Podle i pogubne zamke za ljudsku misao i govor (11)
Posjeta islamskim centrima u Zagrebu, Ljubljani i Rijeci
UKur'anu, a.š., Allah, dž.š., svjedoči, kazuje i upozorava čovjeka i ljudstvo da će ih prokleti šejtan napadati sa svake njemu dostupne strane: Kunem se time što si odredio pa sam u zabludu pao! – kaza Iblis – da ću ljudima ja na putu Tvome pravome stavljati zamke i zasjede! Zatim ću im prilaziti i sprijeda i straga i s desna i s lijeva! I nećeš naći, Bože, Ti većinu ljudi da su Ti zahvalni. (E'raf, 14-17).
Idžtihad je princip kretanja u strukturi islama. I unutrašnji i vanjski. Sva živa bića su činom stvaranja završena u svojoj vrsti. Konfučije je kazao: „Volovi mogu vući kola, ali tragedija nastaje kad pomisle da znaju put i cilj.“Pas može biti do krajnje granice dresiran, ali nikada neće znati sebi napraviti logu ili odvezati lanac (ropstvo) sa svoga vrata. Samo su ljudi svjesni svoje nesavršenosti, nezavršenosti i nepotpunosti, iako jedino čovjek za sebe pravi kuću, za stoku štalu i za cuku logu. I kao zajednica svjesni smo da nam nešto nedostaje i u horizontalnoj - civilizacijskoj i vertikalnoj vjersko-vrijednosnoj ravni. Je li to refleksija sjećanja na Džennet – svijet savršene ljepote, harmonije, sreće i uživanja?
Za jevreje izlazak čovjeka iz Dženneta je progon, za kršćane taj izlazak je pad i bačenost u ovaj zemaljski prašnjavi i bolni svijet pun suza i izazova. Prema Kur'anu, za muslimane je to silazak iz većeg i boljeg svijeta i spuštanje u niži prolazni zemaljski svijet i život. Time što je Džennet vječan on je vjerski svijet, a time što je veći i bolji to je moralni svijet i život. Mi rekosmo: „Silazite iz njega (Dženneta) svi! Od Mene će vam uputstvo dolaziti, i oni koji Moju uputu budu slijedili – za njih nema straha, ničega se neće bojati i ni za čim prolaznim neće tugovati i žalostiti se.“(Bekara, 38)
Ni po sadržaju ni po značenju izgon i pad nisu isto što i silazak. Za antički svijet i čovjeka sve što možemo imati u budućnosti to nam se već dogodilo u prošlosti – ve min halfihim – napadat ću ljude straga iz dogođenog, iz prošlosti, zaklinje se šejtan. Sinovi i kćeri samo ponavljaju, potvrđuju i ostvaruju zavjete, ideale, projekte, vizije i djela predaka. Smjelo, odakle smo krenuli mi ćemo se vratiti i odakle smo pošli opet ćemo tu doći. Na takvu viziju života koja je u svemu okrenuta prošlosti Marx će kazati: „Tradicionalizam kao mora pritišće mozak današnjih generacija“. Kod Arapa ima izreka: „Kullu šejinn sejerdžiu' ila aslihi“– „Svaka stvar se vraća svome korijenu“. Mnogim ljudima prošlost izgleda bolja i ljepša od sadašnjosti zato što je u svojoj mašti i mislima mogu uljepšavati i sebi prilagođavati. Vratimo se antičkom svijetu. Ljudi koji žive samo za ideale i ciljeve predaka nazivaju se epigoni, a civilizacija u kojoj žive je samo civilizacija očeva.
Epigon je riječ grčkog porijekla, a doslovce znači potomak, nasljednik i podmladak. Prema mitosu otac je sedmerici sinova ostavio zavjet da unište Tebu. Kada su taj zavjet izvršili njihovi životi su izgubili svaki rezon i smisao. U širem smislu i značenju epigonstvo je oznaka za slabe predstavnike znanstvene ili političke struje ili umjetničkih pravaca koji kao apologete ili eklektičari ili dogmatičari u politici primjenjuju i ponavljaju preživjele ideje, metode ili prakse svojih prethodnika. To su kompilatori, apologeti, eklektičari i dogmati, veoma slabi imitatori.
