Etički, a ne etnički patriotizam

Društvo u kojem nema siromaštva je ono koje ima najplemenitija načela.

Prostor i vrijeme utiču na naslijeđe. Gdje je neko rođen, gdje živi i kako provede život ima uticaj kako će generacije koje dolaze živjeti na tom mjestu. Prostor Balkana, iako relativno mali prostor, ima burnu historiju u posljednjih hiljadu godinu, a vjerovatno i prije toga. Prelamali su se uticaji, interesi i borbe velikih sila iz različitih motiva kao što su i oni koji su tu živjeli različito reagovali na te uticaje. I u tome nema ništa posebno neobično jer je individualna ljudska sloboda temeljna snaga u osnovi društvenih odnosa kao što je snaga vladara danas u snazi javnih institucija i raznih upravljačkih mehanizama koji omogućuju funkcionisanje države, ljudska prava i slobode, pravnu sigurnost građana i bezbjednosnu sigurnost. Nije uvijek bilo tako, ali je uvijek postojala neka organizacija života, uređenje međusobnih odnosa kao što je često postojala neka nepravda u tim odnosima sve do nasilja i dominacije nad drugima. Ipak, dug period života u Bosni i Hercegovini se ogledao u dubokoj tradiciji suživota svih etničkih grupa. Svako, ko je prije 1992. godine boravio ovdje bio je dirnut istorijski sraslim, tolerantnim društvom.

Ali Bosna i Hercegovina, članica Ujedinjenih naroda, poslije 1995. godine, s Ustavom koji definiše državu sa svojim teritorijalnim integritetom i suverenitetom, ima mnogo otvorenih pitanja koja ukazuju da sadašnje stanje bh. društva nije pomireno ni sa prošlosti ni sa budućnosti. Uključenost međunarodne zajednice u sadašnje stanje bh. društva je značajna. Taj neposredni uticaj u posljednjih 30 godina je imao svoj civilizacijski doprinos kontinuitetu postojanja Bosne i Hercegovine kao države, ali je imao i svoje duboke bolne posljedice. Neke od tih su:

1. Međunarodno prizananje Republike Bosne i Hercegovine kao ravnopravne članice Ujedinjenih naroda, a kada je Republike Bosna i Hercegovina napadnuta uslijedio je embargo na naoružavanje (ili embargo na odbranu). Objašnjenje je bilo da već ima dovoljno naoružanja u regionu te da bi novo naoružanje doprinijelo eskalaciji sukoba i povećalo žrtve. Da, naoružanja je bilo dovoljno samo što je bilo u rukama rušitelja Republike Bosne i Hercegovine.

2. Srebrenica je proglašena zaštićenom zonom Ujedinjenih naroda. Armija Republike BiH je razoružana, a zauzvrat je Republika Bosna i Hercegovina dobila garancije da će Ujedinjeni narodi svojim mehanizmima štititi sugurnost Srebrenice. Rezultat: Genocid u Srebrenici pred očima vojnika Ujedinjenih naroda (koji su istina tražili zračnu podršku, ali je i ona izostala).

3. Dejtonski ustav Bosne i Hercegovine. Politike koje su srušile Republiku Bosnu i Hercegovinu, njenu unutrašnju strukturu, proizvele progon stanovništva, silovanja, logore, masovne zločine uključujući genocid nisu sankcionisane. Ostavljene su da ravnopravno sudjeluju na prerano organizovanim višestranačkim izborima i da odlučuju u novim institucijama Bosne i Hercegovine. OHR je ugrađen kao ključ u rukama međunarodne zajednice da će se Bosna i Hercegovina razvijati kao slobodna, demokratska, pravna država koja će poštovati ljudska prava po evropskim konvencijama o ljudskim pravima. No, kada je OHR prestao raditi svoj posao, rušiteljske politike su ponovo ustale na noge, a OHR je samo izražavao žaljenje i prozivao domaće lidere.

4. Vijeće za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini je odlučilo da je vrijeme na domaćim akterima da donose zakone. Jednostavno su se usaglasili s jedinstvenom porukom političkim akterima u Bosni i Hercegovini: Dogovorite se! Poruka je bila logična. Bosna i Hercegovina kao i svaka država treba da ima i pokaže unutrašnji kapacitet za razvoj slobodne, demokratske, pravne države koja će poštovati ljudska prava po evropskim konvencijama o ljudskim pravima. Nažalost, dogovora nije bilo. Trajalo je godinama. Politički akteri su ovladali javnim institucijama na stranačkoj i etničkoj ravni, umjesto na državnoj i etičkoj ravni. Državni funkcioneri iz Beograda i Zagreba hodaju po dijelovima Bosne i Hercegovine kao kod svoje kuće. Tamo djeluju politički akteri koji slave ratne zločince, negiraju udružene zločinačke poduhvate i negiraju genocid. Nema kajanja za rušenje Republike Bosne i Hercegovine niti za strašne posljedice tog rušenja. Oni ne dopuštaju da se razviju nove politike koje bi afirmisale Bosnu i Hercegovinu. S takvima praviti dogovor, ili kako kažu kompromis, značio bi dalje urušavanje Bosne i Hercegovine. Zato bi OHR morao još uvijek ispunjavati svoju ulogu.

