Uglađenost i sjaj naše vlastite površnosti

Reakcija na denunciranje jedne knjige, autora i prevodioca...

Prije šest mjeseci, tačnije 14. januara 2022. godine u mjesnom listu Stav (broj 358., str. 52-55.) koji se finansijski održava na političkom pokroviteljstvu, Mustafa Drnišlić iliti Filip Mursel Begović objavio je tekst naslovljen “Reformizam Mustafe Akyola: Duševno i umno lobotomiziranje muslimanskih umova”, a povod je bio objavljena knjiga ovog autora Ponovno otvaranje muslimanskih umova: Povratak razumu, slobodi i toleranciji, u izdanju sarajevskog Buybooka. Pored ovog, u istom glasilu izašlo je potom još nekoliko tekstova sličnog tona, a pokrenute su i denuncirajuće kampanje po društvenim mrežama ovog autora, ali i prevodioca, pa i svojevrsne diskreditacije našeg Preporoda kao novine koja je godinama svjetionik reformskih ideja i misli, a koja je u tom kontekstu i objavila neke dijelove i osvrte na ovu knjigu.

***

Očekivao sam da će neko od naših istaknutih intelektualaca reagirati na neosnovana i nesuvisla piskaranja Filipa Mursela Begovića koja za cilj imaju diskreditaciju Mustafe Akyola i njegove knjige Ponovno otvaranje muslimanskih umova u sjajnom prevodu Mirnesa Kovača, ali umjesto toga naišli smo na šutnju. Žrtva ovih napada je, možda i više od autora, sam prevodilac koji je u nekoliko posljednjih godina preveo veći broj djela najeminentnijih svjetskih autora, od kojih ćemo pobrojati samo neke, poput knjiga: Putovanje u Evropu i Islam pod opsadom Akbara Ahmeda, Kriza islamske civilizacije Alija A. Allawija; Muhammed: Poslanik za naše vrijeme i Polja krvi: Religija i historija nasilja Karen Armstrong, Muhammed: Poslanik mira usred sukoba imperija Juana Colea, te posljednja Ponovno otvaranje muslimanskih umova Mustafe Akyola, intelekualne izbjeglice iz Turske i vjerovatno budućeg državljanina SAD.

Obim izmišljotina i blasfemije na autora i prevodioca koji su objavljivani u štampanom izdanju i na portalima ovog “čuvara i zaštitnika islama” je u tolikoj mjeri netačan, neargumentiran i zlonamjeran, da zapravo možemo svjedočiti metastazi moralne regresije ili “nemoralne pobožnosti”. Upravo je ovo tema jednog od poglavlja Akyolove knjige, a o kojoj sam ja govorio na tribini “Sloboda u islamu” koja je održana 8. juna ove godine u dvorištu Ferhadije džamije u Banjoj Luci. Sve što sam napisao o doživljaju na “sofama Ferhadije”, a što jasno stoji naznačeno u izvještaju s ovog događaja, ovaj “čuvar i zaštitnik islama” pripisao je Mirnesu Kovaču, što dovoljno govori o njegovoj pismenosti i vjerodostojnosti.

