Ispunjavanje obećanja

Pitanje: Slušao sam jednog učenjaka koji kaže da vjernik nije obavezan ispuniti obećanje, te da je ispunjenje obećanja lijepo, ali da nije grijeh ako se ne ispuni. Molim vaše mišljenje?

Odgovor: Većina fakifa, među kojima su i hanefijski učenjaci, smatraju da je ispunjavanje obećanja veoma poželjno i pohvalno djelo, ali formalnopravno nije obavezujućeg karaktera. Općenito, musliman treba nastojati da se pridržava visokih moralnih principa, u što spada ispunjavanje obećanja, jer je ono potvrda visokih moralnih kvaliteta osobe. Uzvišeni Allah je pohvalio Ismaila, a.s., riječima: „I spomeni u Knjizi Ismaila! On je ispunjavao dato obećanje i bio poslanik, vjerovjesnik.“(Merjem, 54)

Allahov Poslanik, a.s., je rekao: “Kod koga se nađu sljedeće četiri osobine taj je pravi munafik, a kod koga se nađe neka od ovih

osobina onda taj ima osobine munafika, i takav će ostati sve dok ne ostavi tu osobinu: kada mu se nešto povjeri on iznevjeri, kada govori laže, kada obeća ne ispuni, i kada se raspravlja bestidno se raspravlja.” (El-Buhari i Muslim)

U komentarima ovog hadisa se navodi da se osuda neispunjenja obećanja odnosi na osobu koja nešto obeća, a već tada ima namjeru da to ne ispuni, ili izostavi ispunjenje obećanja bez opravdanog razloga. Međutim, osoba koja ima namjeru da ispuni obećanje, ali bude spriječena u tome, za nju se ne može reći da je munafik. Musliman svakako treba nastojati da se kod njega ne pojavljuje ni forma munafika kao što nastoji da izbjegne suštinu dvoličnjaštva.

Napominjemo da treba praviti razliku između jednostranog verbalnog obećanja i dogovorenih ugovora i sporazuma. Njihovo izvršavanje je obavezno. Na osnovu pukog obećanja osoba kojoj je ono upućeno ne treba poduzimati pravne radnje zbog kojih može trpjeti štetu, jer pravnim putem tu štetu u pravilu ne može kompenzirati.

Na temelju rečenoga, može se zaključiti da je ispunjavanje obećanja vjerskomoralna (dijaneten), ali ne i formalnopravna (kadaen) obaveza.