Mardin: Pogled u beskraj
vlasnicima privatnih kolekcija za prijavu informacije i eventualno ustupanje predmeta iz privatnih kolekcija radi izlaganja u izložbi Pod nebom vedre vjere – Islam i Evropa u iskustvu Bosne
U Mardinu na sve strane susrećete ljude koji se nigdje ne žure, blage i ljubopitljive, s principima za koje možete pomisliti da su već davno izumrli. Mardin ne može ostaviti ikoga ravnodušnim, to je grad koji osvješćuje i približava ono što nam se prethodno učinilo tako dalekim. Grad čaroban i zavodljiv, tajanstven i pun iznenađenja i pored nepregledne historije koju u sebi nosi ne prestaje da živi.
Čim zakoračite u stari grad Mardin, okruži vas ubrzani žamor raznolikih jezika nagovještavajući slojevitost ovog bajkovitog grada. Grad, kojeg zovu zlatnim, datira još iz 3. stoljeća prije nove ere, a mardinsko područje, koje se nalazi na jugoistoku Turske, se često opisuje kao jedno od izvorišta religija i starih civilizacija koje su ga gradile i dograđivale: mitanska, sumerska, babilonska, arapska, perzijska, rimska, bizantska, seldžučka, artikidska, mongolska i osmanska – svaka od njih je u njemu ostavljala dragocjene tragove. Dok nastavljate šetati starim gradom kao da vas snažan vakum usisava stotinama godina unazad. Kompaktne građevine, kao i ostaci iz raznih perioda, svjedoče njegovoj historijskoj važnosti kao političkog centra. Artikidi ga nisu bez razloga izabrali za svoj glavni grad u 11. stoljeću, s obzirom na poziciju glavne mardinske tvrđave i mogućnosti pregleda glavnih trgovačkih ruta tog doba. Lokacija mu i danas označava stratešku važnost: grad stoji na nekih 30-ak kilometara od sadašnje granice Sirije i Iraka, uzdignut na krševitom brdu koje nadgleda mezopotamsku ravnicu, kao i rijeku Tigris.
Fascinantan pogled na mezopotamsku ravnicu
Stari Mardin je izrađen koristeći isti kamen s brda u kojem uzdignut stoji i čini se kao da se grad s njim stapa, dok blaga roskasto-breskvina boja kamena svaku građevinu čini elegantnom i harmoničnom. Način na koji su sagrađene neodoljivo podsjeća na staru arhitekturu u drugim gradovima ovog dijela svijeta, što svjedoči o zajedničkoj historiji i snažnom pečatu koji je artikidska dinastija ostavila u tim područjima vladajući preko tri stotine godina. Još stoje njihovi grbovi iznad malih kapija, uglavljenih u zidine, koje kada se otvore otkriju cijelo jedno carstvo: prelijepa kamena dvorišta, verande u mirisnom jasminu i pogled koji je poseban sa svake od mardinskih kamenih kuća. Pravo na pogled je i ovdje bilo neprikosnoveno, pa tako nijedna kuća ne smije smetati drugoj. Ustvari, s većeg dijela starog Mardina se pruža fascinantan pogled na mezopotamsku ravnicu. Naizgled beskrajno raširena, utapajući se u krajeve horizonta na sve strane, ova plodna blagodet budi neobično stanje smirenosti i određenosti koje godi nakon svakodnevne vreve i žurbe. Naš prvi susret s njom je bio u zalazeće, predakšamsko, sunce, pa smo imali sreću uživati u zlatastoj obojenosti mahom obrađenih polja koja različitim intenzitetom daju odsjaje – u zavisnosti od vrste sjetve i napretka usjeva – tamno smeđi, skoro čokoladni, crvenkasti, poluzelenkasti, pa i žućkasti. Sve te boje se u susretu sa zalazećim suncem razigraju pred očima.
Mardinske medrese
Ipak, najljepši pogledi se pružaju s mardinskih medresa u kojima se osjeti poseban mir i harmonija kakve možete sresti samo među zidinama u kojima su uronjene stoljetne priče i događaji. U jednoj od njih, Kasimiye medresi, se kroz muzejsku izložbu podsjetite na velike izume koje je islamska civilizacija donijela svijetu: kvadrante kojima su se mjerile visine nebeskih tijela te građevina, navigatore i kompase za Mekku, nebesku loptu kojom su se pozicionirale zvijezde. Zanimljiv je i prikaz Ibn Nafisovog plućnog krvotoka iz 13. vijeka a kojim je opisao put krvi od srca do pluća, gdje se ponovo oksigenizira i nakon toga vraća u srce koje ga ispumpava u druge dijelove tijela. Inače, zasluga ovom otkriću se pripisivala engleskom liječniku Harveyu koji je živio 340 godina poslije, sve dok se 1924. godine nije ponovo otkrilo Ibn Nafisovo djelo “Komentar anatomije u Aviceninom (Ibn Sina) kanonu” u kojem on u detalje opisuje ovaj proces. U medresi stoji i maketa ogromne kineske flote kojom je u 15. vijeku upravljao kineski musliman Zheng He, admiral i diplomata, s kojom je čak sedam puta obilazio Aziju, Arapsko poluostrvo i Afriku.