Najveća “odlika” propagandističkog, zlonamjernog i vjerovatno naručenog blaćenja autora i prevodioca je podmetanje iskrivljenih teza koje ćemo ukratko parafrazirati. Prema Filipu: a) Akyol bi želio da svoje skandalozne teze (lične objave) zakuca na vrata džamija, a kojima fali kritična intelektualna i vjernička masa kako bi tu skandaloznu reformu pozicioniro u okvire međumuslimanskog diskursa, te ga na taj način izvukla s margine koja graniči sa herzom! b) Filip Drniš optužuje Akyola za konstataciju da je islamski svijet u krizi zbog nedostatka kozmopolitizma misli ili slobodne volje koja je bila dominantna u zlatno doba islama. Osporavajući ovu “skandaloznu tezu” o nedostatku kozmopolitizma misli, ustvrdit će da je velika kriza islama sporna i da se prije radi o izmišljenoj krizi radi vlastite, Akyolove agende, i njenog pripisivanja teologiji, a ne drugim uzrocima. U mozaiku podvala stoji i sljedeća: c) To je “reforma fundamentalnih temelja samog muslimanskog vjerovanja”, te namjera promjene u teologiji. U tom kontekstu tvrdi kako Akyol “problematizira rodonačelnike mezheba, hadise i hadisku nauku, neke od najvećih učenjaka islamske historije, selektivno interpretira kur'anske ajete uzimajući iz njih ono što mu se sviđa, a zanemarujući ono što ne ide u korist njegovoj ideologiji…” Po njemu, Akyol “zagovara reinterpretaciju temeljnih muslimanskih shvatanja i učenja o Bogu, Božijoj odredbi, sudbini, čovjekovoj slobodnoj volji, ulozi ljudskog razuma… dopuštenog i zabranjenog”, kako bi sve navedeno bilo zamijenjeno zapadnim vrijednostima i dobilo neki novi svjetonazor. d) Filip ovo potom dovodi u paralelu s reformom katoličanstva koju je donio “Drugi Vatikanski Koncil” a koja je imala katastrofalne posljedice po katoličku vjeru mijenjajući mu samu suštinu i dovodeći ga u poziciju stalnog prilagođavanja duhu vremena. e) Nije riječ o prijevodu bilo kakvog liberala muslimana, tvrdi Filip, već autora koji želi da pravi radikalne zahvate u same temelje vjere, a kao ilustraciju takvih zahvata poziva se na Akyolovu tezu da homoseksualizam jeste grijeh, a da jedino Bog ima pravo da im sudi. f) Akyol je vesternizirani intelektualac koji nam lijepi orijentalističke etikete, reformista koji nas oslobađa od islama, reformator koji dovodi u pitanje legitimitet šerijatske policije - samo su neke od teza kojima Filip nastoji denuncirati Mustafu.

Knjiga Ponovno otvaranje muslimanskih umova zaista je teška kako za one koji su spremni za suočavanje s argumentima, a još je teža za one koji nisu spremni dovoditi u pitanje ugodnost svog političkog kronizma i nemoralne pobožnosti - temelja na kojima je jedino moguća uspješna prohodnost do nezasluženih veličina i kompetencija. U slučaju suočavanja s argumentima ovo dvoje bi doživjelo kataklizmu po mjeri vlastitih zabluda. Prije negoli naši uvaženi akademici-teolozi napišu stručni i kritički prikaz ove knjige, usuđujem se u najkraćim crtama ukazati na pitanja i teme kojima nas Mustafa Akyol gađa direktno u savjest.

Njega nećemo braniti, već ćemo ga sagledati njegovim argumentima bez ikakve hvale i glorifikacije. Da bismo što jasnije predstavili osnovne teze Akyolove knjige, važno je navesti jedan citat Antoinea de Rivarola, francuskog književnika iz 18. stoljeća, koji glasi: “Najciviliziranija carstva bit će uvijek onoliko blizu varvarstvu koliko je najuglađenije željezo blizu hrđi. Nacijama, kao i metalima, blistave su samo površine.”

Akyol je zagrebao u političku i religijsku uglađenost muslimanskih naroda koji su nekoliko stoljeća unazad zaglavili u dekadenciji. To nikako ne znači da u naprednom i demokratskom svijetu ne tinja bolesno društvo pod izgovorom građanske uljudnosti.

***

Najteže i u isto vrijeme “najbogohulnije” pitanje kojim se Akyol u svojoj knjizi bavi jeste pitanje slobode govora i vjerovanja u muslimanskim mnogoljudnim zajednicama. Nedostatak ovih temeljnih ljudskih prava zagarantovanih Kur'anom, autor argumentirano otkriva u eš›arijskoj teologiji koja je dominantno ovladala sunnijskim tokovima islama. Teološka koplja su se već u prvom stoljeću islama sukobila, odmah poslije smrti Muhammeda, a.s., na pitanju: Da li je Kur'an stvoren ili je nestvoren, odnosno, vječan?

