Potreba za mirom zahtijeva ujedinjavanje čovječanstva
- kaže nam Svoboda, navodeći da je to tim potrebnije jer je zlo nadvladalo dobro, a ego i pohlepa za materijalnim uveliko je potisnulo duhovnu stranu čovjeka i moralne vrijednosti
Uovim ljetnim vrelim danima, uz kahvu i u društvu s Jusufom Čikićem, nekadašnjim profesorom matematike u Gazi Husrev-begovoj medresi, družili smo se i razgovarali s Josipom Svobodom, izuzetno zanimljivim čovjekom koji je proputovao svijet uzduž i poprijeko, imao priliku tamo i nastaviti živjeti, ali ljubav prema domovini ga je iznova vraćala njegovoj Bosni, Travniku i Sarajevu u kojima živi. Govoreći nam pobliže o sebi istakao je:
- Rođen sam 1943. godine u Travniku. Potomak sam druge generacije travničke porodice Svoboda, čiji je osnivač moj djed, Ivan Svoboda. On je došao u Bosnu i Travnik oko 1890. godine iz Bielsko Biala, grada u Poljskoj, u vojvodstvu Šlezija (u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije dio Galicije i Čehoslovačke). Prije toga pohađao je i završio slikarsku akademiju u mjestu Lindau na Bodenskom jezeru. Oženio se u Travniku i tu formirao svoju porodicu.
Što se mog osobnog obrazovnog kurikuluma tiče, osnovno i srednje obrazovanje (Realna gimnazija) stekao sam u rodnom gradu. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao sam 1970. godine, kao redovan student na Odsjeku germanistike, njemački jezik s književnošću i engleski jezik. Paralelno s ovim studijem, studirao sam, kao vanredni student, i na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Prije studija u Sarajevu pohađao sam Vojno-pomorsku akademiju u Divuljama kod Splita. Po završetku studija odlazim u redakciju „Oslobođenja“na izučavanje novinarskog zanata, što je bila moja životna želja. Pisanjem se bavim od 1963. godine (kao saradnik pomorskog časopisa „Plavi putevi“, a kasnije za studentski list „Naši dani“).
U neformalnom razgovoru istakli ste da porodičnu kuću koja se nalazi u Paša-mahali u
Travniku renovirate i želite je učiniti pristupačnom posjetiteljima. O čemu se radi?
- Kuća, koju su izgradili moj djed i baka na današnjoj adresi u Travniku, kombinacija je bosanske i evropske arhitekture. Njena unutrašnjost bila je potpuno oslikana, što je bio osobni rad mog djeda. Prilikom obnove kuće, nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini 1996. godine, došao sam do prvog sloja maltera s originalnim djedovim muralima.
Kako moje umjetničke sposobnosti nisu ni blizu djedovim, odlučio sam da, u nemogućnosti restauracije njegovih murala, oslikam svoje murale, koji će odraziti mene kao osobu i umjetnika i ujedno dati još jednu posebnost kući. U mikroprostor bosanske kuće ugradio sam, koristeći samo jedan fragment ornamenta, likovnu predstavu devet makro, iščezlih, planetarnih civilizacija. Rad na obnovi kuće i realizaciji ideje (zboga nedostatka materijalnih sredstava i bilo kakvog vida pomoći) trajao je sedam godina, od 2011. do 2018. godine. Kuću, kao porodičnu i historijsku vrijednost, namjeravam u toku ovog ljeta učiniti prustupačnom za posjetioce.
Rat ste proveli u opkoljenom Sarajevu iz koga ste iznijeli svjedočanstvo koje ste pretočili u dvije knjige. Kako ste, inače, doživjeli te ratne dane?
- Početkom rata u Bosni i Hercegovini 1992-1996. godina angažovao sam se kao novinar, humanista, autor i predavač da pomognem svojoj zemlji. Pored više od 50 predavanja o temi uzroka tragedije Bosne i Hercegovine i gotovo istog broja dokumentarnih foto-izložbi, aktivnosti na prikupljanju humanitarne pomoći i nekoliko stotina datih novinskih intervjua na prostoru zapadne Evrope, rezultat tih brojnih aktivnosti su i knjige „Sarajevo 1992 – ratni dnevnik“i „Sarajevo – grad umire svijet posmatra“(obje knjige predstavljene su u opkoljenom Sarajevu), kao i brojni tekstovi o ratnoj drami u Bosni i Hercegovini, objavljeni u inostranoj štampi. U opus ovih ratnih dokumentarnih knjiga uključuje se i knjiga „Bosna između srpskog i hrvatskog nacionalizma – Rađanje i umiranje jugoslavenske ideje“, prilog za studiju, objavljena u decembru 2020. godine. Te knjige najbolje govore o mome angažmanu u toku rata, a i poslije.
I dalje putujete i pišete .... ?
- Prvo veće putovanje bilo mi je u Port Said i Aleksandriju u Egiptu 1964. godine. Kasnija putovanja bila su po zemljama Evrope da bih 1976. godine prvi put kročio i na tlo Azije, a kasnije Sjeverne i Centralne Amerike. Moja najveća ljubav je ipak usmjerena prema Africi. Ovaj kontinent sam dobro upoznao i zavolio više samostalnih ekspedicija. U periodu od 1975. do 1977. godine živio sam u Atini u Grčkoj, gdje sam imao svoju turističku agenciju „Zorba's summer“.
Okosnica svih mojih velikih putovanja bila je radoznalost jednog etnologa i filologa i imala je studijsko-istraživački karakter. Napisao sam i objavio veliki broj reportaža, a o mojim utiscima s putovanja održao sam brojna predavanja u zemlji i inostranstvu. Putovanje je moj život.
S obzirom na dešavanja u svijetu, pandemiju, klimatske promjene, rat u Ukrajini itd. koja uveliko narušavaju stanje ljudske svijesti, zaista, kako sačuvati život na planeti?
- Naučno-tehnički razvoji u proteklom stoljeću ukazuju na jedan snažan napredak u društvenom razvoju planete i ukazuju na mogućnosti i sredstva s kojima se uspješno mogu riješiti nagomilani problemi čovječanstva. Međutim, uprkos velikim dostignućima savremene civilizacije, ljudi su danas manje smireni i sretni no ikada ranije, jer su izgubili ravnotežu i smirenost. Zlo je nadvladalo dobro, a ego i pohlepa za materijalnim uveliko je potisnulo duhovnu stranu čovjeka i moralne vrijednosti. Gužve, ubrzani ritam života i zagađenja širokog spektra u pretrpanim gradovima, neispravna ishrana i nepravedna raspodjela hrane doveli su do globalnog uništavanja zdravlja ljudi i nemira uma.
Potreba za mirom je sve nužnija i ova nužnost i hitnost zahtijeva preispitivanje i rješavanje suprotnosti čovjekovog ponašanja, koje niukom slučaju nije izraz njegovog stvarnog bića. Neophodno je ubrzano buđenje ljudske svijesti i spoznaje neophodnosti ujedinjavanja čovječanstva u jednu jedinu društvenu zajednicu, čije granice su granice planete. Pored velikih svjetskih, političkih i nepolitičkih organizacija, veliki iskorak u tom pravcu, u pravcu ujedinjavanja, morale bi učiniti i vodeće religijske zajednice. Uticaj i jednih i drugih je presudan.