Prusac u međama historije i budućnosti
Nekoliko dana pred centralni događaj Ajvatovice posjetili smo Prusac, kao čvorišnu tačku dolaska i odlaska s Ajvatovice, tog mjesta u kojem preteže duhovno, pa kakogod se razumijeva. Ime Prusca počiva u historiji, a ne manjka ga ni u predajama i legendama. O Ajvaz-dedi ili Hasanu Kjafiji, o onima prije i poslije njih.
Kada bi se Kjafija vraćao kući, sretao bi ljude. Motika u vazduhu – Kjafija ide – sačekaj da prođe. Vadi se somun iz pećnice – neka izgori, nema veze – dok Kjafija ne prođe, nema dalje posla. Kada je shvatio da svojim prolaskom remeti poslove Pruščana, utro je poseban put do kuće. Bilo je to dvosmjerno poštovanje između Pruščana i Kjafije.
Priča o Pruscu i Pruščanima se da pričati na više jezika, započeti s više strana i ne tako lahko završiti. Mi smo je počeli predajom koju nam je ispričao Sakib-efendija Began, imam Handanagine džamije u Pruscu i rođeni Pruščanin. I možda bismo ovu predaju i izostavili da je on nije ispričao kao da je Hasan Kjafija doskora živio među Pruščacima. U takvom pričanju nazire se dio ugleda i grandioznosti učenjaka takvog kalibra, čija su djela ostala referenca istočno i zapadno, mada su ovakve predaj najbliže, ipak, Pruščacima.
Ako danas ne pojmimo da je Prusac (Biograd, Akhisar) svojevremeno mogao biti ognjište učenosti i duhovnog, vrijedi se podsjećati na historijske izvore koji ga smještaju u trougao muslimanske učenosti Bosne: Sarajevo – Mostar – Prusac. U tumačenju i važnosti takvog fakta ostali smo i u razgovoru sa Sakib-efendijom. Dakako, s razumijevanjem i motivom da je Pruscu uvijek ostajala Ajvatovica, koja uz Prusačku tvrđavu, nadgrobne spomenike, Hasana Kjafiju i sve istraženo i neistraženo svjedoči šta je oblikovalo Prusac. Uz pitanje koje se čini banalnim, ali neizbježnim – kako vratiti Pruscu staru slavu ili, pak, bolje upitano: Pokreće li nas to duhovno koje kroz Prusac svake godine provede narod iz raznih krajeva Bosne?
Naš sagovornik dugo se bavi i tretira teme iz kulture historije i religijskog naslijeđa ovoga kraja uz svoj poziv i misiju imama.
Prepoznavanje vrijednosti i čitanja historije
Uz majsko-junske trave proteže se priča o dovi Bogu, o tradiciji i identitetu naroda koji ima nepokolebljivu potrebu da manifestuje sebe sa svim svojim pripadnostima. U vrhu bosanskih dovišta, iako ne kalendarski, uvijek je bila Ajvatovica. Historijski i po niti predanja i legendi, manje-više poznatih narodu, nikada nije bilo upitno pronaći razloge okupljanja na tom mjestu, a dova, voda, pregnuće jednog čovjeka, pobožnjaka s „istraživačkim duhom“, kako se izrazio Sakib-efendija o Ajvaz-dedi, ostali su zajednički sadržilac priče o Ajvatovici.
Kako ne propušta da istakne duhovnu snagu koju je njegovao Ajvaz-dedo, ističe vrijednost vode, što je znakovito u pogledu značaja vode Pruščanima. „Ja o vodi razmišljam kao o živom organizmu. Voda ima moć pamćenja“, ističe on uvodeći nas u priču o onome što je zaista važno. O detalju vjerovanja u raspuknuće stijene ne duži kazavši neka to svako sazna na onome svijetu, prije svega ostalog. Uz to, svjestan suprotnih mišljenja i teorija, Sakib-efendija smatra Ajvaz-dedu, prije svega, Fatihovim misionarom. Za razliku od pojedinih istraživača i historičara drži, a čemu se osvjedočio, kako kaže, u Akhisaru u Turskoj, Ajvaz-dedo nije Bošnjak. Prilikom posjete Turskoj je vidio nišane koji svjedoče njegovu porodičnu genezu, a uz to naglašava i intelektualnu genezu u kojoj Ajvaz-dedi prethodi njegov šejh, šejh Isa.