Sjećam se ovog pitanja iz medrese na nastavnom predmetu akaidu koje nismo razumjeli osim što su nas ubijedili da su mu'tezilije, koji su zagovarali mišljene da je Kur'an stvoren, otpadnici. Teza da je Kur'an nestvoren izrodio je učenje o predodređenju, a koje je kao takvo isključivalo razum i slobodnu volju, te shodno tome i ljudsku odgovornost pred Bogom za učinjena djela. Ovo učenje je omogućilo politički upad u teologiju i nametanje ideološke dogme da je vladavina pojedinca Bogom određena i da su političke institucije, zapravo, Božiji hilafet na zemlji.

U tu svrhu “ulema”, pristalice kompulzivizma ili pododređenosti “skupila” je dovoljno hadisa koji će isključiti pojedinca i narod kao političko biće sposobno da se miješa u svoju sudbinu. Bezbroj je primjera u povijesti muslimanskih naroda o progonstvu, ubistvima i diskreditaciji od strane vladara onih koji su se usudili drugačije misliti. Mustafa Akyol nam izlaže argumente koji u parcijalnom i nekompetentnom čitanju izgledaju svirepi i surovi, a takvi su, s obzirom na uglađenost i sjaj naše vlastite površnosti i skrivanje hrđe koja je postojana ispod površine. Osporavanje razuma i njegove sposobnosti za spoznaju i razumijevanje dobra i zla izrodilo je jednu važnu dilemu: Da li je čovjek osposobljen da razumom spoznaje ili razumijeva? Ako mu se ospori sposobnost spoznaje bez Objave i svetih tekstova, onda je to apsurd, jer se na koncu osporava i sama sposobnost razumijevanja Objave? Time se poriče zadobivanje Božanskog poštivanja čovjeka kada mu je stvorio razum i delegirao ga da bude Njegov zastupnik - halifa na zemlji!?

***

Iščitavanjem bilo kojeg poglavlja ove sjajne knjige vrlo često steknete dojam da ste na stranicama djela Fazlur Rahmana, klasika moderne islamske misli, koji je u svojim djelima kritikovao tradicionalnu teologiju koja nije uspjela razviti etički i moralni koncept zasnovan na Kur'anu. Navest ćemo nekoliko njegovih mišljenja koje Mustafa Akyol naglašava u svojim tezama:

“Prihvaćena formulacija, koja je do svog punog zrijenja došla u 4. stoljeću islamske ere, i koja se od tada smatra najjedinstvenije i najodlučnije islamskom, pokazala se najtežom preprekom bilo kakvoj promjeni ..... ” (Fazlur Rahman)

“Prvi bitni korak .... jeste da muslimani jasno razlikuju normativni islam od povijesnog islama” (Fazlur Rahhman)

Inspiriran nekom nejasno artikuliranom literalističkom ideologijom Filip Mursel iz perspektive vlastite marginalnosti, gnusnom optužbom da Akyol dovodi u pitanje temeljne osnove islamskog vjerovanja, stavlja mu metu na čelo s namjerom da racionalni pristup proučavanja i propitivanja kvalificira kao kritiku Kur'ana i Poslanika!? I tu tezu stalno ponavlja bez ijednog citiranog teksta iz knjige.

Da li možemo zamisliti ozbiljnog intelektualca koji poriče da je islamski svijet u krizi? Filip Mursel nas obavještava da je Akyol izmislio krizu, a da bi svoju tezu o nepostojanju slobodne muslimanske misli pripisao teologiji, čisto zbog zahvata u rušenju njenih temelja. I kao ilustraciju površno i proizvoljno navodi kako Akyol odobrava homoseksualizam bez naglašavanja njegovog stava da je to grijeh koji će Bog suditi. I još dodaje da Akyol u svojoj vesterniziranoj, orijentalističkoj i sekularističkoj orijentaciji odobrava sve grijehe s glavnim ciljem odvraćanja muslimana od islama.

