Koje su razlike?!
Putevi Kosova, Bosne i Ukrajine ka EU:
Odnos međunarodne zajednice prema Bosni će pokazati da li je zbog Bosne na kocki i naslijeđe Haškog tribunala. Zbog onih koji su mu duboko posvećeni, zbog preživjelih žrtava i njihove borbe za istinu i pravdu, kao i zbog Ukrajine i drugih zemalja koje su izložene agresijama i bestijalnim zločinima nad civilima, moramo vjerovati da nije. A ono što vidimo u odnosu na reakciju slobodarskog svijeta na agresiju na Ukrajinu i nastojanja da se zločini počinjeni tokom nje kazne pred međunarodnim sudom pokazuju da je to naslijeđe itekako potrebno.
Napada i prijetnji suverenitetu i integritetu države Bosne i Hercegovine nije nedostajalo svih ovih godina, od uspostave mira potpisivanjem Dejtonskog sporazuma. To je naročito došlo do izražaja nakon 2006. godine. U posljednje vrijeme, napadi na ustavni poredak su toliko intenzivirani da ih je običnom promatraču teško sve upratiti. Ipak, dovoljan je osvrt na dešavanja nekoliko dana mjeseca aprila da se uhvati korak i vidi kuda sve ide i kuda bi trebalo da ide.
Politički pamflet ili nešto drugo
Ovi gotovo pa panično intenzivirani napadi na Bosnu i Hercegovinu dešavaju se paralelno s ubrzanim procesima ulaska Kosova kao države u međunarodne institucije. Naime, 18. aprila Evropski parlament (EP) je usvojio odluku o viznoj liberalizaciji Kosova, a 24. aprila ova zemlja je dobila zeleno svjetlo za Vijeće Evrope (VE). Preostalo je članstvo u UN.
Uz sve to održani su izbori u četiri općine Sjevernog Kosova sa srpskom većinom, a rezultati izbora proglašeni uspješnim. Bojkot srpskih stranaka nije imao učinka. Sva buka, galama i prijetnje koje su dolazile od srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića zbog djelovanja međunarodne zajednice u rješavanju kosovskog problema ostale su bez posljedica za Kosovo, ali su itekako jasni odjeci toga na Bosnu. U jednom od prvih obraćanja, nakon glasanja o Kosovu u VE, predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić je poručio: “Ukoliko neko ne poštuje integritet Srbije zašto bi mi poštovali njihov”, referirajući se, prije svega, na uzdržanost Bosne i Ukrajine tokom ovog glasanja. Kratak odgovor iz Bosne bi bio zato što ste potpisnici Dejtonskog sporazuma.
Međutim, dok Ukrajina nastavlja s odbranom od ruske agresije – uz obilatu pomoć svih onih koji su Republici Bosni i Hercegovini nametnuli embargo na oružje tokom dvostruke agresije, a i danas je ostavljaju na vjetrometini – naša zemlja nastavlja biti izložena stalnim napadima koje predvodi predsjednik bh. entiteta Milorad Dodik. Postavlja se pitanje po čemu se to Bosna, napadi na nju i odgovor međunarodne zajednice na njih, toliko razlikuju od onih koji se tiču za Kosova i Ukrajine?
Predsjedniku bh. entiteta RS, Miloradu Dodiku, se tolerira sve ono što se ne tolerira nijednom drugom lideru u svijetu, kao da je on sila neviđena: dopušta mu se da otvoreno djeluje protiv države, prijeti izlaskom jedinica MUP-a na granice entiteta, krši Ustav BiH, zakone, odluke Ustavnog suda BiH, odluke Visokog predstavnika i pri tome ima taj bahati, uvredljivi odnos prema najvišim predstavnicima međunarodne zajednice koje obilato vrijeđa i omalovažava kad god stigne.
Predugo mu se dopušta da nastavlja s planovima realizacije konačnog ostvarenja zločinačkih politika velike Srbije – presuđenih u UN Sudu i na Međunarodnom sudu pravde – političkim i drugim sredstvima.
Dovoljno je navesti tek njegove posljednje neustavne korake u nizu secesionističkih koraka koji su posljednjih dana ojačani i intenzivirani. Tako su predstavnici vladajuće koalicije u bh. entitetu RS okupljeni oko njegovog SNSD-a 24. aprila potpisali izjavu o državnoj imovini povezujući je sa samoopredjeljenjem pod nazivom “Plan djelovanja političkih partija u RS za državne organe”, a nakon toga uputili poziv sudiji u Ustavnom sudu BiH koji dolazi iz ovog entiteta da ga napusti, dok je ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa u Vijeću ministara BiH Staša Košarac povukao predstavnika ovog ministarstva iz Komisije za saradnju s NATO.
Dodik potpisani plan predstavlja kao odgovor na zajedničku izjavu o državnoj imovini koju su 18. aprila potpisali članovi Predsjedništva BiH Denis Bećirović, Željko Komšić, te predstavnici SDA, SDP, NiP, NS, NES i SBiH, a u kojoj su podsjetili kako su odlukama Ustavnog suda BiH zauzeti konačni i obavezujući pravni stavovi da je država BiH nasljednik državne imovine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, imovine koja je pripadala bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, te pozvali političke aktere u BiH da prestanu s destruktivnim politikama i da dosljedno poštuju Dejtonski mirovni sporazum, Ustav BiH, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda BiH, kao i potpisane međunarodne sporazume. Izjava je potpisana na inicijativu člana Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića.