Kako razumjeti ličnost Ajvaz-dede?
Govoreći nam o onom što sam zastupa u pogledu Ajvaz-dedine biografije, istraživače poziva i na komaprativnu analizu sličnog događaja u Akhisaru u mjestu Jatagan u Turskoj, prilikom tzv. Festivala masline. To će, mišljenja je, pomoći da i sami nađemo dodatne načine da se obogati događaj Ajvatovice. U tom pogledu ističe koliko je važno vratiti nekadašnje običaje Ajvatovice – trke ili različite igre. Također, u konktekstu obilježavanja Dana Ajvatovice ne vidi posebnu prednost u tome, naprimjer, da se ders naziva tribinom, ako nema suštinske promjene.
Kada je riječ o ajvatovičkoj povorci ističe potrebu da se uskladi nošnja konjanika i bajraktara, da bi se izbjegao kič. A rješenje vidi u smotri naše tradicionalne nošnje, odnosno, kako naglašava, mora postojati kodeks ponašanja.
U odnosu na čudo raspuknuća stijene značajnijim vidi misijsko djelovanje Ajvaz-dede koji je, prema njegovim riječima, bio sebeb da trideset hiljada ljudi u Skopaljskoj dolini primi islam. Kazavši to, ističe da je Pruščanima jasna priča o Ajvaz-dedi, no, ljudima iz drugih krajeva i nije dovoljno. Angažman Ajvaz-dede, kako je očito iz njegovih riječi, na tragu je onoga što je Prusac i historijski bio – mjesto u kojem kasnije nije nedostajalo društvenih angažmana i dešavanja, pa i jedna od prijestolnica učenosti.
„Niko se ne bavi Ajvaz-dedom. Ja ne želim da to bude idolatrija. Ali, postoji poštovanje prema osobi koja je išla putem boljitka, da osigura udobnost života vodom, pa i u intelektualnom smislu“, smatra on.
Putem oživljavanja Prusca: nauka i znamenja
Sakib-efendija s nama je podijelio nekoliko ideja koje bi vratile Prusac u centar dešavanja, i tokom Dana Ajvatovice i u drugim prilikama. Stoga, smatra da je važno proširiti program Ajvatovice, odnosno razvijati religijski turizam. Tome pogoduje, kako je naznačio, i naš vidokrug na mjestu razgovora, musalla, na koju pokazuje rukom, mezarje Fatihovih vojnika oko nas, Sokolovo brdo u našoj blizini, na koje upire prstom podsjećajući na historiju sokolarenja, pa i njenog mogućeg oživljavanja. A kada govori o Ajvatovici ističe zelenu kao i boju neba, koja pogoduje onome što ljudi danas traže, a mi, zaključuje, ne znamo ponuditi.
„Moja ideja je bila da se napravi četrdeset kućica, koje ne bi odudarale od ambijenta. Svaka kućica bi imala
posebnu priču o sabahu i njegovoj vrijednosti. Također, tu bi se napravila i platforma za promociju knjiga. Ko bi to posjetio? Pa oni koji su u tim kućicama. U svakom momentu bi stotinu i šezdeset turista mogli primiti. Sad već postoji ideja da se nešto realizuje“, upoznao nas je on.
Ne zaboravlja da doda i prilog tome što je Prusac nekada bio – mjesto učenosti i učenih, posebno u islamskim naukama.