Potpuno suprotno od ovih diskretirajućih kvalifikacija i objeda Akyol spadu u rang velikih muslimanskih mislilaca koji poput Fazlura Rahmana poziva na “kritičko izučavanje naše intelektualne islamske prošlosti koju smo iz nekog čudnog kompleksa prema Zapadu počeli braniti kao da je naš Bog.” Slična sudbina nije zaobilazila intelektulane velikane u prošlosti poput Farabija koji je zagovarao “demokratski grad” kao najbolji grad u kojem su svi ljudi slobodni. U ovom gradu ljudi vole živjeti zbog ostvarenja svojih potreba i želja. On je u njemu vidio osnovu za kultiviranje vrline, za razliku od Platona koji je političku slobodu vidio kao odskočnu dasku za pokvarenost. Farabi je također prezirao despotizam - tegallub, arapski izraz koji doslovno znači “osvajanje silom” i odnosi se na bilo koji režim izgrađen na čistoj moći. On je čak zagovarao i oružanu borbu protiv despota. U ovoj osudi despotizma uključio je

i oligarhiju. Ne može se izostaviti ni Ibn Rušdova osuda tiranije pod vlašću vladara koji se poziva na zakone pod krinkom brige za ljude. Ibn Rušd je ovom primjedbom upozorio na “korištenje šerijata da se ojačaju tirani”. Ovaj uvid je “u velikoj mjeri nedostajao u islamskoj političkoj misli”, a politička nauka ostat će nepostojeća u islamskom svijetu sve do modernog doba.

***

Prije nekoliko godina u Norveškoj, koja ima jedan od najvećih prihoda po glavi stanovnika, provedena je anketa s jednim pitanjem: Koji je najvažniji resurs Norveške? Odgovor je glasio: Ljudi. Dakle, nije nafta. Još jedan veliki muslimanski mislilac Ibn Haldun u svom remek-djelu Mukaddima iznio je ekonomske argumente za ograničavanje vlasti. On je uspon i pad dinastija objasnio “uzrokom i posljedicama”, a ne Božijim blagoslovom ili prokletstvom:

“Kada vladari postupaju sa ljubaznošću, poštovanjem, poniznošću i kada nisu skloni prisvajati imovinu drugih ljudi, raste kultura poduzetništva. Posljedica toga su niski porezi, a porezna dobit u ukupnom zbiru pojedinačnih procjena raste.”

Zbog ideje ekonomskog ograničavanja vlasti bio je prokazan i diskreditiran od strane hadiskog učenjaka Es-Sehavija 1497. godine, jer je prema potonjem “historija bila podređena vjerskim naukama.” Ovdje treba podsjetiti i na javno poniženje i diskreditaciju Ibni Rušda od strane almohadskog hilafeta. Također, važno je navesti i neuspjeli pokušaj Muhammeda Abduhua da Mukaddimu uvrsti u nastavni plan istaknutog Univerziteta Al-Azhar. Rečeno mu je da je ona “protiv tradicije naučavanja na Al-Azharu”. Dakle odbijene su racionalnost i društvene nauke na tom univerzitetu.

Ibn Haldun, taj zaboravljeni i arhivirani muslimanski mislilac slavu će steći tek u 20. stoljeću zahvaljujući nekim zapadnim znanstvenicima. Treba podsjetiti da je Muhammed Abduhu, islamski učenjak i reformator s kraja 19. i početka 20. stoljeća, također zagovarao “pravo naroda na vlast”.

