Izborna godina: programi nisu važni
Predstave o političkoj nepismenosti građana su zasnovane na scenarijima dizanja moralnih panika u predizborno vrijeme. No, nadati se da su se ovaj put svi politički akteri koji parazitiraju na građanima i vjerskim zajednicama preračunali.
Ovo je izborna godina i očekivano je da politička borba za vlast (da ne kažem ideje) u društvo unese određene tenzije podstaknute političkim igrama i nadmetanjima kandidata u predstavljanju programa. U svakoj izbornoj godini veliko je pitanje koje teme će u predizbornoj kampanji dominirati, koja pitanja će biti u fokusu i kako će to trasirati tok predizborne kampanje.
Prilike u našoj zemlji, uz globalne geopolitičke i ekonomske poremećaje, su takve da bismo ovih mjeseci trebali gledati političku utakmicu među političkim programima i javnim istupima kandidata o činjenicama koje se odnose na pitanja naprimjer o sigurnosti, zaustavljanju iseljavanja ili oblasti ekonomije. Za ilustraciju ovdje podsjećam da, prema Agenciji za statistiku Bosne i Hercegovine, cijene u ovoj godini bilježe stalni rast. U maju ove godine cijene proizvoda i usluga su u prosjeku porasle za 14,4 posto u odnosu na maj prošle godine – hrana i bezalkoholni napici imaju rast od 22,7 posto, stanovi i režije 11,3 posto, rekreacija i kultura 6,3 posto. Prijevoz čak 30,3 posto što uopće ne čudi s obzirom na to da je cijena goriva na benzinskim pumpama ovih dana dosegla cijenu od 3,76 KM.
Ova ilustracija govori kako bi stranke u kampanji mogle imati izuzetnu priliku predstaviti političke programe kojima bi građanima ponudili rješenja ovakvih problema. No, to bi za sobom povlačilo i odgovornost za činjenično stanje kao i stvarno umijeće bavljenja politikom. Nažalost, teme koje dominiraju pokazuju kako su politički akteri posegli za onime što je lakše eksploatirati i što je dobar mamac za dodatnu polarizaciju te skretanje pažnje s činjenice da su upravo oni koji vode kampanju odgovorni za prilike u kojima se nalazimo. Naravno, vrlo zavodljive su identitetske teme, lakše mobiliziraju glasačko tijelo a kod nas se uglavnom prelamaju na muslimanima i onome što možemo uslovno nazvati zaštitom muslimanskog ili napadima na njega, uz neizostavne pokušaje da se Islamska zajednica uvuče na poligon predizborne kampanje i to kao poluga za ostvarivanje političkih poena. Tu se, naravno, konstruišu događaji ili teme namijenjeni da u javnom prostoru podižu temperaturu.
Događaji koji su nas pratili u prethodnih desetak dana su odlično pokazali kako su predstavnici političkih stranaka odlučili ući u predizbornu kampanju. Nakon što se u javnosti, posebno na društvenim mrežama, danima u fokusu držala uzavrela atmosfera na temu Parade, odigrao se i sporni performans ispred Narodnog pozorišta pod egidom kulture. Reisul-ulema je u otvorenom pismu pozvao sarajevske kantonalne i gradske vlasti da oni koji su zaduženi brinuti o javnom redu prema zakonima ove zemlje to i učine – vrlo jasno adresirajući šta je uloga vlasti i šta nije uloga vjerskih zajednica. Stranke su, poslije reisul-uleminog istupa, računajući valjda na svoju procjenu o političkoj nepismenosti građana ove zemlje, posegle za moćima medijsko-političkog spina i izvrtanja teza. Podsjećam, u otvorenom pismu reisul-uleme stoji:
“Kao reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini pozivam vlasti u Sarajevu da u skladu sa svojim nadležnostima preuzmu odgovornost za javni moral i red u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Od vlade kantona, gradonačelnice, gradskih vlasti, općinskih načelnika i vijeća, pa do drugih nadležnih vlasti, građani, među kojima je velika većina članova Islamske zajednice, s pravom očekuju da preuzmu odgovornost, ili barem osude, ukoliko nisu direktno nadležni, sve češće incidente u kojima se u javnom prostoru organiziraju javni skupovi koji narušavaju javni moral i prelaze granice opće pristojnosti.
U sekularnoj državi su vjerske zajednice s pravom izuzete iz odlučivanja o ovim pitanjima, ali su zato nadležne vlasti jedine odgovorne za ono što se nudi u javnom gradskom prostoru koji pripada svim građanima i u kojem ne bi trebalo biti sadržaja koji očito krše javni red i moral, uznemiravaju one koji nisu pristali da u njima učestvuju i naročito ugrožavaju maloljetnike, koji ne samo da su izloženi nepoželjnim sadržajima, nego ih se i zloupotrebljava u okviru istih.”
Dan poslije reisul-ulema je u posjetu primio premijera KS Edina Fortu koji se poslije u javnosti oglašavao o ovoj posjeti iz pozicije predsjednika NS – docirajući Islamskoj zajednici borbu protiv govora mržnje. Prvo je ostalo nejasno, prema njegovim medijskim istupima, u kojoj je ulozi Forto nastupio na sastanku. Jasno je, ipak, da je tim nastupima prekršio pravila i norme koje nalaže protokol i time pokazao, prije svega, političku površnost. Premijer bi morao znati da nakon sastanka ove vrste, ako ne postoji usaglašeno zajedničko saopćenje, jedan učesnik u javnost može iznijeti svoj stav a nikako interpretirati stavove druge strane prisutne na sastanku ili joj dodatno učitavati značenja. Otužan pokušaj dodvoravanja biračima. Premijer je jasno pročitao otvoreno pismo, jasno je njemu kako resiul-ulema ne traži da vjerske zajednice reguliraju javni moral. To ostavlja dojam da premijer KS skreće pažnju sa svoje odgovornosti za kršenje zakona koje je zadužen da štiti.