U Kasimiye, kao i Zinciriye medresi, izgrađenoj odmah ispod mardinske tvrđave na najvišoj tački u Mardinu, stoji česma s vodom koja protiče kroz kanale u predvorju medrese i formira mali bazen kao središnji prostor oko kojeg se šeta ili sjedi. Sufijska filozofija ovaj protok poistovjećuje s ljudskim životom, od rođenja do smrti: česma simbolizira rođenje, prvi kraći kanal kroz koji protiče djetinjstvo i mladalačke dane, drugi duži žlijeb označava zrele i starije dane, a bazen gdje se sva voda skuplja na jednom mjestu i miruje simbolizira Sudnji dan. Inače, ulaz u Zincirye medresu, pored Ulu džamije koja slovi za graditeljsko dostignuće iz artikidskog perioda, predstavlja izuzetno arhitektonsko majstorstvo i umijeće. I mada o samom nazivu medrese (zindžir – na arapskom: lanac) postoji legenda o Isa-begu, koji je dao da se izgradi ova medresa i potom je zarobljen u ratu te jedno vrijeme ovdje zatvoren i lancima čuvan, nama je izgledalo da je upravo rad na kamenu koji okviruje ulaz medrese, a koji podsjeća na filigranski lanac, odredio njeno ime.
Čar pijace
Nakon posjete medresama i muzeju koji je postavljen na centralnom platou starog grada, odlučismo se spustiti nekoliko nivoa do mardinskog bazara. Odmah se primijeti da je pijačna ulica
toliko vrludava i ćudljiva da se veoma lahko možete izgubiti i zaboraviti put kojim ste došli. Da ne datira od prije nekoliko stotina godina pomisliti biste da je namjerno tako dizajnirana, koristeći moderne marketinške trikove, kako bi se posjetioci stalno vrtili ukrug i duže ostali na pijaci i tako kupili što više proizvoda s njihovih štandova. U ovim vrludanjima bi se često mimoilazili s domaćinima koje vode natovarene magarce – omiljene mardinske životinje, jer kako drugačije vršiti transport kroz uske stoljetne kamene sokake međusobno isprepletene i to na uzbrdici? Vjerovatno su se zbog stalnog prisustva te domaće životinje stanovnici izvještili u pravljenju sapuna i krema za lice od magarećeg mlijeka, odličnih lokalnih proizvoda Mardina. Posjetioci, a i domaći, ih rado kupuju u mnogim bazarskim radnjama koje su našle prostor među zidinama. Na jednom od tih bazarskih štandova dočekuje nas dječak koji nas je odmah osvojio svojom neposrednošću i načinom reklamiranja i prodaje. Od šesnaestogodišnjeg Muhameda smo u razgovoru saznali da, iako su mu daleki preci arapskog porijekla, zna arapski jer roditelji govore tim jezikom u kući. Inače, pored kurdskog jezika, koji se često čuje u okolini i samom Mardinu, u gradu se arapskim služe skoro svi s kojima smo imali priliku razgovarati: od recepcionara hotela, konobara, starih zanatlija, kustosa muzeja, majstora... Muhammedova majka i otac koji su također bili u radnji, čuvši odakle dolazimo, nisu nam dali otići prije nego sjednemo na kamene stolice do dućana i popijemo po čašicu čaja. Raspitivali smo se o proizvodima koje drže u radnji, te nam rekoše da neke od njih, poput ružine vode, šafrana i glinene maske za lice, donose preprodavači ilegalno iz Irana, i da je to unosan posao za mnoge ljude koji žive blizu granice. Ružinoj vodi nisam mogla odoljeti, ali ni kremama od magarećeg i devinog mlijeka, kao i melasi nara koju Turci rado koriste za salatu umjesto sirćeta...
Mjesto gdje niko ne žuri
U Mardinu na sve strane susrećete ljude koji se nigdje ne žure, blage i ljubopitljive, s principima za koje možete pomisliti da su već davno izumrli. Vlasnik u jednom od restorana nije nam želio naplatiti ajran, jer nismo htjeli jesti, smatrajući sramotom da nam uzme novac samo za osvježenje. Možda je to i zbog razloga što stranih turista nema toliko veliki broj kao u drugim poznatim destinacijama Turske, pa se ljudi još uvijek nisu do te mjere “komercijalizirali” svoju kulturu i usluge. A možda i zbog godišnjeg doba u koje smo se odlučili doći, a koje je ujedno najomiljenije za domaćine jer su ljeta ekstremno vruća, a zime ekstremno hladne pa je kraj proljeća i jesen, kako kažu Mardinci, najpoželjnije vrijeme za posjetu i izbjegavanje nervoze.