Po kriterijima opskurnih i u znanstvenim krugavima nepriznatih intelektualaca ovi reformatori su optuženi za modernizam i sekularizam u najnegativnijem značenju, jednako kao što je i Akyol iftirom optužen da zagovara LGBTQ populaciju od strane Filipa Mursela samo zato što je u svojim tekstovima upozorio na neke zanimljive prakse u Osmanskoj državi u tretiranju ovakvih i sličnih pitanja. Ozbiljno je pitanje za čiji račun se vrši ovakav spin i diskreditacija. Da li za potrebe nekih ekstremnih desničarskih krugova u BiH ili, možda, tom iftirom brani zabranu kritičkog mišljena u nekim našim prijateljskim državama? Još ozbiljnije je pitanje kuda vodi ovakva praksa denunciranja svega što dolazi sa Zapada, pa i naših dokazanih saveznika i prijatelja!?

Danas su mnogi, kako kaže Amin Maalouf, uzeli sebi pravo da neopravdano i nekompetentno i bez grižnje savjesti optužuju arapsko-muslimanski svijet u ime modernosti, navodeći radikalizam, militantni islamizam, politički i ideološki brak uleme i vlasti, bez uvida u stvarni problem. Problem ovog svijeta on vidi u porazu iz 1967. godine kada je konačno propala ideja panarapskog islamizma, porazu iz kojeg do danas nisu izašli i izgubljenog povjerenja u sebe. Osjećaj gubitka proizveo je samomržnju i optuživanje ostatka svijeta za neprijateljstvo.

Akyol podsjeća na američku spisateljicu Rose Wilder Lane koja je rođenje islama vidjela kao veliki korak naprijed u “čovjekovoj borbi protiv autoritarne vlasti”. Ona tvrdi kako je upravo islam proglasio da su “ljudi ravnopravni i slobodni” i “izgradio tolerantnu i humanu” civilizaciju s neusporedivom “religijskom slobodom”.

Može li se naći uporište u Kur'anu i ranom islamu za teologiju i religiju koja znači nasilje, progone, ubistva, migracije biblijskih razmjera, a da se ona naziva islamskom? To ne može biti teologija spasenja, slobode i ljudskih prava na dostojanstvo. Upravo je Akyolov zahvat u promjenu takvog razumijevanja islama zapravo poziv za napuštanje takvog shvaćanja koje priječi oslobađajuću snagu jednog velikog svijeta koji svoju duhovnost i dalje crpi u časnom Kur'anu i Poslanikovom životopisu. Knjiga Mustafe Akyola je pravovremen, kako je napisala prof. Asma Afsarudin, i snažan podsjetnik da se univerzalne vrijednosti poput tolerancije, slobode i jednakosti mogu izvesti iz temeljnih tekstova islama.

U knizi Juana Cola Muhamed: Poslanik mira usred sukoba imperija (koju je također na bosanski preveo Mirnes Kovač) stoji: “Poslanik Muhamed u svojoj poslaničkoj misiji nije nikada pravio teološki kompromis (meni moja, vama vaša vjera), a koristio je svaku priliku za kompromis za postizanje mira i sigurnosti.” Kao Božiji Poslanik suprotstavio se “prisili savjesti” što dovoljno govori o vrijednosti koju je pridavao slobodi vjerovanja i uvjerenja.

***

Zašto je onda Poslanikova, potpuno nenasilna i miroljubiva misija izazvala toliko bijesa, verbalnih i nasilnih reakcija kod mekkanskih moćnika. Akyol ne smatra da su bili ugroženi njihovi ekonomski interesi. Zasigurno se dogodio kulturoški šok doživljen kao blasfemija, ponižavanje i vrijeđanje njihovih božanstava, monoteistički udar na njihov ponos, tradiciju i naslijeđe njihovih predaka. Zar upravo to nisu bile optužbe koje su mnogobošci iznijeli kada su se došli žaliti na njega njegovom amidži Ebu Talibu? Možemo utemeljeno ustvrditi da je Muhammed, a.s., prije poslanstva u moralnom i etičkom smislu bio osjetljiv na nepravdu i da je ljude doživljavao kao ljudska bića, što neosporno ukazuje da čovjek ima ugrađen moralni kriterij i racionalni sud za razlikovanje i razumijevanje dobra i zla.

