Male-velike rečenice IZ ZAVIČAJA
Da se nagledam dunjaluka dok sam živa
Postoje rečenice, slušane u djetinjstvu, kojih se sjetim u posebnim svojim momentima, često se to dogodi iznenada, bude to u trenucima kad se poklope nesvakidašnji zemaljsko-nebeski “uvjeti”, pa, odjednom, ne samo da čujem određenu rečenicu u njezinu osnovnom značenju nego čujem i boju glasa, melodiju, komunikacijsku atmosferu, gotovo da osjetim socijalni i psihološki kontekst u kojemu je ta rečenica izgovorena... Vidim i sebe koji sluša rečenice koje se izgovaraju.
Majka Hamida voljela je da joj u prostoriji gdje boravi bude svijétlo, prozračno, uvijek bi razmicala store, ili ono što je u seoskoj kući smatrano nekim storama kao zaštitom od muha i prejaka sunca u ljetnim vrelinama, voljela je i da kućna vrata, kad ne bi vani bivalo studeno, budu širimice otvorena. Često bi mi rekla da otvorim kućna vrata, s pogledom u avliju, koju nismo zvali avlija, nego smo taj dvorišni prostor zvali prekuća, odatle se vidio prilazni put kojim su nam mogli doći gosti... Majka bi svaki put naglašavala zašto joj je važan pogled prema vani: “Da se nagledam dunjaluka dok sam živa...” Ne bih se osjetio najsretnijim kada bi majka izgovorila tu rečenicu. Bila je bolešljiva, često ju je pobolijevalo njezino srce, pila je, sjećam se, raznobojne nekakve tablete, koristila je i nekoliko vrsta sirupa, i ja sam se bojao da će majka Hamida brzo umrijeti i da ću ja ostati sâm, bez nje...
U međuvremenu sam saznao da su molbu, odnosno naredbodavnicu: “Otvor'te ta vrata, da se nagledamo dunjaluka dok sam živa” govorile i mnoge druge žene u selu. Tako mi je malo bilo lakše. Tako je često govorila i Šerifa, supruga brata Ejuba, moga brata po ocu, koja je od moje majke bila mlađa više od dvadeset godina. Više puta bih čuo Šerifu kad svojim sinovima, Esadu ili Enveru, ili meni, blagosiljajućē govori: “Otvor'te ta vrata, da se nagledamo dunjaluka dok sam živa!” Nikad ovu rečenicu nisam čuo od oca Agana, niti od bilo kojeg muškarca u Kruševu, nisam čuo da ju je ikad izgovorio naš džematski imam Murat-efendija... Kao da je ta rečenica bila rezervirana isključivo za ženski svijet?
Ulazna vrata naše kuće u Kruševu bila su okrenuta prema istoku, s južne i zapadne strane bilo je dosta stabala voćki, među kojima se isticala jabuka madžarka, posebno je, međutim, bilo voćnovito sa zapadne strane kuće, tu je veliku hladovinu pravila razgranata kruška mrkaljuša, dvadesetak metara ispod nje razgranati orah, a stotinjak metara dalje, prema Treskavcu, Košuti i drugim dalekim visovima Zelengore, bijaše postrojeno nekoliko stabala oraha s velikim, prostranim krošnjama, baš tako – postrojeno, otac ih je, iza Drugoga svjetskog rata, planski posadio, u preciznim razmacima, pa je svjetlosti najviše moglo doći s ulazne strane u kuću. S istočne strane... Odatle se pružao vidik prema brdašcu Viharac... Viharac je bio moj orijentir prema svijetu i prema budućnosti... Pošto mnoge pjesme iz usmenoga narodnog stvaralaštva (kao i radnju i likove iz domaćih ili stranih književnih proznih djela) vizualno pozicioniram u sasvim konkretan ovozemaljski prostor, sevdalinku “Moj dilbere, kud se šećeš” smještam u avliju Očeve Kuće, tim prostorom su kretali se i mnogi protagonisti iz domaćih i svjetskih romanesknih ostvarenja... Majka Hamida voljela je nasloniti se uz zid, staviti jastuk iza sebe, ispružiti noge i, obično s pripravljenom kahvom kraj sebe, obratiti se meni da širom otvorim ulazna kućna vrata ukoliko su bila zatvorena: “Otvori, sine ta vrata, da se nagledam dunjaluka dok sam živa!” Tako je, kako bi govorila svojim konama gošćama, lakše disala, zdravije se osjećala... I tad sam znao da je to bivalo zbog njezina slabašna srca.
Majka Hamida otišla je s Ovoga svijeta na moj deseti rođendan, bilo je to 18. jula 1966. godine. Preselila je na Onaj svijet u Šadićima. Tih je dana boravila kod svoje kćerke Hibe. Majka je umrla vani, ne u kući, nego desetak metara ispred Hibine i Habibove kuće, umrla je u svjetlovitome julskom danu, na Brdeljku, kako se zove taj dio sela Šadići, dušu je ispustila onoga trenutka kad su je, nakon jakih bolova u grudima, pokušali posjesti na konja, kako bi ju se hitno odvelo doktoru na Tjentište... Nisam tu bio, bio sam u Kruševu, ali sam na svoj način upamtio “sliku” majčina odlaska s Ovoga svijeta.