Međureligijski identitet
Za stari grad Mardin koji je u potpunosti pod UNESCO zaštitom se često voli reći da je primjer međureligijskog grada. Mardin je odigrao važnu ulogu u razvoju kršćanstva, i skoro je 1.500 godina dom crkvi pravoslavnih asiraca 40 mučenika. To je tek jedna od sedam asirijskih crkava, a koja nosi naziv nakon što su što su 1170. godine u nju donijete mošti 40 pravoslavnih vjernika značajnih za nju. Crkva je i danas u funkciji, a redovne službe već sedam stoljeća organizuju aramejski hrišćani. U gradu danas srećete Arape, Kurde, Jezide, Asirce i Turke koji se često, pored jezika, izdvajaju po tradicionalnoj odjeći, zanatu, ukrasu na kućnim vratima, kao i dijelovima grada i predgrađa u kojima žive.
Mardin je zbog svog položaja i strategijskog značaja kojeg je imao u srcu tadašnje Mezopotamije, kao i blizine Anadolije, bio pod udarom neprekidnih invazija koje su ostavljale ožiljke iz svih perioda historije ljudskog čovječanstva. Mardin ne može ostaviti ikoga ravnodušnim, to je grad koji osvješćuje i približava ono što nam se prethodno učinilo tako dalekim. Grad čaroban i zavodljiv, tajanstven i pun iznenađenja i pored nepregledne historije koju u sebi nosi ne prestaje da živi. U njemu se pred očima rastvore početak ljudskog bivstvovanja, život i smrt, putevi i usponi civilizacija, njihovih velikih djela i običnih potreba i načina života. Kao da mu je suđeno da bude pokazivač prolaznosti carstava, velikih imperija i bivstvovanja čovjeka pod raznim vladarima, dok stoji mirno na stjenovitom uzvišenju kao opomena o prolaznosti i jasni putokaz ka izvorištu i stjecištu svega postojećeg – Stvoritelju Zemlje i kosmosa.
Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, pod visokim pokroviteljstvom reisu-l-uleme, pokrenuo je projekat pod nazivom: Pod nebom vedre vjere – Islam i Evropa u iskustvu Bosne.
Projekat je višedimenzionalan i multidisciplinaran. Uz društveno-politički, kulturno-historijski, vjersko-duhovni segment islama u Bosni i Hercegovini, projekat predstavlja djela islamske umjetnosti i arhitekture na prostoru Bosne i Hercegovine, od rane pojave islama na ovim prostorima do savremenosti, kako u vidu izložbe, tako i u digitalnom formatu.
U okviru projekta definisane su 23 sekcije (Evropa u ogledalu Bosne, Od Kulina bana do našijeh dana, Istočno pitanje, Islam u vremenu, Raznolikosti, Islam u pluralu, Grad, Institucije, Znanje i obrazovanje, Kultura knjige, Allah je Lijep i voli ljepotu: umjetnost visokog stila, Sevdah, Bosanski svjetovi mističkog islama, Milosrđe, Dunjaluk i ahiret, Prostori intime, Žena, Žive vode, Zeleni islam, Preplitanja, Ćeif i merak, Savemeni odjeci, Zvijezde na istočnom i zapadnom nebu.) u kojima će biti zastupljeni, sučeljeni i dovedeni u vezu arhivski dokumenti, faksimili, rukopisi, historijske karte, stare razglednice, knjige i periodika, fotografije, audio, video, 3-D zapisi, modeliranje u AR/VR tehnologiji te brojni skupocjeni artefakti, kako iz muzeja tako i iz privatnih kolekcija, koji pripadaju domeni likovnih i primijenjenih umjetnosti, u formi unikatnih radova u metalu, staklu, keramici, drvu, tekstilu, kamenu, plemenitim metalima, na papiru kao i originalne slike, grafike i radovi unikatnog dizajna.
Zvanično otvaranje projekta će biti organizovano posebno pripremljenom izložbom koja će premijerno biti realizirana u Sarajevu početkom maja 2023. godine. Izložba će nakon Sarajeva obići zemlje regiona i prestižne evropske gradove kao što su Brisel, Beč, Berlin, i drugi.