Moral je, kažu mudraci, jedan kao što je i geometrija jedna i ove dvije riječi nemaju množinu. Nerkez Smailagić, također, u djelu Klasična kultura islama, postavlja slično pitanje: Šta je to omogućilo da islam ima takvu privlačnost, prohodnost kroz povijesne i geopolitičke koridore? Imajući u vidu patrijarhalno, predmoderno doba u kojem je Objava spuštena u zemaljske i povijesne tokove, Poslanik, a.s., je bio reformator za kojim su zapadni reformatori kasnili 12. stoljeća, kako to kompetentno uočava Karen Armstrong u svojim knjigama. Stoga se Akyol s pravom pita, kako je moguće da su muslimanske zemlje među posljednim zemljama zakonski zabranile ropstvo, a u velikom dijelu su to učinile pod međunarodnim pritiskom? Bezbroj je ajeta koji u svim navednim reformama podstiču vjernike na otkup i oslobađanje robova naglašavajući to kao iznimno dobro djelo. Vjernicima se pokazuje put za za moralno usavršavanje i društvenu koheziju.

Iščitavajući ajete o pravima žena, siromašnih, jetima i dobročinstvu prema njima, uvijek bih stekao dojam da Bog voli više prava za marginalizirane nego što ih propisuje kao minimum vjerničke obaveze. I to je područje koje ne može nadograditi zakon, ali može dobročinstvo i etički šerijat. Poslanik nije odbacivao ljude zbog nedovoljne pobožnosti, ali je najviše volio one ljude koje je pobožnost činila moralnim. Teško se oduprijeti utisku da su konzervativne i ideološke interpretacije islama u velikoj mjeri i nas zarobile u predmoderno doba, u mentalnu kulturu suvremenika Poslanika, a.s. Zašto Poslanik, a.s., nije uzvraćao na vrijeđanja njega osobno i Objave koju je dostavljao? Zato što je on volio ljude i zato što je imao želju da ih promijeni bez pomisli da ih prisiljava. Zar “Medinska zajednica” nije dogovor i ugovor o sigurnosti i miru različitih religijskih, plemenskih i drugih identiteta. Nisu li to temelji i začetak pluralne države, pogotovu u kontekstu tadašnjih geopolitičkih imperijalističkih i genocidnih sukoba Perzije i Rima.

Knjiga Mustafe Akyola namjenjena je za “razumom obdarene i one koji razmišljaju” (Kur'an). Ona je ponudila priliku studentima, profesorima i akademicima da se uključe u dijalog u kojemu je poželjna kompetentna kritika. Bilo bi ispod njihovog dostojanstva da svoj naučni i moralni integritet koriste u polemiziranju sa samoreferirajućim nerealiziranim portalskim kvazi-intelektualcima. Pozvala ih je da ne budu neutralni, jer je neutralnost kratki put u propast. Pozvala ih je da oslobode islam iz Bermudskog trougla zarobljenog konzervativnim, političkim i ideološkim morima. Pozvala je muslimanski razum da, inspiriran mnoštvom kur'anskih ajeta o pravdi, odvoji vjeru od države i da intelektualnim trudom zabrane zloupotrebu islama u političke, nacionalne, sektaške, radikalne i ideološke svrhe iz kojih se rađaju tzv. “islamske države” u kojima cvjetaju teolozi koji tvrde da je žena nerazumno biće. Time bi časna vjera islam bila zaštićena od zloupotrebe pretvaranja u državnu ideologiju u kojoj su moćnici i tirani gospodari istine. Jer, samo u slobodnoj vjeri čovjek može vjerovati onako kako to Bog traži. U zemljama demokratije u kojima su zagarantirana ljudska prava Bogom data, muslimanka može sigurno putovati bez patrijarhalnog mahrema. Njen mahrem je bankovna kartica.