Opozicione stranke SDS, PDP i “Lista za pravdu i red” Nebojše Vukanovića nisu potpisale Dodikov plan. Predsjednik SDS Milan Miličević ocijenio je kako je Dodikova, kako je rekao, deklaracija, zapravo “obični pamflet” koji aktualnom predsjedniku RS služi samo kako bi prikrio katastrofalno financijsko stanje u entitetu. “Oni koji su mimo nas, odlučili su da budu izdajnici Republike Srpske. Oduzimanje imovine je stari i opjevani plan muslimana. Ovo je odsudna borba za Republiku Srpsku i njenu imovinu”, odgovorio im je Dodik.
Izostanak sankcija – stimulans za nelegalno djelovanje
Sama najava realizacije Dodikovog plana je nelegalna i nelegitimna te zahtijeva reakciju državnih pravosudnih institucija, a kako one nisu do sada reagirale na slične radnje odgovornost je na OHR-u i članicama PIC-a koji su obznanili formiranje komisije koja će Parlamentarnoj skupštini predložiti rješenja za pitanje državne imovine u BiH.
Dvadeset jedna tačka potpisanog Dodikovog plana iznosi stavove kojima se izokreću odredbe Dejtonskog sporazuma, pa se tako navodi da Bosna i Hercegovina “nema svoju teritoriju nego samo spoljnu granicu”, da su “entiteti vlasnici teritorije” da je “Bosna i Hercegovina kolonija koja ne posjeduje teritoriju nego samo granicu. Sud i Tužilaštvo BiH su neustavni i nelegalni, a RS će preuzeti sve nadležnosti prenesene na BiH koje nisu direktno određene državnim Ustavom”, da “dalje postojanje OHR i stranih sudija u Ustavnom sudu BiH ukazuje da je BiH u kolonijalnom statusu i bez vlastitog suvereniteta”, da će RS “posebnom odlukom Narodne skupštine RS ukinuti nadležnost Suda i Tužilaštva BiH na prostoru RS kao neustavnih i nelegalnih organa BiH”, itd.
Odgovor na gore navedene stavke daje Ustav BiH prema kome entiteti nemaju pravo na samoopredjeljenje, a u više presuda Ustavnog suda BiH se navodi da je titular imovine država a ne entiteti.
I visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt je negirao tvrdnje iz Dodikovog plana. “U pogledu procesa koji će dovesti do rješenja, potrebno je razgovarati o ovom pitanju na tehničkom i pravnom nivou, što će voditi ka prihvatljivim i održivim rješenjima za pitanje raspodjele imovine između države, entiteta, Brčko Distrikta, kantona i općina. Suverenitet i teritorijalni integritet BiH su neupitni i odlučno odbacujem sve vrste neodgovornih aktivnosti u tom pogledu”, poručio je Schmidt.
Podsjećimo da je kao državna imovina Zakonom definirana nepokretna imovina koja je pripala BiH na osnovu Sporazuma o pitanjima sukcesije republika bivše Socijalističke Jugoslavije iz 2001. godine.
Raspolaganje državnom imovinom zabranjeno je prema odluci bivšeg visokog predstavnika Paddyja Ashdowna 2005. godine do donošenja zakona na nivou BiH u državnom parlamentu.
Zabrana važi do usvajanja novog zakona na nivou BiH, koji bi trebao da utvrdi koja imovina pripada kojem nivou vlasti.
Ustavni sud BiH je poništio, a visoki predstavnik u BiH suspendirao zakone o nepokretnoj imovini, šumama i poljoprivrednom zemljištu koji su usvojeni u RS-u uz naglasak da se pitanje državne imovine može zakonski regulisati samo na nivou BiH, a ne entiteta.
Vezano za izokretanje tvrdnji o Sudu i Tužilaštvu BiH iz Dodikovog plana, treba podsjetiti da je Zakon o Sudu BiH 2000. godine proglasio Wolfgang Petritsch, tadašnji visoki predstavnik u BiH. Zakon je u državnom parlamentu usvojen dvije godine kasnije. Nakon Petritscha, njegov nasljednik Paddy Ashdown je 2002. godine proglasio Zakon o Tužilaštvu BiH. Usvojen je godinu dana kasnije. Također, podsjećamo, Ustav BiH eksplicitno navodi 10 nadležnosti bh. institucija, između ostalog vanjsku, vanjskotrgovinsku, monetarnu i carinsku politiku, finansiranje institucija, pitanja migracija, itd.
Negiranje genocida u Jasenovcu i opsade Sarajeva u Beogradu
Sve gore navedene procese prati i negiranje genocida koje predsjednik bh. entiteta Dodik, ohrabren načinom na koji Tužilaštvo BiH “tumači” Zakon o negiranju genocida, ponovo ne propušta da učini u svakoj pruženoj mu prilici. Tako je 23. aprila zloupotrijebio čak i komemoraciju žrtavma Jasenovca u Gornjoj Gradini.