Osim izložbi, sva istraživanja o autentičnim umjetninama će se konstantno prezentirati u digitalnoj formi putem specijalizovane dvojezične web-stranice (na bosanskom www.iskustvobosne.ba i engleskom jeziku www.bosnianexpeirence.com) putem koje će se domaća i svjetska javnost upoznavati sa našim najreprezentativnijim kulturno-historijskim nacionalnim blagom.
Osim zvaničnih domaćih i inostranih muzejskih kolekcija, projekat je otvoren i za sve vlasnike privatnih artefekata i kolekcija iz domena našeg naslijeđa.
Ovim putem pozivamo vlasnike privatnih jedinstvenih predmeta i kolekcija od značaja na naše nacionalno naslijeđe, koji do sada nisu naučno obrađeni i javno prezentirani, da svoje predmete iz privatnih kolekcija, jedinstvene razglednice, fotografije, umjetničke artefekte, dokumente i druge predmete, za koje procjenjuju da bi mogli biti zanimljivi za izložbu ili za naučnu obradu i predstavljanje na web-stranici, da se uključe u projekat tako što će se javiti ovlaštenim istraživačima u okviru projekta i omogućiti im uvid u umjetnine koje su u njihovom vlasništvu. Shodno procjeni istraživača, sa istima će nakon toga biti sklopljen ugovor o omogućivanju naučne obrade, ili čak ustupanju umjetnina za potrebe izložbe, a njihova imena će uz umjetnine biti istaknuta na izložbi.
Svi vlasnici privatnih kolekcija za više informacija se mogu javiti na broj telefona 033-533-000 Uprave za obrazovanje i nauku ili na mail: uprava.oin@rijaset.ba, te uz adekvatan kratki opis i fotografije delegirati svoje umjetnine shodno regiji nekom od istraživača istraživačkog tima: Unaprijed Dr. Šefko Sulejmanović (Tuzlanska regija) Dr. Hajrudin Balić (Sandžak) Mr. Suad Mahmutović (Krajina) Azem Feriz (Hercegovina) Lejla Bektaš (Sarajevo i centralna Bosna)
Vam se zahvaljujemo,
Ko su žrtve i kako se odnosimo prema njima pitanja su koja se u javnosti sve više stavljaju na margine života. Pred njima zatvaramo oči i nemoćni smo da priznamo svoju inertnost i mirenje s onim što život donosi i nameće. Takvim prihvatanjem normi kojim zanemarujemo druge, one nemoćne i nezaštićene, zapravo prikazujemo svoj odnos spram žrtve. Ukoliko već nemamo ispravan pristup i žrtvama poklonimo dužnu pažnju onda ne možemo ni očekivati da to društvo bude utemeljeno na pravdi i istini. Kako prije tako i sada. Svaka žrtva od nas to traži, i to ne zbog sebe nego zarad drugih. Da to kojim slučajem nije, ne daj Bože, svijet bi postao poprište zla i zločinaca. Prešućivanje zla, naime, dovelo bi do još većih zločina. Otuda, podsjećanje i obilježavanje mjesta krvavih zločina stoji kao opomena da živi pronađu nadu u bolje sutra. Da li je ona izvjesna ili je već neizvjesna to su dileme koje se postavljaju pred nas.
Politika nade
Opomena koja dolazi iz Mostara s Partizanskog spomen-groblja upozorava nas da fašizam ne miruje i da su zločinci još aktivni. Štaviše, podsjećanje na pobjednike iz Drugog svjetskog rata oni nanovo doživljavaju kao smrtne neprijatelje. Nije rušenje spomenika samo vandalski čin, kako neki blago ističu, nego nadasve ispoljena međunacionalna netrpeljivost u društvu i mržnja koja rađa drugu. Jer, kako drugačije shvatiti da se u gradu koji gaji antifašističku borbu i dalje nalaze ulice s imenima ustaških zločinaca, a „Katolička crkva uporno traži da se Bogdanovićevo spomen-obilježje ukloni.“(Publicista i povjesničar dr. Dragan Markovina za DW).
Kakva je danas istinska kultura nade možemo sagledati u neosnovanim širenjima lažnog optimizma i političkim kampanjama. Koliko smo, međutim, kao društvo u narednom periodu spremni da ovu kulturu nadomjestimo politikom nade ostaje da vidimo. Tek građani će o tome, dakako, odlučiti vodeći računa o žrtvama koje su podnijeli i podnose. To ni u kom slučaju ne smije biti protiv onih koji su se borili za ono što danas imamo.
