Da mevludom ne uništimo mevlud
Postoji više razloga zašto ni na mnoge mahalske, džematske mevlude ljudi ne dolaze u značajnom broju, kamoli na veće, gradske, „carske“, ali jedan od razloga treba tražiti i u njihovom osjećaju odnosno odsustvu osjećaja da je to nešto njihovo, već prije nešto od hodža, medžlisa, muftijstava
Postoje tri odnosa muslimana u Bosni prema mevludu. Jedan je odraz neznanja koji se ogleda u tome da se vjeruje u posebnost mevluda, stavlja se na nivo nekih drugih ibadeta kao što je učenje Kur’ana, teravija i slično. I ovo neznanje je svojstveno starijim generacijama muslimana koji manje zainteresirani za učenje o islamu nisu ni pokušavali spoznati suštinu mevluda, ali ne treba zanemariti i odgovornost uleme koja nije adekvatno predstavljala mevlud i tako doprinijela da ga muslimani percipiraju kao ibadet s posebnom svetošću. Drugi je odraz neznanja osnaženog ideologijom koji je svojstven mladim generacijama. Oni smatraju mevlud novotarijom u vjeri pa čak i grijehom koji izvodi iz okrilja Poslanikove, a.s., tradicije, a glavni argument jeste da mevlud nisu organizirale ni prve halife. Suvišno je govoriti o ideologiji koja zastupa da je pogrešno sve što nije bilo u vrijeme prve generacije muslimana, iako je mevlud u formi hvalospjeva Poslaniku, a.s., i islamu bio i u njegovo vrijeme, samo su muslimani ugroženi od neprijatelja imali prečeg posla od posebne organizacije hvalospjeva, ali je interesantno da predstavnici ove ideologije ne smatraju novotarijom večeri Kur’ana, takmičenja u učenju Kur’ana i slično a što sigurno nije bilo ni u vrijeme Poslanika, a.s., ni prvih halifa. Doduše, Poslanik, a.s., je znao pred ashabima kazati vrsnim učačima Kur’ana da nešto prouče, ali i javno citiranje stihova o njemu i islamu se također pred njim činilo na isti način. Korištenje glagola učiti i za Kur’an i za mevlud moglo je doprinijeti tome da neki muslimani pomisle kako istu važnost imaju kur’anski i mevludski tekst. Isticanje da se uči ili prouči mevlud rezultat je nastojanja uleme da izraze poštovanje prema ovom tekstu koji nije bio kao svaki drugi tekst, odnosno pjevale i citirale su se različite pjesme, dok je mevlud bio drukčiji i kao takav nije se mogao tek tako pjevati ili citirati.
Treći odnos prema mevludu prisutan je kod većine muslimana u Bosni koji smatraju mevlud lijepim činom izražavanja poštovanja i ljubavi prema Poslaniku, a.s., koji nije obavezan, već je sastavni dio kulture prožete vjerom. Generacije muslimana koje nisu mogle vidjeti Poslanika, a.s., i lično mu izraziti ljubav, što je bila praksa ashaba, nastoje na ovaj način učiniti više u svom iskazivanju ljubavi prema Poslaniku, a.s., nadajući se da se na njih odnose hadisi kao onaj koji je zabilježen u Muslimovoj zbirci hadisa: „Oni koji me najviše vole od moga ummeta su ljudi koji će doći poslije mene, nekom od njih bi bilo draže da me je vidio od njegove porodice i imetka.“Tokom komunističke vladavine mevlud je upravo zahvaljujući svojoj kulturološkoj formi ostao prisutan u javnosti koja je trebala biti očišćena od svih vjerskih manifestacija i simbola.
Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu i nakon nje mevlud je postao sastavni dio aktivnosti u mnogim džamijama, a izvodio se i u domaćinstvima. Ekonomski napredak države i bolje finansijsko stanje dovelo je do toga da su mevludski programi postajali bogatiji i ukazale su se mogućnosti da se organiziraju češće u džamijama i van njih. Upravo u
Treba imati na umu da je u bivšoj državi mevlud bio, možda, više sredstvo homogeniziranja naroda i prijenosa vjerskih poruka većem broju muškom i ženskom džematu koje je tolerirao komunistički režim nego poseban izraz ljubavi prema Poslaniku, a.s. Dolaskom demokratije i tehnološkim napretkom njegov značaj kao izraza ljubavi je i dalje važan, ali njegova uloga kao sredstva više nije ni približno važna.
tim pozitivnim pomacima nalazila se potencijalna opasnost za budućnost mevluda.