Ne poštujući ni žrtve Jasenovca ni Srebrenice, skrenuo je pažnju sa odavanja počasti žrtvama ovog strašnog zločina i zloupotrijebio za svoje niske političke ciljeve beskrupulozno negirajući žrtve genocida u Srebrenici. “Ne možete da izjednačite zločin u Srebrenici s ovakvim stradanjem ovdje u Jasenovcu, to nije isto”, kazao je predsjednik bh. entiteta RS.
“Umjesto da ovaj dan bude prilika za sjećanje na nevine žrtve Jasenovca, Milorad Dodik je mikrofon iskoristio da gazi po žrtvama Srebrenice i negira genocid. To najviše govori o njegovom odnosu prema sjećanju na Jasenovac. Uporna i sistematska politizacija srpskih žrtava iz Drugog svjetskog rata u režiji srpske političke
klase nije i ne može biti zalog za bilo kakvu mirnu i prosperitetnu budućnost”, poručio je nakon toga direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić uz napomenu da su se Majke Srebrenice i predstavnici Memorijalnog centra, ove godine u Jasenovcu poklonili žrtvama tog zloglasnog logora, kao i žrtvama logora u Dahau, Vilahu, Minhenu, Auschwitzu i drugima saosjećajući sa žrtvama Holokausta i drugih zločina.
Političko vođstvo Srbije i bh. entiteta RS ustrajavaju u negiranju genocida u Srebrenici i drugih zločina koje su počinili devedesetih i na svojim zajedničkim konferencijama. Među posljednjima je konferencija održana u Beogradu 21. aprila u Medija centru Udruženja novinara Srbije, uz podršku Predstavništva RS-a u Srbiji, pod sramnim nazivom “Da li je Sarajevo bilo opkoljen i blokiran grad?”
Učesnici ovog događaja, među kojima i Tomislav Kovač za kojim je Interpol raspisao crvenu potjernicu za učešće u genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. godine – bivši major policije RS-a koji danas nesmetano živi u Srbiji, ocijenili su da je opsada Sarajeva “medijska i politička laž” i “propagandna mašinerija”. Pozvali su se na tzv. Izvještaj o stradanju Srba u Sarajevu iz 2021. koji je finansirala Vlada bh. entiteta RS shodno svojim potrebama i ciljevima, a u kome se tvrdi da Vojska i Policija RS nisu napali, nego branili ono što je njihovo, kako je rekao Simo Tuševljak, glavni inspektor MUP-a RS-a za istrage ratnih zločina, ili da “se radi o medijskoj i političkoj laži”, kako je rekao šef predstavništva RS-a u Srbiji Mlađan Cicović, stavljajući u “historijsku obavezu ove generacije” da sve to “razobliči i poništi”.
Podsjećamo, prva ikad donesena doživotna kazna zatvora pred Haškim tribunalom donesena je 2006. godine upravo za zločine počinjene tokom opsade Sarajeva i to u procesu protiv komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS-a Stanislava Galića. Osuđen je zbog uloge u kampanji snajperskog djelovanja i granatiranja civila u Sarajevu u periodu od septembra 1992. do avgusta 1994. godine.
U zaključcima koje je Žalbeno vijeće potvrdilo, Pretresno vijeće je konstatiralo da su “dokazi pokazali van razumne sumnje da su sarajevski civili zaista bili meta hotimičnog napada snaga Sarajevsko romanijskog korpusa”. “Civili su napadani na sahranama, u kolima hitne pomoći, tramvajima, autobusima ili na biciklima. Napadani su dok su dok su obrađivali bašte, kupovali na tržnici ili čistili gradske ulice. Djeca su bila meta napada dok su se igrala ili šetala ulicama. Napadi su uglavnom vršeni danju. Nisu bili odgovor ni na kakve vojne prijetnje. Napadači su u većini slučajeva mogli jasno vidjeti da su se njihove žrtve bavile svakodnevnim civilnim aktivnostima”, stoji u ovoj presudi u kojoj se pojedinačno navode žrtve snajperskih hitaca i granata ispaljenih s položaja VRS-a, među kojima su i napadi na pijacu Markale.
Drugom presudom za opsadu Sarajeva generalu VRS-a Draganu Miloševiću, koji je Galića zamijenio na mjestu komandanta SRK izrečena je kazna zatvora od 29 godina zatvora.
U presudama izrečenim u Hagu ratnim zločincima Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, koji danas izdržavaju doživotne kazne zatvora za genocid i druge zločine počinjene na prostoru RBiH, su i stavke za zločine počinjene tokom opsade Sarajeva, tj. za terorisanje civilnog stanovništva ovog grada.
Ove četiri presude izrečene u Hagu su jedine izrečene za opsadu Sarajeva. Sud BiH ne samo da nije izrekao nijednu presudu za ovu najdužu opsadu u povijesti modernog ratovanja i jednog glavnog grada koja je trajala 1435 dana i tokom koje su ubijeno oko 14.000 civila a 50.000 ranjeno, nego nije ni pokrenuo ni jedan istražni postupak protiv osoba za koje postoje brojni dokazi da su činile ove zločine ili učestvovale u njima.