Ukoliko čovjek svoju ličnost isključivo svede na svoje pretke u imenu roda, plemena, naroda, staleža, kaste, rase ili sada nacije te njihovu slavu, veličinu, sudbinu, neostvarene ideale i ciljeve nametne sebi kao svrhu i jedini smisao života, on neminovno gubi svoju ličnost, izmješta iz sebe svoj identitet, gubi slobodu i autentičnu ljudsku vrijednost. Biti epigon znači odrediti sebe izvan sebe i izvan Allahovog određenja da smo samo Njegova stvorenja, robovi koji samo Njemu služimo i na taj način jedino pravilno svakom stvorenju i čovjeku koristimo, znači odrediti se samo po slavnim precima, rodu, plemenu, narodu, staležu, kasti, što u bitnom znači sebe nikada imati. Epigon se ne određuje i ne identificira kroz odnos prema Allahu kao ličnost, kao abdullah, musliman, nego se kao svaki mušrik određuje preko i kroz drugog čovjeka i narod. On je čovjek koji prošlost živi i preslikava u sadašnjost, a svoj status, ime, prava, ugled, čast i zvanje hoće i želi da utemelji na prošlosti, biološkom porijeklu i precima, a ne na moralu i bogobojaznosti. On gleda očima predaka, gradi njihovo fiktivno nezavršeno djelo, idealizira, posvećuje i tabuizira prošlost te neminovno upada u zamke mitologije i živi već odavno iživljeni, a za njega jedini realni i opsjenjenoj mašti jedino mogući, uvijek o tuđem trošku, život. Epigoni žive svu sadašnjost kroz mit u prošlosti. Oči kao da su im na potiljku, samo nazad gledaju. Za epigona ne postoji vlastiti izbor, to je izbor predaka. Nema vlastite vrijednosti, on slijedi vrijednosti predaka. Glas prošlosti u epigonu guši glas savjesti, glas vlastite ličnosti. Pošto biti čovjek iznutra znači biti u sebi, a biti čovjek izvana znači baviti se politikom, nijedan od ta dva uslova epigon ne ispunjava da bude čovjek u ljudskom smislu. Zato epigoni, bez obzira koliko imaju godina, oni ostaju duhovni, moralni, društveni, pa politički patuljci koji se nikada ne mogu baviti kao slobodna građansko-politička bića politikom. Oni su sve do jednoga izuzetne pokretne dvonožne bombe za nacističke ideologe i demagoge. Epigon je kopija i multiplikacija pradavnih predaka u sadašnjosti, prošlo vrijeme preneseno u sadašnje, živi i fosilni ostatak i muzejska pokretna figura, sjena i refleksija svojih pređa, ali i biće koje sve svoje zablude i nastranosti ispostavlja ovom vremenu i njegovim ljudima.
Poslanik kazuje i upozorava: „Četiri su svojstva iz predislamskog, barbarskog, džahilijetskog doba koja su se uvukla i među moje sljedbenike i koja će oni, iako su to teške zablude i veliki grijeh, teško napustiti. To su ponašanje, veličanje, uzdizanje svojih predaka, ponižavanje drugih ljudi i odnos prema njima kao nižim i sebi nedoraslim, zato što nisu plemići, gatanje i proricanje te naricanje i naglas plakanje za umrlim“. (Prema Imami Ahmedu u Musnedu, 5:344)
Mukallidu-s-sejj'in – Epigon
Studentski centar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini organizovao je studijsko putovanje za grupu studenata-stanara ovog centra. Putovanje je trajalo tri dana, a upriličena je i posjeta Islamskim centrima u Zagrebu, Ljubljani i Rijeci.
Odvijajući se i polahko ispunjavajući zacrtane zamisli ovog putovanja, moglo se osjetiti kako se nad ovom skupinom mladih ljudi željnih ljepota spoznaje i saznanja protezala jedna kolektivna misao: pred nama je put koji širi umove i oplemenjuje postojanja.
U interakciji sa mladima ali i svima onima koji su svesrdno dočekivali i bivali u ulozi domaćina, tamo daleko u “tuđoj” zemlji, nepoznatim gradovima, osjećanja su bila itekako protkana emocijom zajedništva, jedinstva, topline i pripadnosti. Grupa studenata-stanara Studentskog centra IZ u BiH se sa vođom puta hafizom mr. Špendijem Fidanijem u petak, 3. juna, poslije sabah-namaza uputila ka Zagrebu koji je bio njihova prva stanica.
Džuma u Zagrebu
U Zagrebu ih je dočekao mr. Nermin Botonjić, predsjednik odbora Islamskog centra u Zagrebu, koji je održao predavanje i studentima predstavio Islamsku zajednicu u Hrvatskoj. Nakon džuma-namaza i hutbe koju je održao zagrebački muftija dr. Aziz-ef. Hasanović, studentima je uslužen ručak, a potom su se zaputili u obilazak grada. U obilasku grada bogatog istaknutim građevinama, studenti su dosta toga naučili, ali i obnovili već postojeće znanje iz historije. Nakon slobodnog vremena provedenog u gradu, u Islamskom centru upriličeno je druženje sa omladinom iz Zagreba, koje je dokazalo tvrdnju da se na putovanjima ljudi najbolje upozanju i da se upravo tu steknu poznanstva za cijeli život. Za dobru organizaciju druženja i dočeka posebno se pobrinuo zamjenik glavnog imama zagrebačke džamije Mersad-ef. Kreštić. Ubrzo nakon druženja i razgovora, studenti su bili smješteni na nekoliko lokacija za prenoćište gdje su se spremali za naredni dan.