Odreći se žrtava i onih koji su dali svoje živote za slobodu i dobro koje smo imali, naprosto bi dovelo do gubitka smisla i nade. Odreći se žrtava iz proteklog rata kao i onih koji su dali svoje živote u odbrani Bosne i Hercegovine od agresije na nju samo bi još više uzrokovalo zločinima i pogodovalo zločincima. Da se o njima i žrtvama na vrijeme govorilo zasigurno bi i zločini bili spriječeni ili bar manji. Naprosto, izgubili (bi) smo vjeru da se borba protiv zla i žrtva na kraju krajeva isplati. Bez nade nema ni smisla, bila bi poruka. Danas se, nažalost, nakon ratnih stradanja u Bosni i Hercegovini možemo zapitati gdje se izgubio smisao koji nas je održavao sve ove protekle godine? Šta smo očekivali i koliko nam je društvo to omogućilo. Da li smo generalno razočarani u društvo, državu, političare i ljude oko sebe? Je li imalo smisla boriti se za ono što danas imamo? Zašto se olahko mirimo sa stanjem nečinjenja u kome se svaka nada čini uzaludnom? S druge strane, moramo priznati da odnos društva i države spram toga još više tome doprinose. Štaviše, oni na vlasti se i ne trude da uliju nadu, a jedino što nude su šarene laži i problemi koji nam govore da može biti samo još gore. Tome još pogoduju pandemija, klimatske promjene, rat u Ukrajini i druge opasnosti koje su se nadvile nad nama i svijetom. Na to upućuju mnogi filmovi s apokaliptičnim scenarijima ili romani s temama destrukcija i dehumanizacije ljudskog roda, dezinformacije i medijsko crnilo, prognoze o smaku svijeta i sl. Opasnosti su to koje nas iskušavaju i dovode u sumnju - je li zaista razumno nadati se? Počesto se pitamo da li je nada utopija i očekujemo li da nakon kiše dođe sunce i konačno nam svane? Da li je sve to pepeo i dim, iluzija koja će nas pomiriti sa stvarnošću. Nada, međutim, nije pitanje prognoza i nagađanja. Ona je ljudska vrlina koja nas čini i pomaže nam da opstanemo i pronađeno sebe, izgradimo bolji i pravedniji svijet. Borba Martina Lutera Kinga protiv rasizma u Americi je naprimjer jedna od tih borbi. Nadu su imali i ilegalni imigranti koji su se uputili s afričkih obala ka Evropi? I koliko tih i takvih nada? Svaka od njih pokreće i ulijeva optimizam koji se odnosi na psihičko stanje osoba, ali i društvene situacije u kojoj živimo. Kod jednih je pak to zalaganje u svrhu zadržavanja svojih privilegija, a kod drugih, onih potlačenih i ugroženih, očekivanje ispunjenja nade i pravde.
Nada u odgovornost
Očekivati da sve dođe samo po sebi i kriti se iza nade neće donijeti rezultate. Nada u tom slučaju leži u našoj odgovornosti, ali i našoj aktivnosti. Ona nas treba motivirati i dati snagu da prevaziđemo sve teškoće. Ne zaboravimo, optimistični su oni ljudi koji čvrsto vjeruju da će sve biti dobro. To je ona nada koja govori da je i nakon logora Auschwitza i zločina u njemu moguće pisati poeziju i graditi humaniji svijet. To je ona nada koju nam budi Srebrenica. To je ona vjera koja nam govori da nijedna žrtva nije uzaludna. Dakako, nad onim što je loše ili negativno, ne treba lamentirari i jadikovati, jer na taj način bismo se mogli uživiti u ulogu žrtve i prepustiti se apatiji. Otuda je nužno pronaći unutarnju energiju i ideal kojem možemo težiti, te s time smisleno živjeti. To je ona nada koja živi u nama i ne može se kupiti. Riječ je o ulozi vjere koja potiče nadu u akciju koja se pronalazi u čovjekovom odnosu spram Boga. Ona se već traži i ojačava kroz molitvu i vjerovanjem da nakon zla dolazi dobro. Kroz molitvu se oslobađamo negativnosti da bismo u povećanju Božije svjesnosti potražili mir i stabilnost.