***

Ova knjiga poziva na angažiranost muslimanskog razuma, na razmišljanje umjesto bavljenja mišljenjima koja nisu preživjela u muslimanskoj pravnoj i mezhepskoj tradiciji. Slijepo slijeđenje autoriteta iz prošlosti u čiji konzervativni okvir ne mogu stati duhovne, intelektualne, socijalne i ekonomske potrebe muslimana koji dijele sudbinu svijeta koji se iz dana u dan mijenja, današnje muslimane održava na razini biološke egzistencije i kulturološkog poraza. Zato je nužna upotreba razuma u razumijevanju vjere kako bi u reformskoj dinamici povratili nekadašnji sjaj islamske kulture i civilizacije i izbjegli percepciju onih koji vjeruju da spadamo u svijet posebnih ljudi u negativnom kontekstu. Posve je nerazumna insinuacija u ovim denucirajućim tekstovima da Akyol poriče rodočelnike mezheba, što ukazuje da se u tim krugovima knjiga nije pročitala. Jer, upravo se mišljenja mezhepskih rodočelnika spominju na stotinama mjesta širom knjige.

Kakogod, mezhebi nisu “sveta evanđelja” niti su njihovi utemeljitelji sveti i nepogrešivi ljudi. Oni su dali nemjerljiv doprinos u intelektualnom razumijevanju vjere u to vrijeme i zasigurno nisu svoja mišljenja smatrali jedino ispravnim i trajnim. Pogotovo nisu oduzimali pravo na upotrebu razuma generacijama iza njih u razumijevanju Kur'ana na drugačiji način. Dragocjena je izjava Ebu Hanife: “Vjerujem da je moje mišljenje ispravno, ali sam svjestan činjenice da mogu pogriješiti.”

Zanimljivo je da su današnja predavanja o islamu nezaobilazna bez spominjanja hanefijskog mezheba, ali se u širokom luku zaobilazi iznositi razloge zbog kojih je utemeljitelj ovog mezheba truhno i umro u zatvoru. Zatvoren je od vlasti jer se njegova teologija pravde nije uklapala u politički okvir tadašnjih vlasti. Eto, Mustafa Akyol na svom intelektualnom putu kroz historiju muslimanske teologije, prava, etike, filozofije oživljava one rodočelnike mezheba i teologije koji su truhnuli u tamnicama radikalnih etnofiletista koji nam svoje agende (lične objave) zakucavaju u srčiku duhovnog i kulturnog bića i svode nas na marginu naprednog svijeta.

S Filipom Murselom bih se složio u pogledu problematiziranja vjerske policije. U tom smislu bi možda bilo zgodno zatražiti da nam neka šerijatska inspekcija, recimo iz Afganistana, napravi analizu o broju učenica i studentica u školama i na fakultetima i radnim mjestima. Zatim, da nam izvrši kontrolu onih što u vrijeme namaza borave na svom poslu i u kafićima. Ali da to ne bude petkom, kada oni koji su obezbijeđeni budžetom i pokroviteljstvom od 10 sati ujutro čekaju džumu na Slatkom ćošetu. Šta bi sve tek Filip Mursel mogao napisati i šta bi njegova družina mogla objaviti. Samo, naravno, ako bi im neko platio za tu uslugu.

Na kraju jedna priča iz vlastitog života upućena Filipu, a možda prije Murselu:

Kada sam bio u Medresi u trećem razredu, na početku intelektualnog puberteta htio sam posjećivati tekije i slušati Mesneviju od tadašnjih šejhova. Neki ljudi koji su nas nastojali odgojiti u čistom ortodoksnom i mektepskom učenju, lagali su nam da su ti autoriteti homoseksualci. Nikada, nažalost, nisam otišao u tekiju za vrijeme školovanja. I još su nam zabranjivali literaturu koja negativno utiče na naš život. Kolikogod ovaj današnji sistem bio karikatura od onog jučer, ipak, potvara je težak grijeh. Čuvaj se gledanja u sebe! Laž će nestati ma koliko bila odjevena, a samo istina smije gola hodati.