Za potrebe procesa o opsadi Sarajeva pred Haškim tribunalom je sačinjena i studija od strane UN eksperata pod nazivom “Studija o ratu i opsadi Sarajeva”, u kojoj se između ostalog navodi da je “tokom opsade, uništavanje električnih, gasnih, telefonskih i vodovodnih objekata korišćeno kao oružje protiv stanovnika grada”.
Tokom opsada Sarajeva na grad je u prosjeku padalo 329 projektila dnevno, a 22. jula 1993. s položaja Vojske RS-a je ispaljeno 3.777 granata. Na njihovoj meti bili su civilni, kulturni i vjerski objekti, među kojima i zgrada Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.
Boračke spomenice za pripadnike oružanih snaga Srbije i Vojske RS-a koje su počinile genocid u Srebrenici
Ovdje ćemo podsjetiti i da je Vlada Srbije 31. marta ove godine donijela Uredbu o boračkoj spomenici koja se odnosi na Oružane snage Srbije uz navođenje svih ranijih njenih imena zbog promjena državnog statusa zemlje – od Oružanih snaga SFRJ, Oružanih snaga SRJ-SCG, Oružanih snaga SRJ. Na spisku je, zaključno sa 2020. godinom, u Srbiji pobrojano 114.000 boraca, uključujući i 8.500 ratnih vojnih invalida i to u zemlji koja je svih ovih godina negirala učešće u agresiji na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo tokom kojih su i oficiri Vojske RS-a na čelu s Ratkom Mladićem bili na platnom spisku Srbije do 2000. godine.
Ovi platni spiskovi su bili dokazni materijal u procesima i pred Haškim tribunalom i pred Međunarodnim sudom pravde, a odbrane optuženih ratnih zločinaca Karadžića, Mladića, Tolimira, Beare, Popovića i drugih pred Haškim tribunalom su se trudile osporiti ih.
Prema gore navedenoj uredbi i presuđeni ratni zločinci bi, dakle, trebali dobiti ovu spomenicu. A zajedno s njima i oni za koje će biti izrečena konačna presuda u predmetu Stanišić-Simatović.
Čini se da su ovi sumanuti napadi dobili mahnito ubrzanje i činjenicom da se približava dan kada će sredinom ove godine biti izrečena konačna presuda u tom predmetu Stanišić-Simatović – posljednjem koji se vodi na Međunarodnom rezidualnom Mehanizmu za krivične sudove u Hagu koji se odnosi na zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije devedesetih.
Podsjećamo, prvostepenom presudom u ovom predmetu, koja je izrečena 30. juna 2021. godine, Mehanizam u Hagu potvrdio je odgovornost i učešće Srbije u udruženom zločinačkom poduhvatu u Bosni i Hercegovini. Srbija je odgovorna za zločine počinjene na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, a bivši predsjednik Srbije Slobodan Milošević je bio član udruženog zločinačkog poduhvata. To je suština presude.
“Pretresno vijeće zaključuje da je zajednički zločinački cilj, kako je gore definisano, dijelilo više političko, vojno i policijsko rukovodstvo u Srbiji, SAO Krajini, SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem i Republici Srpskoj, s ključnim članovima, između ostalih i koji su varirali ovisno o području i vremenu izvršenja zločina, a to su Slobodan Milošević, Radmilo Bogdanović, Radovan Stojičić Badža, Mihalj Kertes, Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i Željko Ražnatović Arkan”, navedeno je u presudi pod tačkom 380.
Sud je utvrdio da su Stanišić i Simatović znali za ovo zločinačko udruženje, ali da tužioci nisu dokazali da su oni dijelili zločinačku namjeru s ostalim učesnicima zločinačkog poduhvata, a što očekujemo da će biti ispravljeno konačnom presudom.
Da li je zbog Bosne na kocki i naslijeđe Haškog tribunala
Uredba o priznanjima pokazuju da se ne odustaje od politike zločinačkog projekta velike Srbije, koji je presuđen pred Haškim tribunalom brojnim presudama, a koju su provodili oni koji će dobiti ova priznanja.
Toleriranje nastavka ove politike, uz ignoriranje naslijeđa Haškog tribunala, bilo bi pogubno ne samo za ovu regiju.
Da li taj proces usporava činjenica što su presude ovih sudova ostvarili najveće pomake na polju međunarodnog krivičnog prava upravo na predmetima koji se odnose na počinjene zločine nad Bošnjacima muslimanima?!
Prošlo je dosta vremena otkada je u ostavci na mjesto specijalnog izvjestitelja UN-a o stanju ljudskih prava na prostoru bivše Jugoslavije Tadeusz Mazowiecki, 27. jula 1995. godine, napisao: “Zbog Bosne su na kocki sama stabilnost međunarodnog poretka i principi civilizacije”. No, čini se da je to danas više nego aktuelno. Odnos međunarodne zajednice prema Bosni će pokazati da li je zbog Bosne na kocki i naslijeđe Haškog tribunala.