U današnjem vremenu i okolnostima u kojim živimo takva nada nužno zahtijeva i akciju i nemirenje sa stanjem ravnodušnosti i prepuštanju da drugi kroje našu sudbinu. Jer, kako živjeti u sredini koja ne otvara perspektive, ne zapošljava mlade ljude i sve to pravda lažnim obećanjima da će sutra biti bolje. A, vrijeme teče i ne vraća se. Takva nada je njihova obmana koja vodi u propast. Dosta toga je u našem bosanskohercegovačkom društvu truhlo i lažno, dosta onoga što moramo priznati, ubija nadu i ne daje optimizam. Šutnja o tome samo bi značila da se slažemo s takvim stanjem. U tom slučaju, kako F. M. Dostojevski kaže, čovjek može: „Kad izgubi cilj i svaku nadu, iz očajanja postati čudovište.“
Vjernikova nada poziva na aktivnost
Kako vjernik uvijek razmišlja na moguće posljedice onoga što čini, to se protiv opasnosti koje vrebaju nužno treba suprotstaviti. Dobro poznati kura'anski ajet da se „stanje jednog naroda neće promijeniti dok taj narod ne promijeni sebe“najbolji nam je putokaz. Vjernikova nada poziva na akciju i borbu, a ne na ćutanje i prihvatanje života bez smisla i nade. To je ona nada koja se bori protiv laži, ogovaranja, mržnje, zavisti, korupcije i mnogih drugih negativnosti. Posebno se to danas tiče političara koji obećavaju kule i gradove nudeći ispraznu nadu da će biti bolje. Koliko su to lažna obećanja zorno svjedoče oni koji odlaze iz zemlje „trbuhom za kruhom.“Očito, mladi i sposobni sve manje imaju šanse za zaposlenje, stambeno zbrinjavanje ili formiranje svoje porodice. Očekivati da se šta u tom smislu promijeni s predstojećim izborima ne budi veliku nadu. Oni na listama više se bore za svoje funkcije od kojih se lakše živi, nego što će brinuti o biračima i njihovim željama. Na taj način, zbog svog interesa oni umanjuju zajedničku nadu u bolje sutra. S obzirom na dugotrajnost i stanje „status quo“u BiH, birači tj. građani će se za tu „zajedničku nadu“morati sami izboriti. To iziskuje borbu za vladavinu prava i jednakost pred zakonima. To je ona nada koja će omogućiti bolje sutra našoj djeci. Zato, suočavajući se danas s prošlošću, ukažimo najprije poštovanje prema onima koji su dali svoje živote za ono što imamo i okrenimo se budućnosti za koju je neophodno žrtvovati se kako bismo mladima otvorili perspektive. To je ona žrtva koja pretpostavlja potrebu lične žrtve i napora, a u korist kolektivnog dobra i sreće. Kao Bošnjaci, a u kontekstu predstojećeg Kurban-bajrama ovu žrtvu shvatimo i prihvatimo kao naš doprinos nacionalnoj slobodi i dostojanstvu. Konačno, u nadi za istinskim boljim sutra i uz želju za svakim prosperitetom i zajedništvom - čitateljima Preporoda čestitamo Kurban-bajram: Bajram šerif mubarek olsun!
Kada kažemo disanje, to nam se čini lako, normalno, kao “pa disanje”. Disanje je automatski proces koji naš organizam obavlja bez našeg svjesnog pristanka, odnosno kontrole. Da li razumijemo kako je disanje proces pomoću kojeg možemo pomoći našem organizmu, našim emocijama i zdravlju. Da li znate kako možete naučiti disati pravilno? Zašto je to bitno?
Istina je da u nama i oko nas svakodnevno kovitlaju mnoge negativne vijesti, krize, koje prouzrokuju spektar negativnih osjećanja i u nama i u ljudima oko nas, bitno je da znamo kako su ljudi bića koja se vrlo lako kontaminiraju emocijama oko nas. Emocije su zarazne. Pored toga što moramo biti svjesni kako mi biramo sadržaje koje ćemo pratiti - na TV-u, na radiju, u novinama, na internet portalima - mi biramo na taj način sopstvene emocije koje će nas se ticati.
Strah i anksioznost
Moramo biti svjesni kako u potpunosti mi biramo i kontrolišemo vlastite emocije. Znam, i sama sam bila šokirana kada sam prvi put čula ovakvu izjavu. U prethodnim brojevima i kolumnama pisala sam o različitim stanjima i bolestima koje se tiču mentalnog zdravlja, u ovom broju želim da vam ponudim jednu praktičnu vježbu, kojom možete da pomognete sebi. Na koji način? Naše tijelo, um, naše emocije, neraskidivi su spoj koji se ne može izolovati jedan od drugog. Neraskidivo su povezani. Naše emocije utiču na rad naših organa, prije svega disajnih, ali i obrnuto - disanjem možemo da iskontrolišemo naše emocije. Anksioznost je jedna od najčešće pomenutih emocija negativnog spektra čija pojava je ravna pandemijskim razmjerama. Anksioznost je najčešći mentalni poremećaj i može pogoditi osobu bilo kog uzrasnog doba, a procjenjuje se da 30% osoba pati od anksioznog poremećaja u nekom trenutku života. Također, ovaj poremećaj se češće javlja kod žena.
Strah i anksioznost predstavljaju sastavni dio života i, iako su to neprijatne emocije, one su često i korisne - omogućavaju nam bržu procjenu situacije opasnosti u kojoj se nalazimo i pripremaju nas za brzu reakciju “bori se ili bježi”.