U mnogo kasnijim godinama čuo sam da su posljednje riječi velikoga pjesnika njemačkog jezika Johanna Wolfganga von Goethea bile: “Više svjetla!” Nisam provjeravao je li to Goethe doista tako rekao, ni koje pribilježio to što je izgovorio, dopalo mi se, htio sam da tako i ostane... Više svjetla, više svjetla! Ne znam njemački, ali, recimo, moglo je to na njemačkome zvučati kao: Mehr Lichter, Mehr Lichter! Tog uzvika: “Više svjetla” sjetio sam se i kad sam, boraveći na Sajmu knjiga u Frankfurtu, posjetio, dva puta, pjesnikovu kuću (Großer Hirschgraben 23-25), onoga pjesnika kojeg je svojevremeno oduševila bosanska balada Hasanaginica i koju je Goethe preveo na njemački jezik zato što je njegov pjesnički genij umio razumjeti dramu jedne majke, supruge, snahe, sestre, lijepe žene u haotičnom mozaiku socijalnih, porodičnih, feudalnih i svih drugih antagonizama i nesporazuma u teškim epskim vremenima... Sjetio sam se, dakako, i riječi svoje majke Hamide kad bi me, u nekim šezdesetim godinama ovoga vijeka, zamolila da što prije otvorim ulazna vrata roditeljske kuće, govoreći: “Da se, sine, nagledam dunjaluka dok sam živa!”
Gledaj mi ga, rodila ga majka
Majke u mome kraju voljele su pokazati koliko su ponosne na svoje sinove... Kao sad da gledam Nefu Kršo, ženu Šabanovu i majku peterice sinova i dviju kćeri, kako gleda u svoga sina Aziza dok on, u košulji perlonci, otkopčanoj gotovo do pupka, predvodi jedno svadbeno kolo u Basarićima. Aziz je bio četvrti Šabanov i Nefin sin, dosta krupniji i otresitiji od ostale svoje braće. Gleda ga majka Nefa kako predvodi kolo i govori majka ponosito i glasno, neka svi čuju, neka svi vide, neka se svi dive: “Gledaj mi ga, rodila ga majka!” Pogotovo neka se dive seoski zavidljivci, svi mogući i nemogući porodični dušmani i dušmanice... (Aziza, starijeg od mene tri ili četiri godine, viđao sam nekoliko puta iza ovoga agresorskog rata, prodavao je neku preuzetu zelen na Otočkoj pijaci, nalikovao mi je, onako pokrupan i s opuštenim crnim brkovima, na dobroćudna teksaškog rendžera meksikanskog porijekla, kao u kakvome vestern filmu, samo, obavezno, u onoj ulozi gdje Nefin i Šabanov Aziz nesebično pomaže junacima pozitivcima koje su u “kaubojskim filmovima” glumili Charles Bronson, Clint Eastwood i drugi... Još nisam bio u prilici da ispričam Azizu sliku koju sam ponio iz Basarića.)
Nisu samo majke osjećale se ponosnima na svoje snažne, muževne sinove, ponosnima su osjećale se i njihove sestre i rodice. One bi često bile izviđačice, nagovoračice, povezačice ukoliko bi se njihovu bratu ili rođaku svidio neki djevojčurak na seoskom sijelu, svadbi, mevludskom okupljanju, ili kojem širem narodnom teferiču. Onda nij ni bilo nikakvo čudo što se, koju godinu kasnije, Aziz Kršo, sin Šabanov i sin Nefin, oženio upravo iz Basarića.
Živ i zdrav bio svojoj majci i svome ocu
Bila je to jedna od najnježnijih i najčuvstvenijih rečenica koja se mogla čuti u mome kruševskom djetinjstvu. Izgovorilo bi ju se nakon kakva obavljena “hairli posla”, ili kad bi se razmijenila koja rečenica sa starijom ženskom osobom pri slučajnom susretu na nekom od seoskih puteljaka. “Živ i zdrav bio svojoj majci i svome ocu”, izgovarale bi isključivo starije žene. U tom bi trenutku zasvijetlila svaka bora na njihovu izreljefiziranu licu.
Nikad nisam čuo da bi ovako nešto izrekao neki muškarac.
Tako bi rekle svojoj i drugoj, komšijskoj djeci sve one naše majke zbog čije plemenitosti i dobrote, kako bi se govorilo u mome kraju, i postoji ovaj svijet i radi kojega Bog spušta Svoju milost na Zemlju i na sva stvorenja Božija.
U sljedećem broju: “Sjetit ću se na namazu”, “Šadići su k’o Misir”, “Idem da se prepašem”