Iskustvo Ljubljane
U subotu 4. juna studenti su se iz Zagreba zaputili ka Muslimanskom kulturnom centru u Ljubljani (MKC). Pri samom dolasku, unikatno izgrađena džamija MKC-a izazvala je mnogo pažnje. Inače, projekat MKC u Ljubljani proglašen je i jednim od najboljih arhitektonskih poduhvata 2021. godine. Islamska zajednica je 2008. kupila zemljište za izgradnju džamije u glavnom gradu Slovenije. Kamen temeljac postavljen je 14. septembra 2013. godine. Džamija je otvorena u junu 2020. godine, a Muslimanski kulturni centar i džamija u Ljubljani sagrađeni su na nešto više od 12.000 kvadratnih metara. Dodatno otvorene površine čine kaskadni park i harem džamije na 5.000 kvadratnih metara. Džamija može primiti oko 1.400 vjernika. Nezaobilazan je i doprinos sadašnjeg sarajevskog muftije prof. dr. Nedžada-ef. Grabusa pri vođenju kompletnog procesa izgradnje ovog savremenog Centra i džamije koji je bio san brojnih generacija muslimana u Ljubljani. Također, studenti su imali priliku uvjeriti se i u doprinos kojeg je i hafiz Fidani dao u radu sa omladinom i džematlijama u Ljubljani.
Studente su dočekali glavni imam Senad-ef. Karišik i hfz. Ahmed-ef. Alili. Nakon obilaska i upoznavanja sa Centrom, predavanje studentima o Islamskoj zajednici u Sloveniji održao je ljubljanski muftija mr. Nevzet-ef. Porić. Potom je uslijedio ručak, a nakon toga i obilazak grada. Studenti su na raspolaganju imali nekoliko vodiča koji su ih proveli i pokazali im važne znamenitosti Ljubljane, nakon čega je uslijedilo slobodno vrijeme. Ljubljana kao glavni i ujedno najveći grad Slovenije odražava kako sofisticiranost velike metropole tako i šarm malenog grada, te svojom čaršijskom dušom, prema izjavama nekoliko studenata, podsjeća na Sarajevo. Naziv grada proizlazi od riječi “ljubljena”, što znači voljena, što i ne predstavlja veliko iznenađenje budući da je veoma brzo zavole, uglavnom, svi posjetitelji. Također, Ljubljana je i jedan od najzelenijih i najsigurnijih gradova Evrope, a u šta su se i studenti, tokom svog kraćeg boravka, uvjerili. Nakon akšam-namaza u prostorijama MKC-a uslijedilo je omladinsko druženje uz nekoliko ilahija i obraćanje Koordinatora mreže mladih IZ-e u Sloveniji Nevres-ef. Mustafića. Studenti su nakon toga bili raspoređeni za prenoćište kod različitih porodica, što su okarakterisali kao jedinstveno i nezaboravno iskustvo.
Festival islamske vjeronauke
U nedjelju ujutro 5. juna putovanje je nastavljeno prema Islamskom centru u Rijeci, gdje je tog dana upriličen program 4. Festivala islamske vjeronauke, a kojem se pridružio i hor Studentskog centra IZ u BiH. Festival je okupio oko 800 djece iz svih džemata u Hrvatskoj. Svečanosti su prisustvovali muftija dr. Aziz-ef. Hasanović, šejh Nasir Al Sulejti, predsjednik organizacijskog odbora takmičenja Časnog Kur'ana Jasim bin Muhammad bin Thani, veleposlanik Države Katar u R. Hrvatskoj, glavni imami, imami i vjeroučiteljice. U prvom dijelu programa, nakon podne-namaza, program ilahija i učenja Kur'ana izveli su polaznici mekteba, a potom su i članovi hora Studentskog centra proučili nekoliko ilahija. Uslijedio je ručak, a potom su se studenti uputili ka Opatiji, koja je predstavljala posljednju stanicu ovog studijskog putovanja. Nakon kraćeg obilaska grada, šetnje i osvježenja, bogati za jedno novo, nezaboravno iskustvo, studenti su krenuli putem ka Sarajevu, gdje su stigli dva sata iza ponoći.
Na kraju, doživjeviši mnoga obraćanja onih koji su svojim djelovanjem učinili mnogo, osjet putovanja poprimio je dimenziju odgovornosti prema budućim velikim koracima, mišljenja su ovih mladih ljudi. Ističu kako je veoma važno kao poruku istaći poruku nekog od domaćina na putovanju: “Ovo studijsko putovanje bi moglo da postane i sudbinsko.” Na mladim studentima ostaje da sve ono što je bilo omogućeno da se vidi i doživi pretvore u sudbinski preokret u pristupu i shvatanju djelovanja posjećenih Islamskih zajednica.