Zbog onih koji su mu duboko posvećeni, zbog preživjelih žrtava i njihove borbe za istinu i pravdu, kao i zbog Ukrajine i drugih zemalja koje su izložene agresijama i bestijalnim zločinima nad civilima, moramo vjerovati da ovo važno naslijeđe nije na kocki. Na kraju, agresija na Ukrajinu i zločini koji se tamo čine te nastojanja da se adekvatno kazne pred međunarodnim sudom pokazuju da je naslijeđe Haškog tribunala itekako potrebno.
“Prema Ustavu Bosne i Hercegovine, ni entitet niti bilo koja druga niža administrativna jedinica nemaju pravo odcjepljenja, a Sjedinjene Države neće mirno gledati ukoliko Milorad Dodik bude radio na potpirivanju novog sukoba u Bosni i Hercegovini. Kao što to rade već trideset godina, Sjedinjene Države će stati u zaštitu teritorijalnog integriteta, suvereniteta i multietničkog karaktera Bosne i Hercegovine”, saopćeno je iz Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini povodom posljednjih secesionističkih prijetnji predsjednika bh. entiteta RS.
Ovo vrijeme je doba interpretacija i tumačenja. Sve svete knjige su prolazile različite faze tumačenja, od onih ideologijskih, jezičkih, racionalnih do ovih modernih tumačenja. Kur’an kao sveta knjiga nije izuzetak u tome.
Ovdje govorimo o tumačenjima Kur’ana kao i o mnogobrojnim utjecajima onog tumačenjskog na naš svakodnevni život.
Otkako je Kur’an spušten na Zemlju, postavlja se pitanje šta je sve Allah, dž. š., njime htio poručiti ljudskoj civilizaciji. Poslije Poslanikove smrti na muslimansku zajednicu je prešla odgovornost da tumači i primjenjuje značenja Kur’ana. Kada je Ebu Bekr citirao 144. ajet sure Ali Imran povodom smrti Poslanika, a. s., bilo je to, ustvari, prvo tumačenje Kur’ana u praksi. Ovo je prvi put da se Kur’an trebao tumačiti i primijeniti, a da se pritom nije moglo osloniti na Poslanika, a. s., kao prvog tumača Božije riječi. Od tada do danas se postavljaju pitanja: Ko ima pravo tumačiti Kur’an? Koja tumačenja Kur’ana su legitimna i prihvatljiva? Kako se tumači Kur’an?
Izazov kur'anske poruke
Ovdje naglašavamo da su nepokolebljivi stavovi komentatora iz prvog stoljeća islama trasirali put svim budućim tumačenjima Kur’ana. Naravno, u vremenu prvih komentatora ne postoje neka posebna hermeneutička pravila kada je posrijedi tumačenje Kur’ana. To je sasvim razumljivo kada znamo da su u tom periodu još bili živi ljudi koji su slušali izravno Poslanika, a. s., (ashabi) pa je i sjećanje na Poslanikovo tumačenje Kur’ana bilo svježe. Sljedeći primjer potvrđuje naše uvodne napomene ali i zorno pokazuje kako se Kur’anu kao Božijoj riječi treba prilaziti.
Naime, Ebu Zerr – poznati i ugledni ashab – bio je sklon asketskom životu. Došao u Siriju i propovijedao da ni pojedinci, ni država ne smiju gomilati bogatstvo. Svoj stav je temeljio na ajetu: … Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovu putu – navijesti bolnu kaznu (Tevba, 34). Svoje tumačenjsko razumijevanje ovog ajeta Ebu Zerr je temeljio na vlastitom uvidu ondašnje društvene scene: muslimanski prvaci u Siriji živjeli su luksuznim životom i gomilali veliko bogatstvo u državnim riznicama.
Međutim, ashab Muavija – koji je bio na vlasti u tom momentu – pobijao je Ebu Zerrovo mišljenje govoreći: “Nije ovaj ajet za nas, već za sljedbenike Knjige.” Ovdje dolazimo do dva dijametralno suprotstavljena stava o mogućim značenjima jednog ajeta, i to od strane dva istaknuta ashaba. Zanimljivo je da se ovo desilo neposredno nakon Poslanikove smrti kada su još svježa sjećanja na Poslanika, a. s.
Ovaj primjer ilustrativno pokazuje kako se Kur’anu može prići s više strana u razumijevanju njegove poruke s vrlo različitim stavovima. Ponekad su takvi stavovi sasvim legitimni a ponekad su odudarali od osnovnog toka muslimanskog mišljenja. U povijesti tumačenja Kur’ana postojali su, a i danas postoje, komentari Kur’ana s vrlo divergentnim značenjima, koji su ostavljali ponekad vrlo teške ožiljke u muslimanskom mišljenju. Cilj ovog teksta nije da se bavimo tim pitanjima. Vratimo se navedenom primjeru. Zaista je Ebu Zerr citirao samo drugi dio 34. ajeta sure Tevba jer prvi dio govori o svećenicima i monasima, koji na nedozvoljen način prisvajaju tuđu imovinu. Ajet u cijelosti glasi: O, vi koji vjerujete, uistinu, mnogi svećenici i monasi zaludu troše imovinu drugih ljudi i odbijaju od Božijega puta. Onima koji gomilaju zlato i srebro u riznicama i ne troše to na Božijem putu, navijesti bolnu patnju!
