulogu. Manja stopa suicidalnosti žena proizlazi iz različitosti ženskih uloga (supruga, majka, radnica, domaćica) pa doživljeni neuspjeh u jednoj od uloga kompenziraju uspjehom u drugoj ulozi. Žene češće pokušavaju suicid, a muškarci ga češće izvršavaju. Muškarci i žene se također razlikuju i u odabiru sredstva za izvršenje samoubistva. Stopa samoubistva raste s godinama starosti, naročito poslije četrdesete. Starost je veoma značajan faktor suicidalnog rizika. Za suicidalnost starijih osoba ključna je dugotrajana nestabilnost, psihičke i maligne bolesti, osjećaj nemoći, beznađa i usamljenosti. Zaprepašćujuća je činjenica da je u porastu i broj samoubistava mladih, tj. adolescenata u dobi od 15 do 19 god. Kritični faktori kod adolescenata za počinjenje suicida su izolacija, pasivnost,

nesposobnost da preuzmu odgovornost i steknu nezavisnost, pritisak da postignu uspjeh, alkoholizam, narkomanija. Suicid adolescenata je najčešće posljedica nekog za njih traumatičnog događaja kao što su: razvod braka roditelja, smrt veoma bliske osobe, prekid ljubavne veze, neuspjeh u školi, vršnjačko nasilje.

Prevencija suicida

Faktori koji mogu doprinijeti suicidalnosti za adolescente i mlade su sljedeći:

a) Već su pokušali izvršiti samoubistvo; b) Žrtve su nasilja u porodici; c) Skolni su samopovređivanju; d) Povlače su su sebe, izoluju se od porodice, rođaka, prijatelja, nastavnika; e) Iznenada pokazuju slab uspjeh u školi; f) Odjednom pokazuju neprirodan mir za trenutke dok prolaze krize kroz; g) Postaju ,,skloni” nesrećama, ili preokupirani vlastitim zdravljem; h) Imali su iskustvo gubitka bliske osobe; i) Posvećuju veliku pažnju godišnjicama ovih gubitaka; j) Izražavaju beznađe, bespomoćnost, vlastitu bezvrijednost i zbunjenost; k) Iskusili su bolan raskid emocionalne veze, ili su imali neuspješnu emocionalnu vezu; l) Ne vide značenje ili smisao života; m) Izražavaju želju za smrću; n) Gube interese za stvari i događaje u svojoj okolini; o) Namjerno ostavljaju pjesme, crteže, dnevnike i pisma u kojima opisuju svoju tugu kako bi oni bili pronađeni; p) Počinju poklanjati stvari koje su za njih imale posebnu vrijednost; r) Pokazuju promjene u načinu i količini prehrane i spavanja; s) Prestaju voditi brigu o vlastitom izgledu; t) Ne mogu kontrolisati impulsivno ponašanje.

Osobine koje su uobičajene za odrasle osobe koje pokušavaju samoubistvo: a) Nalaze se u stanju intenzivne psihičke boli; b) Ne osjećaju potrebu za sigurnošću, dostignućem, povjerenjem i druženjem; c) Vide samoubistvo kao jedini izlaz iz problema u kojima se nalaze; d) Osjećaju potrebu da izborom samoubistva učine kraj svojoj patnji; e) Osjećaju bespomoćnost i beznađe u pokušajima suočavanja i izbora s patnjom; f) Imaju izraženo crno-bijelo razmišljanje: ili će se problem nekako riješiti, ili će se ubiti; g) Osjećaji su im ambivalentni: žele živjeti, ali žele i umrijeti; h) Daju znakove kako žele počiniti samoubistvo; i) Imaju izrazitu želju pobjeći od problema, strahova i patnje, a samoubistvo vide kao konačno rješenje.

Bijeg iz nepodnošljive situacije

U izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) o prevenciji suicida kao osnovni porodični rizični faktori za djecu i mlade navode se: a) Evidentna psihopatologija roditelja s posebnim naglaskom na afektivne poremećaje, alkohol i ovisnosti kao i antisocijalno ponašanje u porodici; b) Porodična anamneza o suicidu i/ili parasuicidu, nebriga i nekomunikacija s djetetom ili c) Mladom osobom; d) Nasilničko ponašanje i zlostavljanja članova porodice pred djecom; e) Učestale svađe i sukobi među roditeljima, rastava roditelja ili smrt jednog od roditelja; f) Česte selidbe i promjene životnih uslova, vrlo visoka ili vrlo niska očekivanja od roditelja; g) Neadekvatni autoritet u roditeljima; h) Nedovoljna briga roditelja i komunikacija s djecom; i) Prelazak u porodicu usvojitelja.

Najčešći motivi suicidalnog čina su: a) Traženje pomoći; b) Bijeg iz nepodnošljive situacije; c) Olakšanje od teških psihičkih boli; d) Pokušaj uticanja na neku značajnu drugu osobu kako bi se pokazalo koliko se neko volio; e) Olakšavanje teškoća drugima; f) Uvjeriti druge koliko je očajno bilo živjeti i otkriti jesu li zaista voljeni; g) Uraditi nešto u nepodnošljivoj situaciji; h) Gubitak kontrole.