Povremeno osjećanje anksioznosti kao reakcije na različite situacije, kao što su razgovori za posao, polaganje ispita, iščekivanje rezultata, nova iskustva i slično, normalna je reakcija i s njom se svi susrećemo. Međutim, kada osoba osjeća anksioznost koja je toliko učestala i/ili intenzivna da je remeti u svakodnevnom funkcionisanju, tada je u pitanju patološka anksioznost, odnosno mentalni poremećaj koji je potrebno liječiti.
Uloga disanja
Da bismo mogli da razumijemo ulogu disanja kad smo anksiozni, moramo da prvo razumijemo osnove disanja uopće. Nećemo ići preduboko u objašnjavanje, ali, u biti (kao što već znate) ljudski organizam treba oksigen da bi preživio. Kada udahnete vazduh, pluća uzimaju oksigen kojim se tijelo koristi, a zatim se proizvodi karbon dioksid (CO2) koji izdahnemo. Da bi tijelo normalno funkcioniralo, potreban je balans između kisika i CO2. Ova se ravnoteža održava prije svega brzinom i dubinom disanja. Pojačano disanje će povećati nivo oksigena u krvi i smanjiti nivo CO2, jer se oksigen ne koristi istom brzinom kojom se unosi. Smanjeno disanje će umanjiti razinu kisika i povećati razinu CO2. Odgovarajuća brzina disanja kad smo mirni i opušteni je oko 10-14 udisaja u minuti. Provjerite svoju brzinu disanja. Većina tjelesnih mehanizama, poput disanja, automatski se kontroliše, ne zahtijeva našu svjesnu kontrolu, s tim da se disanje može staviti i pod voljnu kontrolu. Naprimjer, jednostavno je zaustaviti disanje kada plivamo ili pojačati disanje kad pušemo balon. Faktori poput stresa i našeg opšteg raspoloženja mogu, također, mijenjati naše disanje.
Dobra vijest za osobe koje imaju problema s anksioznošću je da možemo voljno mijenjati svoje disanje. Učenjem kako da održavamo smirenu i opuštenu brzinu disanja moguće je umanjiti mnogo neugodnih simptoma koji bi inače slijedili “anksiozno” disanje. Vrlo jednostavno, naše tijelo koristi količinu CO₂ kao marker za brzinu disanja. Kada pojačano dišemo (ili hiperventiliramo), nivo CO₂ pada u odnosu na nivo oksigena i kada je otkriveno smanjenje CO₂, tijelo odgovara brojnim hemijskim promjenama koje se pokazuju u dvije velike kategorije simptoma:
• Simptomi koji nastaju radi smanjenog nivoa oksigena u određenim dijelovima mozga (uključuje mantanje, osjećaj prazne glave, smetenosti, ostajanje bez daha, zamagljen vid, derealizaciju);
• Simptomi koji nastaju radi smanjenog nivoa oksigena u određenim dijelovima tijela (uključuje ubrzanje rada srca koje pumpa više krvi, otupljenost i trnjenje u ekstremitetima, hladni i oznojeni dlanovi, te ukočenost mišića).
Postoje još neki efekti pretjeranog ubrzanog disanja. Nakon perioda stresa i anksioznosti, jeste li se osjećali umorno i iscrpljeno? Prebrzo disanje kroz duži vremenski period zahtijeva više energije i napora. Isto je kao da stalno hodate uzbrdo! Možda vam je bilo vruće, možda ste bili rumeni i oznojeni od prebrzog disanja. Također, ako možda dišete plućno, a ne dijafragmom (veliki mišić koji se nalazi ispod pluća), možete osjetiti neko stiskanje u grudima ili pravi bol u grudima, a sve radi toga jer grudni mišići rade pojačano. Konačno, prebrzo disanje vas može natjerati da više uzdišete ili zijevate. Kao što vidite, način na koji dišemo ima važan efekat na tjelesne funkcije. Kao ni drugi simptomi vezani za anksioznost, ove promjene NISU OPASNE. Ustvari, hiperventilacija se nekad koristi kao medicinski test.
Činjenice o hiperventilaciji
Kada ljudi prebrzo dišu, mogu osjećati kao da se guše, kao da ne dobivaju dovoljno vazduha. Ustvari, upravo se suprotno dešava, jer osoba dobiva baš previše oskigena! Obrasci disanja su važan dio tjelesnog odgovora na opasnost (bori se ili bježi reakcija) i imaju funkciju da sačuvaju tijelo od opasnosti. Ako se osoba suoči sa “bori se ili bježi” situacijom, hiperventilacija se neće desiti jer će se oksigen trošiti istom brzinom kojom se unosi u tijelo. Ponekad su ljudi zabrinuti da će, ako dugo vremena dišu prebrzo, pasti u nesvijest ili kolabirati. Nesvjestica se skoro nikad ne desi u ovakvim slučajevima. Ako se i desi, posljedica je nekog drugog problema i osoba je sigurno i ranije padala u nesvijest, ali radi nekog drugog uzroka. Možete nekad prepoznati dosta simptoma koji su ovdje objašnjeni, ali ne moraju biti rezultat hiperventilacije.
