Vakifi razumiju BUDUĆNOST
Može li se vidjeti budućnost? Možemo li utjecati na ono što nas, kao zajednicu muslimana, čeka u budućnosti? Mnogo je faktora koji na to utječu. Među njima su nezavisnost i samoodrživost. Koliko bi trebalo biti značajno očuvanje samostalnog vođenja vjerskih poslova muslimanske zajednice – najbolje se vidi u danima kada naša djeca završavaju školsku i mektepsku godinu. Hiljade djece i mladih biva dijelom obrazovnog sistema koji, zahvaljujući u prvom redu vakufskim dobrima, samostalno kreira zajednica muslimana okupljena u jedinstvenu instituciju. Naravno, izuzetno su važni i drugi segmenti koji uključuju vjerski život, no dio koji se tiče obrazovanja ima posebno mjesto.
Pozicija u kojoj nezavisno kreiramo obrazovne politike unutar obrazovnog sistema Islamske zajednice ali i osiguravamo podršku studentima izvan nje s jedne strane je vrhunska prilika, a s druge izuzetna odgovornost. Prilika jer omogućava odgoj i obrazovanje bez nametnutih obrazaca izvana i ima potencijal podržati sve one koji nastoje doći do kreativnih i originalnih rješenja za vrlo složene probleme savremenosti kojom dominiraju promjenjivosti i neuravnoteženosti. Odgovornost, s druge strane, leži u kreiranju tako viđenih programa koji zahtijevaju snažnu introspekciju čiji je zadatak spriječiti statičnost i omogućavati ostvarenje dugoročne stabilnosti i vitalnosti zajednice. Takav potencijal uveliko ovisi o tome koliko vakuf kao institucija živi u našoj zajednici i kako se brinemo o njemu.
Vizija i koncepcija vakufa, pa i šerijatski propisi koji ga okružuju, su takvi da garantiraju ispunjenje njegove svrhe – opće dobro, slobodu i sigurnost od moćnika i bilo čije samovolje. Sam vakuf je u pravilu neotuđiv, namjena mu je opće dobro i kao takav predstavlja moćan stabilizator u društvu. Muslimani, kadgod su bili orijentirani na budućnost u skladu s učenjem islama, vakufima su pridavali izuzetnu pažnju.
Institucija vakufa kao trajnog dobra za korist zajednice – u obliku imovine ili zakonitog fonda za njeno osiguravanje – stoljećima je bila kamen temeljac nezavisnih sredstava za finansiranje obrazovanja širom muslimanskog svijeta. Imati ovako nezavisno ekonomsko sredstvo uveliko je doprinijelo autonomiji i bilo jamac sigurnosti velikih ali i malih sistema za podršku učenju, istraživačkom i naučnom radu među muslimanima. Stoga ne čudi da je vakuf kao institucija privlačio mnogo pažnje na različitim nivoima, a posebno u odnosima muslimanskih zajednica i državnih aparata.
Na našim prostorima pitanje vakufa u pravilu je neuralgična tačka na kojoj su različiti državni i politički sistemi nastojali uspostaviti kontrolu nad zajednicom muslimana. Oduzme li se jednoj zajednici ovakav segment, ili ga se ograniči, to garantira ovisnost i
S vakufima u temelju – bilo kroz postojeći obrazovni sistem unutar Islamske zajednice ili gradnju novih ustanova, fondove stipendiranja ili podršku istraživanjima – ustrajno ulaganje u obrazovanje već donosi i donosit će rezultate. Uz sve nedaće, mi smo zajednica vjernika, muškaraca i žena, koja još uvijek uspijeva – zalaganjem u ime Boga – ispisivati svoju budućnost.
kontrolu koju svaka vlast nastoji imati. Na našim prostorima bilježi se kontinuitet u tome – a sudbina vakufa je prolazila faze od pokušaja uspostavljanja pune kontrole nad upravljanjem, besramne otimačine do nepriznavanja prava vlasništva. Najdinamičnije promjene u tom smislu vide se od uključivanja Bosne i Hercegovine u Austro-Ugarsku – unutar koje se zajednica muslimana, kroz vrlo složeno civilizacijsko iskustvo borila za vakuf koji je im garantirao opstanak. Iako ima historijski prizvuk, činjenica je da borba za vakufsku i prosvjetnu autonomiju ne prestaje više od stoljeća. Drama koja je pratila Pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju s kraja 18. i početka 19. stoljeća, prema više istraživanja o ovom pitanju, jasno ukazuje na tendenciju da se muslimanima izmakne temeljna struktura kojom osiguravaju poziciju za očuvanje prava na slobodno i nezavisno organiziranje, te prava na neugrožavanje i razvoj muslimana kao zajednice.
Plodove razumijevanja prirode problema s vakufima i državnim strukturama, te rezultate napora, žilavosti i otpornosti u odbrani vakufske i prosvjetne autonomije koju su pokazali naši prethodnici uživamo i mi danas. U područjima gdje muslimani nisu do kraja razumjeli složenost institucionalnih praksi i suptilnost ove problematike, a posljedično tome ni uspjeli sačuvati kakvu-takvu autonomnost, rizikovali su stoljeća direktne kontrole države u ključnim segmentima funkcioniranja muslimana kao zajednice, a posebno u segmentu obrazovanja što je poprilično označilo današnje stanje muslimanskih zajednica. Iako historija ne određuje u potpunosti naše današnje izbore, jasno je da na njih itekako utječe.
Državne strukture i pravila se mijenjaju, no zainteresiranost za vakufe ostaje u načelu ista. Uz izmijene metoda, sadržaj te zainteresiranosti je uglavnom identičan i podrazumijeva kontrolu – i u svijetu i kod nas, i u prošlosti i danas. Stoga, između ostalog, ne treba da čudi koliko dugo traje opstruiranje potpisivanja ugovora s Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini. Niti zakulisne igre lokalnih moćnika u pravnim igrama s vlasništvom nad vakufima.
To neće prestati, no sve dok muslimani budu razumjeli šerijatske intencije o vakufima i kakvo je dobro za nas kao pojedince i zajednicu u njima – nema razloga za strah. Brojne su mogućnosti koje se otvaraju – od klasičnog kultivisanja pismenosti do razvijanja inovativne akademske kulture i etike. S vakufima u temelju – bilo kroz postojeći obrazovni sistem unutar Islamske zajednice ili gradnju novih ustanova, fondove stipendiranja ili podršku istraživanjima – ustrajno ulaganje u obrazovanje već donosi i donosit će rezultate. Uz sve nedaće, mi smo zajednica vjernika, muškaraca i žena, koja još uvijek uspijeva – zalaganjem u ime Boga – ispisivati svoju budućnost.