Rani znakovi upozorenja suicidalnosti kod mladih su: a) Teškoće u školi; b) Spominjanje samoubistva, priče o smrti; c) Depresija; d) Zanemarivanje vanjskog izgleda; e) Povećano konzumiranje opijata; f) Odustajanje od aktivnosti; g) Smetnje spavanja; h) Izolacija od drugih; i) Osjećaj kako je život besmislen; j) Gubitak interesa za bilo šta; k) Beznađe, l) Odsutnost i uznemirenost.

Kasni znakovi upozorenja: a) Osjećanje promašenosti; b) Prejaka reakcija na kritiku; c) Izražena samokritičnost; d) Ljutnja i bijes; e) Pisanje oporuke; f) Pesimistički stav o životu, o budućnosti; g) Završavanje značajnih veza, prijateljstava; h) Dijeljenje ličnih stvari; i) Gubitak koncentracije i na kraju – j) Razrađen plan samoubistva.

Zablude i činjenice o samoubistvu

Iako je samoubistvo rezultat složenog međudjelovanja bioloških, socijalnih, psiholoških okolnosti, moguće ga je spriječiti. Bitno je znati i razlikovati istinu i činjenice od zabluda koje se vežu za suicid. U nastavku ću ponuditi neke od uobičajenih zabluda, te činjenice vezane za suicid.

Zabluda: Ljudi koji govore o samoubistvu neće ga nikad počiniti.

Činjenica: Prijetnje samoubistvom treba uvijek shvatiti najozbiljnije. U više od 80% slučajeva potencijalne samoubice najavljuju svoju namjeru prije nego što će pokušati samoubistvo, a u velikom broju je i izreknu prijateljima, kolegama ili porodici. Međutim bližnji ili prijatelji nisu sigurni šta učiniti odnosno takva priznanja često nisu shvaćena ozbiljno. Osoba koja pokuša ili učini samoubistvo prethodno jasno i direktno priča o tome, želeći tako privući pažnju i dobiti podršku jer to je poziv za pomoć. Shvatiti osobu ozbiljno i pružiti joj pažnju možemo spasiti njezin život.

Zabluda: Samoubistvo je obično plod impulsivnog ponašanja bez upozorenja.

Činjenica: Za većinu osoba koje su pokušale ili izvršile samoubistvo utvrđeno je kako su duže vrijeme razmišljale o tome. Suicidalna osoba obično daje mnoge znakove upozorenja (česti razgovori o suicidu, česte misli o krivnji i samooptuživanje, sklonost samoozljeđivanju, poklanjanje dragih stvari, pozdravljanje na neuobičajen način, gubitak zanimanja za uobičajene aktivnosti i ostale koje sam već pomenula ranije u tekstu).

Zabluda: Osobe koje su počinile samoubistvo željele su umrijeti.

Činjenica: Većina ljudi koja pokuša ili počini samoubistvo očajnički želi živjeti. Oni samoubistvo vide kao rješenje za njih nerješivog problema koji donosi neizdrživu bol. Većina osoba koje su počinile samoubistvo htjela je ukloniti bol – što je nešto posve drugačije od oduzimanja života. U rješavanju tih problema i smanjenju boli tim osobama treba pomoć stručnjaka, porodice i bliskih osoba; potrebno ih je ozbiljno shvatiti kako bi prebrodili krizu i pronašli zadovoljavajuće rješenje.

Zabluda: Ako je osoba odlučila počiniti samoubistvo nemoguće ju je u tome spriječiti.

Činjenica: Samoubistvo je u velikom broju slučajeva moguće spriječiti, jer većina osoba koje počine suicid daju mnoge znakove upozorenja prije nego što se ubiju.

Zabluda: Većina ljudi koji razmišljaju o samoubistvu su mentalno bolesni.

Činjenica: Iako su osobe koje razmišljaju o samoubistvu duboko nesretne, nisu nužno i psihički bolesne. Neke osobe koje počine samoubistvo jesu psihički bolesne, ali to nije uvjet.

Zabluda: Neuspjeli pokušaj samoubistva ne treba uzimati za ozbiljno.

Činjenica: Neuspjeli pokušaj samoubistva treba uzeti vrlo ozbiljno i takvoj osobi treba pružiti pomoć, jer četiri od pet osoba pokušalo je samoubistvo bar jednom prije toga.

Zabluda: Kada se osoba počne osjećati bolje nakon što je željela ili pokušala počiniti samoubistvo, rizik od sljedećih pokušaja je prošao.

Činjenica: Rizik i dalje postoji, jer većina suicida dogodi se upravo onda kada osoba skupi dovoljno snage da može, ono o čemu je razmišljala, sprovesti u djelo.

Zabluda: Razgovor o samoubistvu je opasan i potiče na njegovo izvršenje.

Činjenica: Ne razgovarati o samoubistvu znači odustati od pokušaja da se ono spriječi. Razgovor o toj temi znači brigu za probleme pojedinca i razumijevanje ozbiljnosti situacije. Nikako ne znači da osobi «dajete ideju», već joj pokazujete da ste otvoreni čuti sve, koliko god bilo teško.