Alžirska Sahara sve više privlači pažnju svjetskih medijskih kuća zbog uspješnih projekata putem kojih su njene površine pretvorene u farme koje proizvode najbolje vrste povrća, voća i žitarica.

Predmet interesovanja je posebno pustinjska oblast Oued, koja se nalazi na jugoistoku Alžira, a koja je postala pionir pustinjske poljoprivrede u Alžiru i važan faktor u osiguranju hrane u zemlji, izvještava evropski kanal Euronews. U izvještaju s lica mjesta prenosi da je dolina, koja je prvobitno bila pustinja, postala pravi međunarodni poljoprivredni centar, što je dovelo do otvaranja mogućnosti za zapošljavanje i jačanja sigurnosti hrane za zemlju.

U izvještaju se navodi da Alžir decenijama provodi poljoprivrednu strategiju u okviru koje stotine hiljada hektara pustinjskih površina Sahare pretvara u obradive površine. Nakon dugogodišnjih ispitivanja i realizacija testnih projekata, pješčane dine su ustupile mjesto ranom uzgoju povrća u zemlji, izvještava Euronews.

„Naša ambicija je izvoz. Uprkos surovosti prirode ovdje, uspjeli smo obezbijediti najbolju proizvodnju krompira čiji kvalitet je priznat u cijelom svijetu”, izjavio je za Euronews Alaa ad-Din Meknasij, proizvođač krompira u regiji Warmas. Napominje da je agrarnom uspjehu Alžira doprinijelo to što je sunce na ovim područjima prisutno tokom cijele godine i omogućava poljoprivrednicima ono što je za njih najvažnije – da proizvode i izvoze nesezonski krompir, kao i paradajz, kikiriki i luk. Osim primjene specijalnih tehnika navodnjavanja, za ovu proizvodnju se crpi voda iz podzemnih voda, a zemljište navodnjava uz korištenje palminih listova pri čemu se pravi svojevrsna mikroklima.

Adlan Maatallah, direktor poljoprivrednih zadruga u Wadi, za Euronews je kazao da su sve farme priključene na struju. „Za održavanje nivoa podzemnih voda koriste se moderne tehnologije koje štede vodu. Ne koristimo puno pesticida. Nastojimo biti dio održive poljoprivrede”, kaže Maatalah.

Uprkos uvođenju savremenih metoda uzgoja, poljoprivrednici u dolini i dalje koriste tehniku Ghout priznatu od strane UNESCO-a, gdje se palme sade direktno iznad nivoa vode u udubljenjima iskopanim između pješčanih dina, dok se usjevi beru ručno.

Alžir u obezbjeđenju prehrane za svoje stanovnike zavisi i od velikih zelenih usijeva na sjeveru, navodi Euronews, te dodaje da on želi ići dalje, privlačenjem stranih investitora, kako bi izbjegao uvoz dodatnih količina pšenice za potrebe zemlje. Al Jazeera je također napravila reportažu o pustinjskoj poljoprivredi u regiji Wadi pod nazivom Green Sand, koja je prikupila više od 4 miliona pregleda na YouTube-u. Prilog naglašava veliki potencijal alžirske pustinje, koja spava na moru podzemnih voda. Time postaje međunarodni poljoprivredni pol za koji investitori iz cijelog svijeta sve više pokazuju interes, izvijestio je CNN u prilogu o ovom pionirskom projektu pustinjske poljoprivrede.

Predsjednik Alžira Abdulmadžid Tebbune rekao je tokom nedavnog sastanka s američkim državnim sekretarom Anthonyjem Blinkenom da je u Alžiru tehnički moguće postići proizvodnju do 30 miliona tona pšenice, od čega je Alžiru potrebno samo 9 miliona.