Ebu Zerr je odgovorio Muaviji da se navedeni ajet iz sure Tevba odnosi “i na nas, i na njih“. On je i dalje vjerovao da je osuda gomilanja bogatstva glavna poruka ovoga ajeta. Ovaj slučaj, koji navodi Buharija svojoj zbirci hadisa (Tefsir, 4660), vrlo je indikativan za promišljanje o djelokrugu kur’anskih iskaza. Pred komentatora Kur’ana, ali i svakog recipijenta, nameće se pitanje koliko je značenje jednog dijela Kur’ana limitirano drugim, tj. (pre)ostalim dijelom, npr. istog ajeta ili pak odlomka. Ovo je prva poruka pred kojom se nalazi svaki komentator Kur’ana.
Ebu Zerr, kao žestoki oponent emevijskoj vlasti sa svojim tumačenjima Kur’ana, bio je nadahnuće svima onima koji su se borili za promjene u muslimanskoj povijesti. Ovdje nadoilazi nekoliko poruka - muslimani trebaju biti vrlo oprezni kod sagledavanja vlastitog mišljenja, pa i onoga koji dotiče Kur’an; muslimani ne mogu romantičarski gledati na svaki protest u povijesti, a pogotovo ne mogu sagledavati te proteste kroz sadašnje životne okolnosti. Ovo je vrlo važno pogotovo zato što znamo da je Ebu Zerr bio inspiracija i nekim muslimanskim ljevičarskim, pa i posve ekstremnim grupama, poput haridžija, naprimjer.
Slučaj Ebu Zerra i Muavije je vrlo poučan kad je riječ o komentarima Kur’ana. Komentator Kur’ana mora biti krajnje oprezan u tvrdnji da je shvatio pravo značenje Kur’ana. Isto pravilo se odnosi i na svakog muslimana koji želi razumjeti Kur’an. Koliko bi muslimanski svijet bio bolji i sretniji u današnjem vremenu kada bi se samo prestao izjašnjavati o prednosti nad ostalima, pa i po pitanju tumačenja Kur’ana. Snažniji bi bio u svakom pogledu kada bi počeo ponizno i ozbiljno slušati dragoga Boga. U većini klasičnih komentara Kur’ana nailazimo na ponizno priznanje komentatora: Ve Allahu ea’lemu (A Allah zna najbolje). Ova pobožna rečenica, redovno navedena na kraju klasičnih komentara Kur’ana, potvrda je komentatorovoga potpunog pouzdanja u moć Boga, da ga On vodi ka pravom razumijevanju.
Implikacije komentara Kur’ana u slučaju Ebu Zerra i Muavije pokazuje još jednu dimenziju tumačenja a to je – uslovno rečeno – ona politička dimenzija. Stoga, sva tumačenja, pa i ona suprotstavljenih značenja, imaju praktične posljedice u realnom svijetu. Ebu Zerr nije političar, ali je i harizmatični govornik i moralni autoritet među muslimanima. Njegova tumačenja su uticajna i ona – prije svega – mijenjaju Muavijinu političku filozofiju vladanja. Muavija, s druge strane, zamjera Ebu Zerru što mu osporava legitimitet da definira politiku u datom momentu. Ovaj primjer nameće jednostavan zaključak: svakoj vlasti smeta da bilo ko narušava javni red, pa makar i svojim komentarima Kur’ana.
Ebu Zerr je selektivno citirao Kur’an, a Muavija je uzimao širi kontekst. Ovo nam je pouzdan pokazatelj s koliko opreznosti mora komentator prići tekstu Kur’ana. U tom kontekstu dolazimo do još jednog zaključka: pobornici svih tumačenja nastoje da Kur’an podupire njihove stavove, a oni sami (oslanjajući se na Kur’an) tvrde da podupiru Kur’an. Ovo je posebno vidljivo u novijim komentarima Kur’ana u kojima čitamo samouvjerene stavove komentatora da su upravo oni svojim umijećem dosegnuli nova značenja, koja niko i nikada nije imao ni u primislima. Prilikom svakog tumačenja Kur’ana ostaje trajna zapitanost: kako jedan musliman može biti siguran da je shvatio pravo značenje Kur’ana, a da nije nametnuo vlastito mišljenje tekstu Kur’ana?
Pa i muslimani na prostorima Balkana u svom egzistencijalno-duhovnom stasavanju bili su pred istim izazovima prilikom tumačenja i razumijevanja Božije riječi. To ponajbolje možemo pratiti kroz naše odgojno-obrazovne institucije u kojima se izučavao tefsir gdje se Kur’anu vrlo ozbiljno prilazilo. Isto tako, specifičnost i unikatnost naših mukabela u mjesecu ramazanu (koje hafizi uče napamet), te njihova požrtvovanost i krajnja ozbiljnost u pamćenju Kur’ana (naši hafizi spadaju u red najjačih hafiza diljem muslimanskog svijeta upravo zbog te institucionalne i pojedinačne ozbiljnosti) sve to ponajbolje ukazuju na svu posvećenost ovdašnjeg naroda Božijoj riječi.
