Doprinos Bošnjakinja u prvoj presudi za silovanje kao zločin protiv čovječnosti
Izricanjem presude Kunarcu i drugima za zločine seksualnog nasilja u Foči Haški tribunal je postao prvi međunarodni krivični sud koji je izrekao osuđujuće presude za silovanje kao vid mučenja i za seksualno porobljavanje kao zločin protiv čovječnosti. Do danas žrtve silovanja u Foči nemaju memorijal kojim se obilježava ovaj užasni zločin.
Uudžbenicima međunarodnog krivičnog prava širom svijeta Foča je danas prepoznatljiv pojam koji se vezuje za prvu ikad izrečenu presudu za silovanje kao zločin protiv čovječnosti.
Radi se o presudi donesenoj u predmetu Kunarac i drugi prije 20 godina pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) koja je izrečena 12. juna 2002. godine. Bio je to datum kada je Žalbeno vijeće Haškog tibunala kojim je predsjedavao sudija Claude Jorda, potvrdilo sve navode prvostepene presude u istom predmetu donesene 21. februara 2000. godine kada je Pretresno vijeće zaključilo „da su pripadnici oružanih snaga bosanskih Srba silovanje koristili kao instrument terora“.
Izricanjem ove presude Haški tribunal je postao prvi međunarodni krivični sud koji je izrekao osuđujuće presude za silovanje kao vid mučenja i seksualno porobljavanje kao zločin protiv čovječnosti.
U presudi je navedeno da su Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač i Zoran Vuković kao oficiri Vojske RS-a imali istaknutu ulogu u organizovanju i održavanju sistema zloglasnog silovanja u Foči tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Rijaset IZ u BiH fetvom izdao preporuke o podršci silovanim djevojkama i ženama
Prvi međunarodni ugovor kojim se seksualno nasilje implicitno stavlja van zakona, Haška konvencija iz 1907. godine, nije okončala nekažnjivost za ove zločine: nakon Drugog svjetskog rata, naprimjer, Međunarodni vojni sud u Nirnbergu nije izričito krivično gonio za seksualno nasilje, a Sud u Tokiju je ignorisao porobljavanje “žena za utjehu” od strane japanske vojske. U ključnoj Ženevskoj konvenciji iz 1949. godine stoji: “Žene će biti posebno zaštićene … naročito protiv silovanja, prinuđivanja na prostituciju i protiv svakog napada na njihovo dostojansto”. Ratovi u bivšoj Jugoslaviji su ukazali na hitnu potrebu da se ovi historijski međunarodni zakoni prevedu iz teorije u praksu u sudnicama, što je Haški tribunal i uradio ostavljajući naslijeđe za dalji napredak u razvoju ovog polja međunarodnog krivičnog prava.
Mnogi preživjeli - uprkos strahu za svoj život i život članova svojih porodica, živeći s neprekidnom tjelesnom i duševnom traumom - skupili su hrabrost da svjedoče pred ICTY. Odvažnost ovih preživjelih je bila od presudne važnosti u krivičnom gonjenju za seksualno nasilje tokom rata, utvrđivanje činjenica i presuđivanju pojedincima odgovornim za zločine.
Treba podsjetiti da je po otkrivanju strašnih razmjera ovog užasnog zločina prvi reagovao pravnik islamskog prava i sufijski šejh Ahmed Mešić javnom Porukom silovanim ženama upućenom početkom 1993. godine. U ovoj poruci, koju je Mešić potpisao svojim pseudonimom Ahmed Nurudin, silovane Bošnjakinje stavio je u status mučenica silovanih zbog svoje vjere.
Tadašnji zdravstveni radnici i žrtve ratnog silovanja pozdravili su poruku šejha Ahmeda Mešića, koji je djelovao putem Medžlisa Islamske zajednice u Tuzli. Ovu inicijativu je podržao Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini izdavanjem fetve prema kojoj se Bošnjacima, muškarcima posebno, preporučuje da pružaju podršku silovanim djevojkama i ženama koje su žrtve agresije na RBiH, te da preživjeli muževi prihvate svoje silovane žene s razumijevanjem i brigom, a slobodni Bošnjaci da žene silovane djevojke.
Vrijednost reakcije toga prepoznata i u kasnijim studijima svjetskih istraživača. “Angažman imama i javna osuda počinitelja otvorili su mogućnost za novo razumijevanje žrtava”, napisala je norveška naučnica iz rodnih studija Inger Skjelsbaek u svom naučnom radu posvečenom ovoj problematici, dodajući da je „Poruka silovanim ženama šejha Mešića poslužila kao snažno upozorenje, utemeljeno na islamu, a s ciljem suprotstavljanja stigmatizaciji žrtava ovog strašnog zločina u jednom patrijarhalnom društvu.
„Najteže je bilo ženama koje je muž nakon toga odbacio“, kaže mr. Muharem Omerdić, dugogodišnji rukovodilac vjersko prosvjetne službe pri Rijasetu islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Omerdić je bio jedan od svjedoka pred Haškim tribunalom. Napisao je više radova posvećenih upravo problematici silovanja bošnjačkih djevojaka i žena tokom agresije na našu zemlju. Omerdić ističe da je Islamska zajednica nastojala biti podrška silovanim ženama ali da ta podrška mora doći sa institucionalnog nivoa uz stalno educiranje zajednice i društva društva u cjelini o tome.