5. Godinama traje priča u Federaciji Bosne i Hercegovine o izbornom zakonu. Međunarodni medijatori u načelu traže da se poštuju evropske konvencije i pravila ali umjesto da ih prepišemo (ako nešto nedostaje u sadašnjem tekstu zakona), isti ti međunarodni medijatori za stolom kažu svima: budite hrabri i napravite kompromis. A kompromis bi trebao ovdje udovoljiti rušiteljima Bosne i Hercegovine i instalisati neka pravila koja nisu demokratska. To je embargo na demokratiju. Jedna je stvar da postoje zakoni i domovi koji štite prava naroda i da su svi jednaki pred zakonom, a sasvim je druga stvar kada se traži da na izborima moraju Hrvati glasati za Hrvate, a Bošnjaci za Bošnjake i slično.

Mnogo je više stvari koje je međunarodna zajednica uradila za Bosnu i Hercegovinu, no nabrojane imaju ključni i dugoročno negativan uticaj na unutrašnje odnose. S druge strane, unutrašnje snage su pokazale:

1. Dezintegraciju međusobnih odnosa umjesto integracije i sinergije (izgradnja povjerenja),

2. Ljubav prema vlasti umjesto žrtvu za domovinu (jačanje institucija),

3. Nedostatak kompetencija,

4. Međusobnu konkurentnost (do međusobne krađe) umjesto saradnje, te

5. Sklonost korupciji (krađi društvenog dobra). Stoga bi sada bilo potrebno da unutrašnje snage ne idu u međusobne optužbe, uvrede i negiranja zbog borbe za vlast u izbornoj kampanji. Umjesto toga, trebalo bi biračima da ponude odgovore:

1. Kako afirmisati ospsobljavanje kadrova i društvenu etiku?

2. Kako vratiti nepristrasnost u donošenju odluka?

3. Kako vratiti povjerenje i sinergiju u međusobnim odnosima?

4. Kako definisati sopstvenu – „bh. mapu puta“kamo idemo i kako ćemo tamo stići?

5. Kako mjeriti napredak na tom putu i afirmisati odgovornost nosioca javnih funkcija (umjesto populizma)?

To bi bio pravi nagovještaj promjene, a nikako samo okupljanje protiv nekoga. Neka svako čuva svoj kulturni i vjerski identitet, ali je isto tako potreban zajednički patriotski identitet. To nije međusobno suprotstavljeno. Politika treba da uređuje društvene odnose i pravi sklad bez obzira na razlike, a ne da razdvaja i pravi jaz. Za izbore 2022. godine se prijavila 91 politička stranka i 17 nezavisnih kandidata. Previše za ovako malo državu i društvo.

Vrijeme je i da stranačko članstvo traži od onih koji će se naći na listama etički patriotizam a ne etnički populizam. Treba prestati napadati svakoga ko uputi kritiku kao što kritika ne treba preuveličavati greške i slabosti. Nije pogrešno priznati sopstvene slabosti, pogrešno ih je negirati. Sagledavanje sopstvenih slabosti je prilika za osobno preispitivanje i rast, za samokorekciju kako bi bili bolji. Bilo bi dobro da se zakonom naloži svim kandidatima na izbornim listama da sami moraju predstaviti svoje najveće propuste (ako su već obavljali javne poslove) kao i to šta će poduzeti i kako će u budućnosti raditi da se ne ponove. Govoriti o propustima drugih tokom kampanje je suvišno. Ljudi koji ovdje žive sve to već znaju. Ne treba im prisjedati na muku ponavljanjem iznova onog što je loše. Posebno ne onog iz daleke prošlosti. Potrebno se okrenuti budućnosti ne zanemarujući realnost sadašnje stvarnosti. Promjena nabolje je uvijek poželjna, često i potrebna. Promjena neće nastati po principu „sjaši kurta da uzjaše murta“ma koliko je očekivali. Promjena zahtijeva odgovor na nekoliko pitanja: ko, šta, kako, kada i zašto?

Period od četiri godine nije mali period i napredak sopstvenih aktivnosti na promjeni bi morao biti mjerljiv nakon svake godine. Ako nema toga onda se napredak ili zaostatak kontekstualizira i objašnjava shodno vanjskim uticajima. S tim da se napredak pripisuje sopstvenim zaslugama, a zaostatak vanjskim okolnostima i drugim sudionicima. A to je sebičan pogled koji s vremenom ne dokazuje odgovornost spram javnih poslova nego samo potvrđuje ljubav prema privilegijama. A vlast se ne smije voljeti. Ljubav prema vlasti je pogrešan put.

Uz to, uveo bih oduzimanje mandata svakom za koga se i statistički utvrdi nesrazmjer i nelogičnost glasova na pojedinim glasačkim mjestima (ili krađa glasova). Ne mogu dobiveni mandati biti uspješni ako je u njih ugrađena krađa pri dobivanju istih. Kao što bi trebalo oduzeti mandat svakom za koga se pojavi osnovana sumnja za koruptivne aktivnosti kao i familijarno okupljanje na javnim funkcijama. Dezintegraciju institucija bi trebalo zaustaviti ne samo na pitanjima destrukcije Bosne i Hercegovine nego i na pitanjima partokratijskog izdizanja nad istim. Ne može ministarstvo, direkcija ili bilo koja javna ustanova i preduzeće biti stranačko zato što je ministar ili direktor iz neke stranke. Ne treba predsjednik političke stranke s ministrima (i premijerom) iz te stranke demonstrirati stranački uticaj i snagu u javnim institucijama i javnoj upravi. U vladinim tijelima i općinskim upravama treba da postoji integritet javnih/institucionalnih politika, efikasnost i efektivnost njihovog rada, javna odgovornost i transparentnost, a nikakve stranačke privilegije nad javnim resursima.

A oni koji su iz raznih razloga izvan Bosne i Hercegovine trebalo bi da odvoje vrijeme i daju svoj doprinos prvo boravišnom prijavom, a onda i glasanjem u oktobru.