Dok Islamska zajednica jasno adresira odgovornost – drugi sebi daju za pravo da glume svome biračkom tijelu eksponente zabrinutih za ljudska prava, govor mržnje i druga pitanja. Nije naravno premijer Forto jedini koji pitanja značajna muslimanima koristi za predizbornu kampanju. Medijska kampanja koja poziva Islamsku zajednicu na dodatna izjašnjenja o pitanjima o kojima je ona već zauzela stav je, također, vrlo aktivna – posebno kroz društvene mreže – računajući valjda da bi Islamska zajednica trebala dati legitimitet njihovim tezama koje plasiraju kao samoproglašeni politički zaštitnici prava muslimana. Ovdje treba podsjetiti da anonimni huškači dociraju naprimjer Vijeću muftija stavove i mišljenja o osjetljivim pitanjima upućujući ih kako bi taj stav trebalo dograditi i očekujući radikalniju varijantu koja bi zapravo, pod egidom zaštite šerijata i muslimana, imala samo jednu funkciju – da opravda njihov angažman u dodatnom polariziranju društva u svrhu predizborne kampanje, a kako bi sebe predstavili braniocima islamskih principa i normi. Kako im izostaje opravdanje za tu mobilizaciju – ciljano se pokušava deligitimirati institucija i sam resiul-ulema.
I jedni i drugi jasno razumiju stavove Islamske zajednice i svjesno joj žele nanijeti štetu, uvlačeći je na teren u koji ona, jasno, ne želi da ulazi. Također, svima je jasno zašto se građani, muslimani, po mnogim pitanjima obraćaju institucijama Islamske zajednice, pa i u stvarima za koje je nadležna država i njeni službenici – jer se oni o njima ne brinu. Islamska zajednica se brine o vjerskom životu, ali je nadležna i da se bori za prava muslimana na slobodu vjere i uvjerenja, te da brine i o muslimanima kao zajednici vjernika. Islamska zajednica je, a to nije nevažno u ovoj zagrijanoj predizbornoj priči, institucija koja okuplja i ima legitimitet u bošnjačkom narodu. Otuda ostaje otvoreno pitanje zašto je najveći pritisak sada na Islamskoj zajednici kada je ona i o događajima poput spomenute parade i o performansima koji uključuju skrnavljenje javnog prostora zapravo rekla svoje – odmjereno i ne dodvoravajući se nikome. Stavljanje ukupnog javnog pritiska na IZ otuda otvara mogućnost raznolikih interpretacija čija je zajednička crta to da se ovdje uopće ne radi o benignom fenomenu.
Pokušajima da je se uvuče u predizbornu kampanju – i to prljaviju nego ikada – na pitanjima koja uzbunjuju muslimane kao vjernike koji odjednom bivaju top-teme ima dakle posebnu bremenitost. Islamska zajednica je čvorište kojem se pokušavaju držati s jedne strane lekcije iz ljudskih prava, a s druge lekcije iz islamskih nauka, s treće lekcije o vjerskim institucijama i tako dalje. Pri tome, raznoraznim političarima zaštitnicima ovoga i onoga te politikantskim kuntama i pantama, Islamska zajednica nije stvarno uporište nego tek sredstvo vlastitog političkog uspona i, vrlo često, savršen alibi za nerad i nepostojanje stvarne političke volje ili programa. Za ovo posljednje treba imati hrabrost.
U sjeni svih spomenutih događanja dobijemo usvojen budžet koji uključuje i to da su parlamentarci na državnom nivou svoja ionako enormna primanja uvećali za dodatnih 500 KM. U cijelom performansu u vezi s tim jasno se ogleda političko beščašće i sva bijeda lažne brige za građane i činjenice koje je donijela Agencija za statistiku. Ne postoji objašnjenje koje može legitimirati ovo trgovanje s osnovnim etičkim načelima.
Predstave o političkoj nepismenosti građana su zasnovane na scenarijima dizanja moralnih panika u predizborno vrijeme. No, nadati se da su se ovaj put svi politički akteri koji parazitiraju na građanima i vjerskim zajednicama preračunali. Jer, nekoga će da progleda natjerati dizanje parlametarnih neradničkih plata dok građani kubure s visokim cijenama i niskim primanjima. Druge će, pak, osvijestiti performans u kojem se pred gladnim i izbezumljenim građanima simulira polno općenje s voćem i povrćem u centru grada. No, ne treba sumnjati da će, bez obzira na stavove politikanata svih vrsta, veliki broj građana osvijestiti i njihove vjerske zajednice. Naša, islamska, barem zrelim i odgovornim stavovima, jasnim ukazivanjem na bolesti našeg društva te podsjećanjem na predaje prema kojima nije musliman onaj ko zanoći sit dok mu je komšija gladan ili, pak, na predaje prema kojima je najveća hrabrost reći istinu u lice nepravednom vladaru. Kod nas tih vladara ima u množini. I – nezavisnost se ne sviđa nikome od njih. Otuda pritisci.