Otuđenje profesionalizmom
U povijesti mevlud jesu organizirali muslimanski vladari pa je tako u većim gradovima bio najpoznatiji Carski mevlud uz raskoš na kojem su prisustvovali najbolji učači i vaizi, ali mevlud je uvijek bila svečanost koju su mogle organizirati i manje mahalske džamije. Danas se u mnogim gradovima organiziraju mevludski programi po uzoru na Carski mevlud, zapravo svaki medžlis može sebi priuštiti da napravi više bogatih mevludskih programa, ali tamo gdje su svi carski, onda nijedan ne može biti Carski. No, to i nije problem. Problem je što sada svaki džemat nastoji imati najbolje učače, uvjetno kazano profesionalce, i mevlud podići na nivo koji izgleda nedostižan običnom džematliji. Na taj način podiže se kvalitet mevludskog programa, ali se i ugrožava džematska povezanost i osjećaj mevluda kao zajedničkog događaja u mahali i selu. Mevlud je bio prilika da učestvuju džematlije, djeca iz mekteba i možda jedini javni događaj u džamiji u kojem su i žene mogle učestvovati stvarajući tako specifičan izraz učenja mevluda bosanskih muslimanki. Na mevlud se išlo jer su učestvovali i neki ukućani, a mnogi su išli jer su imali osjećaj da su dio tog mevluda i na određen način imali su i ulogu taj dan. To je bila zajednička priča. U želji da unaprijedimo mevludske programe počeli smo pozivati strance da uče mevlud, a narod je mogao samo slušati. Ti stranci bi odlazili s kovertama, a narod ostajao da pospremi džamiju. Je li moguće da ćemo profesionalizirati jedini izraz duhovnosti koji je opstao zahvaljujući upravo svojoj spontanosti i „neprofesionalosti“? Ponijeli smo breme opstanka mevluda koji je narod nosio i onda kada nije bilo nas sa stotinama diploma i idžazetnama. Postoji više razloga zašto ni na mnoge mahalske, džematske mevlude ljudi ne dolaze u značajnom broju, kamoli na veće, gradske, „carske“, ali jedan od razloga treba tražiti i u njihovom osjećaju odnosno odsustvu osjećaja da je to nešto njihovo, već prije nešto od hodža, medžlisa, muftijstava, a ne njihove mahale, djece, djeda ili nane. U mnogim džematima prizor iz džamija izgleda tako da je skoro isti broj imama koji učestvuju u mevludskom programu i prisutnih džematlija.
Veći je stid kada se ne odazoveš komšiji nego efendiji
Tradicionalno mevlud se učio u kućama džematlija. Danas je to sve rjeđe iz više razloga, ali jedan od razloga jeste i taj da imami nisu održali običaj u dogovoru s djedovima i nanama koji su mogli učestvovati u učenju mevluda u kućnom ambijentu, uz prisustvo familije i komšija. Mlađe generacije imama nisu ni same imale poseban osjećaj za mevlud, štaviše smatrale su, tražeći nove metode rada u džematu, to nekom starom „muzejskom“aktivnošću i samo druženje po kućama nije ni potencirano, čak ni u kućama njihovih učenika iz mekteba. Naravno, pored svih imamskih obaveza i mektepskih formalnosti nije bilo ni vremena da se uspostave i njeguju mektepski horovi pa da učenici i odrastaju uz vježbu izvođenja mevluda. Za razliku od mevluda u džamiji, mevludu u kućama su prisustvovale komšije i članovi familije koji i nisu imali praksu odlaska u džamiju i to im je bio jedini susret s vjerom koji bi im mogao sutra biti korak do dubinske vjere i same džamije. Islamska zajednica je upravo zbog spomenutih komšija i članova familije koji nisu bili privrženi džamiji počela van džamija organizirati svečanosti, a koje su bile u sklopu mevludskih manifestacija. Te svečanosti su imale efekta, jedino što svečanost nisu organizirale naše džematlije i spomenute komšije i članovi familije nisu imali komšijsku ili rodbinsku obavezu da se odazovu. U mahali je veći stid kada se čovjek ne odazove komšiji nego efendiji.
Uglavnom, trebalo bi analizirati njihovu formu kako ne bi upravo ona presudila mevludu kao specifičnom izrazu duhovnosti i ljubavi prema poslaniku Muhammedu, a.s. Naravno, posebno je pitanje da li je mevlud u današnjici i u ovoj formi uveliko prevaziđen, zapravo neatraktivan novim generacijama. Analizirajući to treba imati na umu da je u bivšoj državi mevlud bio, možda, više sredstvo homogeniziranja naroda i prijenosa vjerskih poruka muškom i ženskom džematu koje je tolerirao komunistički režim nego poseban izraz ljubavi prema Poslaniku, a.s. Dolaskom demokratije i tehnološkim napretkom njegov značaj kao izraza ljubavi je i dalje važan, ali njegova uloga kao sredstva prijenosa poruka više nije ni približno važna.