Ramazan u Sjevernoj Makedoniji
Nakon raspada bivše države Jugoslavije mnogi muslimani ostali su uskraćeni da osjete ramazanski duh u drugim komšijskim državama, odnosno nekadašnjim republikama. Jedna od država koja je ostala daleko zbog granica ali ne i daleko od srca muslimana u Bosni jeste Makedonija ili Sjeverna Makedonija što je novi naziv za državu koja je stekla nezavisnost 1994. godine. Riječ je o zemlji koja ima duboke islamske korijene. Dovoljno je kazati da se turbe osnivača Sarajeva Gazi Isa-bega nalazi nadomak skopske čaršije
Ne treba zaboraviti i višestoljetne veze s muslimanima u Bosni s obzirom da su se muslimani iz Skoplja doseljavali u Bosnu, a bosanski muslimani svoj novi dom tražili po plodnim ravnicama Makedonije. Muslimani u Makedoniji, u prvom redu Bošnjaci, ovu zemlju su masovno počeli doseljavati nakon što je Bosna postala sastavni dio Austro-Ugarske, ali i nakon Drugog svjetskog rata kada je komunistička vlast vršila represiju nad muslimanskim stanovništvom koje je odlučilo svoj život nastaviti u Turskoj, ali su neplanirano ostali u Makedoniji. Penzionisani imam Jusuf-ef. Čolović je živi svjedok promjena u vjerskom životu Bošnjaka u Makedoniji. Došao je u Makedoniju kada je imao samo jednu godinu, a cijeli život je proveo u Islamskoj zajednici u Sjevernoj Makedoniji, koja je nekada bila sastavni dio Islamske zajednice u SFR Jugoslaviji.
Bošnjaci u Makedoniji
„Ovdje u Skoplju imate i Muhadžir mahalu, jer je mahala bila nastanjena prvim Bošnjacima koji su dolazili u Skoplje iz Hercegovine. Škola u naselju Batinci se zove po revolucionaru i borcu za slobodu Aliji Avdoviću koji je porijeklom Bošnjak. Bošnjaci su danas članovi Islamske zajednice u Sjevernoj Makedoniji i podržavaju njen rad, ali veliki problem bošnjačkih džemata jeste imamski kadar. Neke džamije nemaju imame pa Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini nastoji pomoći organizaciji vjerskog života Bošnjaka u Makedoniji. Također, iz Bosne stiže literatura na bosanskom jeziku koja je od velike koristi mladim naraštajima“, kazao je Jusuf-ef. Čolović koji već godinama dočekuje i ramazanske sejjr-vaize iz Bosne koji obilaze bošnjačke džemate.
U Makedoniji postoji 17 bošnjačkih džemata ili džemata u kojima je pretežno bošnjačko stanovništvo, s obzirom da većinu muslimanskog stanovništva u Makedoniji čine Albanci, a znatan broj je i onih koji se izjašnjavaju kao Turci. Organizirani su kroz Islamsku zajednicu Sjeverne Makedonije. Danas se Bošnjaci mogu naći u centru Skoplja, u njegovoj okolini, ali i u drugim krajevima Makedonije kao što je Pelagonija. Mjesta s većinskim bošnjačkim stanovništvom su: Ljubiš, Batnice, Ljubin, Konjare, Zelinkovac,, Čiflik, Orizare, Crkvine, Gradsko, Žitoše, Lažani itd.
U centru Skoplja, koje broji tridesetak džamija, jedina džamija u kojoj se hutba drži na bosanskom jeziku i koju zovu bošnjačkom jeste Hatundžuk-džamija. Dževad-ef. Hot, imam Hatundžuk-džamije, kaže da džamiju mnogi zovu bošnjačkom, ali ona je džamija svih vjernika pa se dersovi mogu slušati i na albanskom i makedonskom.
„Inače, džamija je srušena u razornom zemljotresu 1963. godine, a obnovljena je 2007. godine kada je pripala Bošnjacima kao ravnopravnom narodu u centru Skoplja, jer nisu imali do tada mjesto gdje bi mogli slušati dersove na bosanskom jeziku. U ramazanu imamo mnogo aktivnosti. Pored redovnih predavanja, kao prije teravije, naša muallima ima i žensku mukabelu svaki dan, a dvaput ili triput sedmično i dersove za žene“, kazao je efendija Hot.
Miris ramazana u skopskim mahalama
Jedan od većih bošnjačkih džemata u Skoplju je Ljuboš. Imam džemata Kadrija-ef. Murić nam je kazao da se vjerske aktivnosti u ovom džematu intenziviraju naročito u ramazanu.