Isti ovaj razlog, kao i stigma koja prati ovaj zločin je razlog zašto do danas, nakon toliko godina mnoge od silovanih Bošnjakinja ne govore o onome što su preživjele u logorima za žene. Prema procjenama UN-a broj silovanih žena je najmanje dvadeset hiljada, a neke od procjena govore i o šesdeset hiljada silovanih tokom sukoba na prostoru bivše Jugoslavije. Samo one najhrabrije su smogle snage i o tome svjedočile i to rade i danas i pred Sudom BiH i putem aktivnosti svojih udruženja, kako to rade udruženja Žene žrtve rata, Udruženja žrtava rata Foča `92–'95 i druga udruženja civilnih žrtava u BiH.
Odvažno svjedočenje Bošnjakinja
U predmetu Kunarac i drugi pred Haškim tribunalom svjedočilo je šesnaest Bošnjakinja koje su bile zarobljene u julu 1992. godine tokom napada Vojske RS-a na njihove domove. Bile su podvođene vojnicima u Foči i okolici ili su bile držane kao seksualno roblje po stanovima i kućama. Žrtve koje su bile izložene višemjesečnom silovanju u Foči svjedočile su kako su Kunarac i vojnici iz njegove jedinice nesmetano ulazili u sportsku halu Partizan, Karamanovu kuću i druge objekte zatočenja gdje su bile držane i odakle su odvođene na razne lokacije u Foči gdje su ih silovali i davali drugim vojnicima da ih siluju.
„Jednu večer je u Partizan upao Kunarac zvani Žaga i njegov prijatelj Gaga. Izveli su mene i svjedokinju D. B. i odvezli u kuću na Aladži. Kunarac se odmah zaključao u sobu s D. B., a mene su grupno silovala petorica... Kuhale smo im i služile, a onda bi nas silovali.“(Svjedokinja „75“). „Kunarac nas je odvodio u kuću na Aladži, kao i druga mjesta...svagdje smo bile silovane“, svjedočila je svjedokinja „87“koja je u to vrijeme imala samo 15 godina. Ista svjedokinja je kazala da vojnici nisu mogli samoinicijativno odvoditi zarobljenice, već su za to imali dozvole, pisane potvrde, koje su im to omogućavale, o čemu je svjedočila i svjedokinja
Tadašnji zdravstveni radnici i žrtve ratnog silovanja pozdravili su poruku pravnika islamskog prava i sufijskog šejha Ahmeda Mešića, koji je djelovao putem Medžlisa Islamske zajednice u Tuzli. Ovu inicijativu je podržao Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini izdavanjem fetve. Vrijednost toga prepoznata i u kasnijim studijima svjetskih istraživača. “Angažman imama i javna osuda počinitelja otvorili su mogućnost za novo razumijevanje žrtava”, napisala je norveška naučnica iz rodnih studija Inger Skjelsbaek u svom naučnom radu posvečenom ovoj problematici.
„95“, koja je silovana više od 150 puta dok je bila zatočena u zgradi fočanskog srednjoškolskog centra i u dvorani Partizan u ljeto 1992. godine.
Svjedokinja čijim je iskazom zaključen postupak Kunarcu i drugima držana je u zarobljeništvu u Foči nakon što su srpski vojnici osvojili selo u kojem je živjela i strijeljali njenog supruga. Ona je s dvoje maloljetne djece više od mjesec dana držana u zarobljeništvu u Foči gdje je skoro svakodnevno odvođena na silovanja.
Svjedočenje ovih hrabrih djevojaka i žena bilo je presudno za izricanje historijske presude u predmetu Kunarac i drugi.
„Trojicu optuženih, po nacionalnosti Srbe, tužilaštvo je optužilo za kršenje zakona i običaja ratovanja, te za zločine protiv čovječnosti – silovanje, mučenje, porobljavanje i povrede ličnog dostojanstva. Optuženi su učestvovali u srpskoj kampanji na širem području opštine Foča od početka 1992. do otprilike sredine 1993. godine. Kampanja je predstavljala dio oružanog sukoba između srpskih i muslimanskih snaga u širem regionu Foče koji je postojao tokom cijelog vremena na koje se odnosi optužnica protiv optuženih. Jedna od svrha te kampanje bila je, između ostalog, da se područje Foče očisti od Muslimana. U tome je kampanja bila uspješna. Očišćeno je čak i ime grada. Foča je preimenovana u Srbinje i sada se nalazi na teritoriji Republike Srpske. U Srbinju danas jedva da ima Muslimana“, kazala je sudija Florence Mumba tokom izricanja ove historijske presude nakon provedenog prvostepenog postupka, te istakla: „Tokom svog rada Tužilaštvo je dokazalo da su silovanje, porobljavanje, sakaćenje i drugi oblici seksualnog nasilja često predstavljali dio širih kampanja progona u sukobima, i da su – kao i premlaćivanje, lišavanje života i pljačkanje - korišteni za izazivanje straha i prisiljavanje stanovništva na bjekstvo. Tužilaštvo je dokazalo da se visoki zvaničnici mogu proglasiti odgovornim za zločine seksualnog nasilja...“, stoji u presudi Dragoljubu Kunarcu.