Tefsir i te'vil Kur'ana
Tefsir Kur’ana je tumačenje koje je bazirano na ustanovljenom znanju, jasnim principima kojih se treba pridržavati svaki komentator. Prema tome, u tefsiru nema prostora za znanstvena nagađanja, pretpostavljanja ili neutemeljena interpretiranja. Stoga tefsir (ar. gl. fessere: “otkriti“, “pronaći“, “objelodaniti“) pretpostavlja opširna tumačenja, objašnjavanja i interpretiranja onih kazivanja koja se pojavljuju u Kur’anu, kao i spoznavanje njegovih neobičnih riječi i izraza.
Bitno je da interpretiranje svetog teksta poprati posjedovanje adekvatnog znanja samog komentatora. Tefsir Kur’ana je egzaktna nauka koja podrazumijeva stručnjake. Zašto? Postoje neke teške riječi u Kur’anu, koje su teško razumljive za sve komentatore Kur’ana. Kako da ih razumije čovjek koji nije upućen u mnoge nauke. Ovo naglašavamo imajući pritom na umu da su i klasični komentatori (npr. Taberi u svom tefsiru) smatrali da se teško razumljivi pojmovi i riječi u Kur’anu dijele na četiri vrste:
- riječi čija su značenja poznata samo Bogu, dž. š. (npr. nepovezana slova koja se pojavljuju na početku nekih sura, poznata kao el-huruf el-mukatta’at, zatim informacije o Danu ponovnog oživljavanja, budućim danima i događajima…);
- riječi čije tumačenje može dati samo Poslanik, a. s., bilo usmeno bilo praktično (npr. pravna pitanja o nasljedstvu);
- riječi čije objašnjenje mogu dati ljudi koji su usvojili različite aspekte arapskog jezika;
- riječi čije tumačenje mogu pružiti obrazovani ljudi, ljudi koji znaju lingvističke znanosti arapskog jezika, posjeduju znanje pravnih nauka te različitih varijanti čitanja Kur’ana, znanje o povodima Objave, poznaju derogirajuće i derogirane ajete…
U tefsir kao egzaktnu nauku ne možemo unositi subjektivna čitanja ili neutemeljena razumijevanja. Ovo ne znači da se interpretacija Kur’ana treba distancirati od vremena i muslimana današnjice. Prije bi se moglo reći da je stručna osposobljenost komentatora Kur’ana efektan mehanizam kojim se minimizira mogućnost grešaka i stvaranja zabune samim komentarom među muslimanima. Stručna osposobljenost je prijeko potrebna svakom komentatoru Kur’ana, u svakom vremenu.
Muslimani bi danas puno lakše obitavali u svijetu ovakvom kakav jeste da su njihovi komentari ozbiljniji, da su komentatori svjesniji kada prilaze Božijoj riječi s namjerom da je drugima tumače. Dakako, ovo nikako ne znači da danas, a i kroz muslimansku povijest, nisu postojali vrlo relevantni komentari Kur’ana. Međutim, muslimani nisu izuzetak – u svim vjerskim zajednicama su se pojavljivali ti sektaški, redukcionistički pristupi svetom tekstu. Pored liberalnih stavova, koji su u mnogome utemeljeni na pretpostavkama i raznim interesima, tefsir ipak traži stručnost uronjenu u znanje te etički i moralni integritet samog komentatora.
Ovdje dolazimo do jednog interpretativnog pravca poznatog još od najranijeg perioda tumačenja Kur’ana – te’vil, koji ide ka dubljem značenju teksta Kur’ana. Riječ te’vil (ar. gl. evvele: “uzrokovati da se nešto vrati“, “interpretiranje onoga što jedna stvar jeste ili bi/je mogla da bude“) se spominje 13 puta u Kur’anu. Ovaj termin bi mogao značiti i posljednji učinak neke stvari (Ali Imran, 7; ’Araf, 53). Stoga te’vil uključuje, ali i nadilazi
tefsirska tumačenja težeći ka dokučivanju konačnih značenja stvari (el-’akibet el-’umur). Sjetimo se samo Poslanikove dove kada moli Boga da Ibn Abbasa bude izvrstan poznavalac te’vila: “Allahumme fekkihhu fid-din ve allimhut-te’vil“. Taberi čak u nazivu svog tefsira koristi riječ te’vil: Džami ’ul-bejan ’an te’vili ajil-Kur’an.
Dakako, ovdje nije riječ o te’vilu nekih pravaca muslimanskog mišljenja (npr. te’vil u šiizmu ili kod batinija, koji u jednome drugom značenju koriste ovaj pojam zanemarujući pritom očigledna tefsirska značenja).
Od izuzetne je važnosti za muslimansko mišljenje općenito, da svojim komentatorskim znanjima pomjerimo i usmjerimo našu pažnju s vanjskog, vidljivog teksta ka oni dubljim, bezvremenskim značenjima. U tom smislu treba razumijevati i tefsir i te’vil. Pri tome, i jedan i drugi pravac moraju slijediti stroge metode, temeljiti se na jasnim kur’anskim stavcima i hadisu Poslanika, a. s. Demonstrirat ćemo to na 122. ajet sure En’am: Zar je onaj koji je bio u zabludi, a kome smo Mi dali život i svjetlo pomoću kojeg se među ljudima kreće, kao onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi? A nevjernicima se čini lijepim to što oni rade.