„Ovo je jedan od većih bošnjačkih džemata u Sjevernoj Makedoniji. Naša džamija je napravljena 1994. godine, a otvorena 1995. Bile su to turbulentne godine. Vlast nije baš bila naklonjena vjernicima ovih prostora pa tadašnji režim nije dozvoljavao da se džamija sagradi, niti pusti u funkciju. Ljudi su je zbog toga morali braniti nekoliko dana, jer je bio izdat nalog za njeno rušenje. Hvala Allahu, dž.š., džamija je opstala“, pojasnio je efendija Murić i kazao da su ove godine tokom cijelog ramazana angažirali mladog studenta Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu Mirzu Ganića, kojeg smo pitali kakav je osjećaj zamijeniti Sarajevo za Skoplje tokom ramazana.
„Ovo mi je treći put da dolazim u Skoplje, ali prvi put na duži period, kao što je mjesec dana. Tokom prethodnog boravka ovdje sam upoznao ljude iz ovog džemata, pa su me pozvali da ovdje budem tokom ovog ramazana. Iako sam ovdje tek nekoliko dana, mogu kazati da se osjećam ugodno i da su ljudi jako gostoprimljivi, da imamo mnogo zajedničkih tema. Jedan smo narod i imamo čvrste veze. Osjećamo Skoplje kao svoji na svome“, kazao je Mirza.
Ramazan u Skoplju se ne razlikuje mnogo od ramazana u Sarajevu kada je riječ o ramazanskom duhu u mahalama. Tako ga, prema riječima Enesa Berovića, osjećaju svi od mladih do najstarijih.
„U ramazanu je mnogo lijepo, opušteno, naročito ako imate mogućnost da uzmete nekoliko slobodnih dana. Tokom ramazana, pored vjerskih aktivnosti, imamo i humanitarne, a dijelimo i paketiće djeci za ramazan i Bajram“, kazao je Enes Berović.
Prvi imam zahvaljujući IZ u BiH
S obzirom na manji broj Bošnjaka u nekim džematima, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini iz Fonda Bejtul-mal finansira imame kako bi se vjerski život održao u tim mjestima. Takav je slučaj sa džematom Crkvine, kod grada Velesa, koji po prvi put u povijesti ima stalnog imama. Imam u džematu Crkvine Semir-ef. Kovačević je okupio mlade u džematu i nastoji oživjeti duhovnost ovog mjesta, a za to mu je idealna prilika ramazan.
„Džemat ima oko 120 kuća. Imamo mektepsku nastavu i džemat odlično funkcionira. Bavimo se dawom, imamo humanitarne aktivnosti i okupljamo mlade kroz različite aktivnosti. Ja sam prvi stalni imam u povijesti džemata. Koristim priliku da poselamim muslimane diljem svijeta, posebno u Bosni na čelu s reisul-ulemom Husein-ef. Kavazovićem koji je sebeb da budem
ovdje kao imam.“U okviru Islamske zajednice u Sjevernoj Makedoniji svoje mjesto su našli i Romi koji pored džamija čuvaju svoju duhovnost i kroz tekije, kakva je rafidijska tekija u centru Skoplja koja čuva važne dokaze o dugogodišnjoj prisutnosti islama u različitim formama na prostoru Makedonije. U gradu Prilepu imam je Rom. Džamiju su podigli romski muslimani, ali u ovoj prelijepoj velikoj džamiji mjesta ima za sve, što se naročito vidi tokom ramazana. O tome nam je imam Amir-ef. Sulejmanovski kazao: „Ova džamija u kojoj se nalazite je jedina džamija u Prilepu u kojem u većini žive Romi. Imali smo ranije džamiju koja je izgorjela u ratu i nakon dvadeset godina smo sagradili ovu. Ovo je kapitalno djelo muslimana u Prilepu. Tokom ramazana imamo mnogo aktivnosti, a specifičnost ove džamije jeste što džamija ima kuhinju pa se organiziraju iftari koji prave posebnu atmosferu. Inače, u džamiju dolaze i Albanci i Bošnjaci i drugi.“
Odnos Bošnjaka i Albanaca
Zbog historijskih okolnosti kada su Srbi nastojali istrijebiti Albance u mnogim mjestima, kao na Kosovu, i međusobnog nepoznavanja, nerijetko zbog jezičkih barijera, u nekim mjestima Albanci nisu u potpunosti razumijevali Bošnjake. No, nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu kada je bilo jasno da su srpskim nacionalistima meta i Albanci i Bošnjaci, odnosi su se mijenjali nabolje. Danas se redovno sklapaju brakovi između albanske i bošnjačke omladine, a neki džemati, kao npr. Žitoše, toliko su nacionalno izmiješani da se u njima osjeti pravo muslimansko jedinstvo kakvo bi trebalo biti svugdje.