„Islamska zajednica ima fantastično dobro riješenu komunikaciju kada je u pitanju dijaspora. Ovdje bi se mogla organizovati ljetna škola za našu djecu iz dijaspore kroz Mrežu mladih i neka budu tu desetak dana“, kaže Sakib-efendija. A potom, pošto je Prusac srce Bosne i podjednako udaljen od mnogih gradova, učesnici bi mogli posjećivati i druga mjesta. Ne vidi smetnju ni da se ponudi štogod i sportskim timovima. „Time jačamo vrijednost vakufske imovine. Vakif je dao da se zemlja oplemeni“, zaključuje on.
Uz to, naglašava da ne smatra da religijski turizam i, na neki način, upliv komercijalnog mogu narušiti snagu duhovnog koje je prisutno.
Ne čopati historiju
Sakib-efendija je govorio o našem odnosu spram historijskih i prirodnih dobara, koje i nije na zavidnom nivou. Objašnjava to na primjeru obližnjeg starog nišana. „Mi imamo toliko snage da prebijemo nišan, a nemamo snage da ga ankerišemo“, kaže on. I u odnosu prema Kjafiji kaskamo, kaže, kao i prema drugima, Ajvaz-dedi ili Mustafi Pruščaku.
„Najvažnije je otriježnjenje ljudi u odnosu prema samima sebi u prostoru u kojem žive“, istaknuo je Sakib-efendija. Pri tome, potcrtava ono što jeste Bosna – bazilika, za koju veli da je nekada bila u Pruscu, potencijalna bogumislka hiža, što još valja potvrditi, naslijeđe Rimljana i ostalo. „Ja istraživačima govorim, ako hoćeš da znaš šta je Bosna, kopaj metar u zemlju”, dodaje on.
Razgovarali smo i o mentalitetu Pruščana.
„Prusac je nastao kao vojna sredina. Mi imamo taj duh borbenosti u svakom pogledu. Mi se možemo između sebe tesati, ali nemoj ulaziti među Pruščane. Ne znam da li je to danas, ali, evo, zadnja agresija to je pokazala. Sva agresija od Banje Luke je stala na Pruscu“, kaže nam. Navodi primjer tenka koji je zaustavljen, ali i primjer željeza koje je s njega kasnije uzimano. „Čopanje tog tenka je čopanje historije“, ističe on.
Historija se mora očuvati, da traje, poručuje on te dodaje da slijedi borba u tome. Pri tome nam govori o tome koliko je i Prusac neistražen navodeći primjer starih nišana, za koje je njemu predlagano da ih istraži. Za primjer čuvara historije navodi upravo Kjafiju koji je obnovio džamiju sultana Bajezida II u Prusačkoj tvrđavi, a kameni tarih s te džamije, s obzirom da ona više ne postoji, prenesen je kod Kjafijinog turbeta i mehkeme.
Na kraju, u kontekstu tema naših razgovora najavljuje da se planira nastaviti aktivnost u Handanaginoj džamiji nazvana Handanijska rasprava, započeta prije pandemije, u okviru koje će se ugostiti niz bosanskohercegovačkih intelektualaca.
Značajan dio historije Prusca utemeljen je na pregnuću u razumijevanju, življenju i tumačenju poruke dina. S jedne strane, Prusac je obogatio kraj srednje Bosne, proslavio tu, i inače, prijestolnicu nauke u Bosni, a s druge strane postao zasebna tačka. Ajvatovica u svome punom sjaju, uz sve legende i predaje o Ajvaz-dedi, postala je čvorišna tačka bosanske duhovnosti, simbol svetog za bosanskog muslimana. Snaga duha, duhovnosti, i cjelokupnog naslijeđa izvor je inspiracije po kojoj sanjamo, živimo i koračamo naprijed. Pod utiskom razgovora sa Sakib-efendijom, upravo su to vrijednosti pomoću kojih se pomiču i same stijene, one stijene iza kojih se vidi dalje po prostranstvima Božijim.