Ponekad hiperventilacija može biti vrlo suptilna, tako da dišete samo malo brže tokom cijelog dana ili kroz duži vremenski period. U tom slučaju neće doći do dramatičnog pada CO₂ tako da osjećate stalno jake simptome, ali kad je vaš nivo CO₂ smanjen, potrebno je da zijevnete ili uzdahnete, ili da se javi anksiozna misao, da bi odjednom imali osjećaj prazne glave, srce brže lupa, i već doživljavate panični napad.
Kako ostvariti kontrolu nad disanjem
Kontrola nad vašim disanjem je važna vještina koja se može naučiti. Osnovna je tehnika za umirivanje i kao takva se redovito mora vježbati
kako biste potpuno imali koristi od nje. Ova tehnika će vam omogućiti da:
(1) Umanjite neke fizičke efekte prebrzog disanja koje smo upravo opisali
(2) Općenito olakšate opuštanje kroz disanje.
Vjerovatno je najbolje, kad krenete, da vježbate na sigurnim mjestima s niskom razinom stresa, kao što je vaša kuća, ili dok čekate tramvaj / autobus. Kada uspijete savladati tehniku, možete je pokušati koristiti za smanjenje osjećaja jake anksioznosti ili panike. Vrlo je slično sportskom vježbanju. Zaista biste željeli savladati svoje vještine prije završnog ispita. Za sada, samo vježbajte što bolje i više možete. Dok vježbate, pokušajte pronaći udobnu stolicu i ukloniti sve predmete koji bi vas mogli ometati. Dok dišete, ne zaboravite da brojite jer je ovo važan dio tehnike za umirivanje. Primijetit ćete da vaš um luta i da ste prestali brojati, što je potpuno normalno i za očekivati. Jednostavno dozvolite sebi tu misao i zatim se vratite brojanju. Ne pokušavajte duboko disati - stanite pri vašoj normalnoj dubini udisaja. Trudite se da lako i mirno dišete. Možete pokušati da dišete kroz nos jer tako olakšavate kontrolu.
Tehnika umirivanja
1. Osigurajte da sjedite na udobnoj stolici ili da ležite na krevetu
2. Udahnite tijekom četiri sekunde (ako možete kroz nos)
3. Čuvajte dah dvije sekunde
4. Izdahnite tokom šest sekundi (ako možete kroz nos)
Kako ćete naučiti disati pravilno - dijafragmalno?
Vježba u ležećem položaju: Ukoliko želite naučiti pravilno disati, bilo bi dobro započeti ležeći na leđima, s jednom rukom ispod rebranog luka, a drugom na gornjem dijelu prsnog koša. Dok radite vježbe disanja neka tijelo bude opušteno. Prilikom udisaja širimo donji dio prsnog koša i spuštamo dijafragmu, a pritom se trbuh blago zaobli (možete zamisliti kako polako pokušavate napuhati loptu). Ruka koja počiva ispod rebranog luka se pomiče prema gore – druga ruka položena na gornjem prsnom košu ostaje nepomična. Ako smo obje ruke postavili tako da su nam srednjaci spojeni i položili ih na trbuh ispod rebranog luka oni će se, kod pravilnog disanja, kod udisaja razdvojiti, a kod izdisaja će se spojiti. Kod izdaha trbuh uvlačite prema kralježnici i tada možete zamisliti da se lopta prazni.
Vježba u sjedećem položaju: Sjednite na stolicu i opustite tijelo, a zatim sklopite ruke iza vrata i laktove usmjerite prema van. Ruke podignute iznad glave pridonose istezanju prsnih mišića i njihovoj djelomičnoj imobilizaciji, što pridonosi razvijanju svijesti o dijafragmalnom (trbušnom) disanju. Dišite kako je opisano u tekstu iznad – udahnite polako trbuh podižući prema van, a izdahnite trbuh uvlačeći prema unutra, prema kralježnici (zamislite da želite priljubiti svoj trbuh uz kralježnicu).
Dakle, disanje je proces pomoću kojeg možemo pomoći našem organizmu, našim emocijama i zdravlju. Za kraj ćemo ovdje ponuditi neke vježbe kako bismo naučili disati pravilno. To je veoma bitno i može nam biti od pomoći, kao i onima kojima želimo pomoći.