Podsjećamo, Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove (MRMKS) odbio je prije godinu dana zahtjev Dragoljuba Kunarca za prijevremeno puštanje na slobodu. Predsjednik Mehanizma sudija Carmel Agius je u obrazloženju odbijenice naveo da Kunarac nije u dovoljnoj mjeri pokazao da je rehabilitovan. Kao drugi faktor koji onemogućava njegovo prijevremeno puštanje navedeno je ozbiljnost njegovih zločina, kao i nepostojanje dokaza
„Pored ogromnih gubitaka koje smo preživjeli (gubitak roditelja, djece, rodbine, prijatelja, domova, radnih mjesta), najteži gubici su nevidljivi i neizmjerivi i pripadaju intimnom mentalnom svijetu žrtava, povezani su s gubitkom emocionalne razmjene, gubitkom ličnog i porodičnog iskustva sreće, gubitkom povjerenja u institucije i druge ljude i samog sebe, gubitak osjećaja vlastitog dostojanstva i gubitka nade u budućnosti.“(Iz svjedočenja preživjele žrtve seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini)
o uvjerljivim humanim osnovama za njegovo puštanje na slobodu.
Kunarac svoju kaznu od 28 godina zatvora izdržava u Njemačkoj.
I prvi predsjednik RS-a i ratni komandant Vojske RS-a presuđeni za silovanje
Trećina presuđenih pred Haškim tribunalom bila je presuđena i za zločine silovanja. I prvi predsjednik RS-a Radovan Karadžić i ratni komandant Vojske RS-a Ratko Mladić su, između ostalog, pred ICTY/IRMCT presuđeni za silovanje.
„Vijeće je u odjeljku IV.A.1 konstatovalo da su srpske snage počinile silovanje nad ženama i muškarcima bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima u Bijeljini, Brčkom, Foči, Novom Sarajevu, Prijedoru, Rogatici Vlasenici, Vogošći i Zvorniku. Neke bosanske Muslimanke, žene i djevojčice, pripadnici srpskih snaga silovali su više puta, nekad i kontinuirano, dok su bile u zatočeničkim objektima. Postoji slučaj da je jedna žena tokom zatočeništva silovana približno 150 puta. Bilo je incidenata u kojima su pripadnici srpskih snaga odvodili zatočene bosanske Muslimanke iz zatočeničkih objekata i silovali ih; u nekim od tih incidenata, osim što su silovane, žene su bile izložene dodatnim prijetnjama ili nasilju, a nekad su bile podvrgnute i grupnom silovanju Vijeće konstatuje da su sva ta djela silovanja i druga djela seksualnog nasilja pripadnici srpskih snaga počinili bez pristanka žrtava, da su počinioci ta djela počinili namjerno i da su počinioci bili svjesni da žrtve ne pristaju na ta djela. Prilikom donošenja tog zaključka Vijeće je imalo u vidu okolnosti u kojima je do njih došlo i užasnu prirodu samih djela. To uključuje i činjenicu da su žrtve često bile zatočene i izložene prijetnjama nasiljem ili stvarnom nasilju i ponižavanju.“navodi se u konačne presude izrečene pred MKSJ/MRMKS Radovanu Karadžiću izrečenoj 20. marta 2019.
Također, u konačnoj presudi Ratku Mladiću, izrečena 8. juna 2021. godine pred IRMCT, između ostalog, čitamo: „Zatočenici su bili primoravani da jedan drugog siluju i da međusobno vrše druge ponižavajuće polne radnje. Mnoge bosanske Muslimanke koje su bile protivpravno zatočene, silovane su. Naprimjer: U jednoj kući u općini Foča, koja je bila poznata kao Karamanova kuća, redovno i brutalno je silovano nekoliko grupa žena i djevojčica, od kojih su neke imale tek 12 godina. Žrtve su ponekad davali pojedinim vojnicima, a nekad su ih tjerali da imaju polne odnose s više muškaraca.“
U vremenu nakon izricanja ovih i drugih presuda pred Haškim tribunalom percepcija o tome da sudske presude nemaju historijski značaj, počinju da se mijenjaju. To se jasno moglo vidjeti i proteklog mjeseca kada je ICC pokrenuo istragu za zločine počinjene na prostoru Ukrajine tokom aktuelne ruske agresije na Ukrajinu. Predmet istraga su i silovanja nad Ukrajinkama kao jedno od sredstava agresije na ovu nezavisnu zemlju. To je potvrdio i predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel koji je na zasjedanju Vijeća sigurnosti 6. juna 2022. okrivio ruske trupe za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, citirajući izvještaje o seksualnom nasilju, koje je bilo u fokusu ove sjednice najvažnije organizacije UN-a.