Za klasične mufessire dio ajeta onaj koji je bio u zabludi (dosl. mrtvac – mejjiten) odnosi se na posebne historijske ličnosti h. Omera i Ammara ibn Jasira, a stavka onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi odnosi se na Ebu Džehla.
Te’vil navedenog ajeta, prema mišljenju Ibn Abbasa, kazuje da “onoga koji je bio nevjernik, Mi smo vodili i dali mu svjetlo, ustvari dali mu Časni Kur’an”. Tako Ibn Abbas izjednačava tamu s nevjerovanjem i zabludom, a oboje su posljedica neznanja i nepopustljivosti. Danas neznanje i ljudska arogantnost je ubitačna za ovu civilizaciju. Ovo je širi kontekst tumačenja koje nadilazi trenutne historijske uslovljenosti a ima svoju današnju relevantnost. Prema tome, tefsir se drži određenoga historijskog momenta, smješta kazivanja u određeni historijski kontekst. Te’vil pored toga “posadašnjuje“, tj. osavremenjuje, kur’ansku poruku, daje joj ovovremeni kontekst kako bi se njome najbolje okoristili.
Taberi u svome komentaru Kur’ana ne iznosi samo tradicionalna tefsirska tumačenja, već na mnogo mjesta dodaje svoj te’vil.
Ovo je posebno vidljivo na onim mjestima njegova komentara koja govore o naravi i značenju kazivanja o Iblisu, neka je Božije prokletstvo na njega. Naime, ovo kazivanje pojavljuje se na nekoliko mjesta u Kur’anu, gdje je Iblis spomenut poimenice. Jedan od njih je onaj iz sure Bekara (34. ajet): A kada rekosmo melekima: ’Poklonite se Ademu!’ – oni se pokloniše, ali
Iblis ne htjede, on se uzoholi i posta nevjernik. Glagol eblese znači “izgubiti nadu”, “osjećati grižnju savjesti” i “rastužiti se”. Iz toga možemo zaključiti da je Iblis (ime koje sadržava korijen gl. eblese) nazvan tako zato što je izgubio nadu u Božiju milost. On, zapravo, nakon prve neposlušnosti nije molio Boga za oprost, nego je tražio produženje roka za činjenje zla. Taberijev te’vil ovog primjera jeste da je Iblisov slučaj primjenjiv na sva stvorenja koja se ohole i ustrajavaju u neposlušnosti svome Stvoritelju. Iblis je metafora za uznosite, za one koji poriču blagoslov i naklonost Božiju prema Svojim stvorenjima. Iza odbijanja (eba) slijedi uznositost i samodostatnost (istekbere) a zatim poricanje (kefere) svakih moralnih vrijednosti čovjeka u 21. stoljeću.
Reprezentativan primjer je i sljedeći ajet: (...) jer Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi (Fedžr, 13). Sa’lebi kur’ansku riječ mirsad, koja je na oblik mif’al od glagola resade, tumači u značenju “čuvati”, “paziti”, “nadgledati”, “motriti”. Te’vil ovog ajeta, prema njegovom mišljenju, izražava stalni oprez prema nemarnosti u pogledu Božijih zapovijedi i prema nehaju u pogledu Njegove darežljivosti, preporučujući budnost nad Njegovim dobročinstvom (v. Itkan).
Metodom te’vila otkrivamo skrivenu zbilju stvari i pojava sa stranica Kur’ana pri čemu se pokazuje njihova iskonska priroda. Te’vil je mjesto gdje se dovršava tefsirsko objašnjenje, mjesto literarnog značenja teksta Mushafa, koji je zemaljsko ruho sveobuhvatne Božije riječi. Mushafske stranice, koje su ispunjene harfovima arapskoga jezika, preobražavaju se te’vilom u samu duhovnu istinu i dubinu teksta Kur’ana. To je krajnji cilj svakoga duhovnog i interpretativnog hodočašća kroz tekst Kur’ana. Stoga se svaki komentator / mufessir nalazi između ontološke i epistemološke razine Kur’ana. Gubljenjem odnosa s bilo kojom od ove dvije razine kur’anskog teksta gubi se mufessirov uvid u vanjsko (zahir) i unutarnje (batin) značenje teksta. A takvo tumačenje, bez uvida u zahir i batin značenje te njihov suodnos, proizvodi nedopustive spoznaje koje sa sobom nose egzistencijalne posljedice za same recipijente, spoznaje kojima se ozbiljno narušava integritet Božije riječi.
Cilj ovog našeg osvrta na tumačenja Kur’ana kroz vrijeme jeste da ukažemo samo na neka komentatorska pravila o kojima treba voditi računa svako ko se odluči da nešto kaže o Božijoj riječi. Dakako, na jedan posredan način potvrđuje se i sva intelektualna raskošnost i duhovno bogatstvo u muslimanskom mišljenju kada su posrijedi komentari Kur’ana.