Male-velike rečenice IZ ZAVIČAJA
Miriše k’o duša
Kad bi otac rezao duhan, ito od najuzlaćenijih i najmirisavijih duhanskih liski, zahvatio bi vrhovima prstiju grumuljak natanko izrezana duhana, tako ga nježno ispipao kao da daktiloskopski ispituje duhanski DNK, prinio nosu pa, s punom radošću i ozarenošću u licu, rekao: “Miriše k'o duša!” Ne bi mu bilo lijeno ponoviti istu rečenicu više puta: “Miriše k'o duša! Miriše k'o duša!”
Agan Hajdarević bio je vješt u rezanju duhana, i drugi iz sela bi donosili da im Agan izreže duhan. Za rezanje je imao oštre noževe, sigurnu ruku, dobro oko. “Miriše k'o duša” govorili bi i ostali domaćini kad bi među svojim užutjelim, kvrgavim prstima prinijeli grudicu duhana nosu, ili kutiju upravo natrpanu izrezanim duhanom... Nikad nisam stigao pitati oca zašto i duhanski dim ne “miriše k'o duša”.
Otac ne bi samo za duhan rekao kako miriše kao duša, tu bi rečenicu pohvalnicu rekao i kad bi nosu prinio tek otrgnutu jabuku s grane, posebno su u razmirisanosti bile izdašne jabuke senabije, limunke, šarenike, ili kad bi omirisao koju osušenu krušku parnicu s netom izvađene ljese u pušnici, rekao bi to i za tek uzrili i otkinuti paradaiz u vrtu, i za vreli uzdihani hljeb kad bi ga majka izvadila iz rerne... Istu bi rečenicu: “Gledaj ga, miriše k'o duša” rekao za bilo šta iz čega je snažno emaniralo uzvišenō i neponovljivō uzmirisanō nešto... Onō oduvijekno božansko nešto!
I ja bih kao moj otac Agan prinio ponekad do svoga nosa isto ono što bi rasipnim mirisom oduševljavalo i raznježivalo oca, osjećajući kako plod jabuke, kruška parnica, grudica duhana uistinu “miriše kao duša”, jedino što to nisam glasno izgovarao... To su glasno izgovarali odrasli domaćini. I domaćice, ponekad... Evo sad, ja za svoje sjećanje o tome čednom i uzmirisanom dobu mogu reći kako “miriše k'o duša”...
Májka će ti umrijet’ ako ti žaba prebroji zube
Na putu prema Mrkonjićima, blizu kuće Šabana Rešidovića, kasnije kuće Ibra Muslića, bijaše jedna povelika lokva, imale je, čini mi se, više od deset kvadratnih metara. Kao da toj maloj papratovitoj ravnici bijaše ime Johovac? Kreketanje žaba u lokvi i oko lokve krenulo bi u večernjim satima i, čini mi se, ne bi nikada ni prestajalo. Danju bismo stajali uz lokvu zatvorenih usta. Ako bismo ponešto i prozborili, bilo bi to kroz jedva otvorene prste... Od najmanjih nogu smo naučeni kako može umrijeti majka svakom onome djetetu kojemu žaba izbroji zube. Bez obzira što sam, kako sam rastao, sve manje vjerovao u tu narodsku “vjerovalicu”, ipak sam držao usta zatvorenim... U lokvi smo hvatali žabe. Lijevom rukom bi se žaba spustila na desni dlan, tako da se žabu drži za zadnju nogu, onda bi žaba s dlana skočila u vodu. To je bio naročit doživljaj, iza čega bi slijedila prepirka čija je žaba skočila više i bolje. Bilo je i onih koji bi poneku žabu gađali kamenom. I pogodili bi je. Poneki od starijih i osionijih dječaka, poput Fadila Pejkovića i Aziza Krša, već su znali, ili su to oni osjetili, kome je žaba u tom trenutku stigla “prebrojiti zube”...
Lokva se prostirala ispod kruškina stabla, baš uz deblo imala je najviše grozdova žabljih jajašca, koji su djelovali poput providnih grozdova grožđa. Uz poblaćenu obalu vrvjela su jata punoglavaca... A kad je neko ubacio među nas vijest da bradavice i krastice niču po rukama svima onima koji hvataju i diraju žabe, više ih niko nije hvatao.
Lokva bi se naglo zamutila čim bi, radi pijenja, vodi prišlo neko konjče, ili krava. Tad bi žabe iskočile na suho, a mi međusobno razgovarali tako što bismo lica okrenuli od lokve.
Ne znam kad je ta lokva isušena, ne znam kako je nestala... Danas na tom mjestu nema ni kruškina debla ni ikolike blatnjavosti koja bi podsjećala da je tu ikada bila nekakva lokva. Kao da na tom mjestu nije ni postojala voda! Sve je osvojila glogovina i nasrtljiva paprat. To malo vode prema Mrkonjićima, Kadrića Ravni, Konjskom Dolu, Gajevima doživljavali smo kao naše seosko jezerce, koliko god da je bilo mutnjikavo i osvojeno žabljim svijetom, i čamce smo pravili od listova iskidanih iz školskih teka... Vjerovatno se voda povukla kad je uokolo razrijeđena hrastova šuma? Ili kad je osjetno umanjio broj sitne i krupne stoke? Kad je nestalo života!
Danas, kad god čujem učestalije kreketanje žaba, ili gdje uz vodu ugledam žabe u nekim njihovim žabljim akcijama, sjetim se one davne povelike lokve prema Mrkonjićima i uporna dječijeg međusobnog zaplašivanja: “Májka će ti umrijet' ako ti žaba prebroji zube!” A naprema toga se, naravno, nije smjelo šaliti! Pa ni kad se ne vjeruje u to što se kaže...
Nisam ti nešto za tuđe kuće
Nije mi bilo jasno zašto bi otac, kad bi nas neko od udaljenije rodbine zvao u goste, ili pak zadržavao na konaku, rekao: “Nisam ti nešto za tuđe kuće!” Bilo je to u vrijeme kad je majka Hamida otišla s Ovoga svijeta a nas dvojica ostali biti samima.
Jednom sam ga upitao šta mu to znači, zašto nije “za tuđe kuće”... Samo je rekao: “Vidjet ćeš, sine, kad uđeš u moje godine!”
Ne osjećam da sam u tim očevim godinama, samo mi često dolete te riječi kada god gdje zakonačim.
U sljedećem broju: “Da se nagledam dunjaluka dok sam živa”, “Gledaj mi ga, rodila ga majka”, “Živ i zdrav bio svojoj majci i svome ocu”