Kada je riječ o običajima Bošnjaka u Makedoniji mnogi su identični onima u Bosni ili Sandžaku, jer brojni vjernici porijeklo vode upravo iz ovih krajeva. Drugim riječima, svako zadržava svoju tradiciju, a džamija je mjesto zajedništva u svakom pogledu.
Nedžad-ef. Drndar je imam u Čifliku. Rođen je u Skoplju, ali nastoji kroz džemat očuvati ne samo vjersku nego i druge oblike tracije koje muslimani porijeklom iz Bosne i Sandžaka njeguju.
„Sva bošnjačka mjesta u Makedoniji praktikuju isto ono što su praktikovali dok su bili u Sandžaku. Posebno se to uočava prije ramazana i tokom ovog mjeseca kada se pripremaju domovi, mahale, džamije. Ranije je bilo problematično i imali smo otežavajuće okolnosti kada je riječ o izvršavanju naših obaveza, jer je takva bila vlast. Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu primijenjeno je i stanje u Sjevernoj Makedoniji pa imamo mnogo bolje odnose i s našom braćom Albancima. Organiziraju se vjenčanja, druženja i različite aktivnosti. Danas se mnogo držimo zajedno i to su prirodne veze, a ne vještačke“, rekao je Drndar.
Upravo ove promjene u makedonskom društvu omogućile su da se svi muslimani, bez obzira na nacionalne korijene, osjećaju sigurno, jer Makedonija i jeste njihova zemlja. Tako je osjećaju i nove generacije koje ne zaboravljajući matične zemlje svojih roditelja žive islam u Makedoniji u njegovoj punini. Odgovor na pitanje kako je biti musliman u Makedoniji dobili smo od mladog Salema Izberovića koji nam je kazao:
„U današnje vrijeme je lahko biti musliman u Makedoniji zbog visokog stepena demokratije u Evropi. Nažalost, prije nekoliko decenija, ovdje je bilo teško izraziti se kao musliman. Danas smo došli do tog stepena da ovdje kao muslimani uživamo ista prava kakva uživaju i svi ostali. Biti musliman u Makedoniji se može tumačiti s više aspekata, a omladina je ta koja treba pokazati svijetu kavi su to muslimani na ovim prostorima“.
Skopska čaršija
Jedan od poznatih elemenata svake tradicije je i kuhinja. I prije odlaska u skopsku čaršiju u kojoj dominira spoj turske, albanske i općenito balkanske kuhinje, upitali smo Razu Čolović iz Skoplja kakva je kuhinja Bošnjakinja u skopskim mahalama. „Danas se osjeća svuda ramazanska atmosfera. Ranije smo za sehure uvijek pripremali pitu, što je običaj koji je vezan za činjenicu da nas je mnogo više bilo za soframa na sehurima i iftarima. Sad je običaj malo drugačiji, pa se drugačije priprema i hrana. Ranije smo svi u komšiluku imali sačeve pa bismo zajednički pripremali pite tokom dočekivanja sehura. Skoro cijelu noć se družimo i pripremamo sehur“, prisjetila se Raza.
Na kraju ovog kratkog putovanja kroz Makedoniju, treba naglasiti da je stara čaršija u Skoplju predivno mjesto za doček ramazana. Mnoštvo džamija omogućava osobi da promijeni ne samo saff, već i džamiju za vrijeme teravije. Posebna gastronomska ponuda, koja je spoj bosanske, turske i albanske kuhinje, idealno je mjesto za iftare. Vrlo je teško odrediti koja čaršija je ljepša: sarajevska ili skopska, ali je sigurno to da je skopska znatno veća.
• Kako je Mustafa (Mujo) Zvizdić rizikovao vlastiti život i spašavao živote sarajevskih Jevreja u najtežim danima pripreme holokausta zbog čega su ga vlasti NDH u Sarajevu, augusta 1941. osudile na smrt – strijeljanjem.
• Fascinantna priča Marka Arona, Jevreja, publiciste iz Australije i danas može biti primjer u saradnji i posvećenosti zaštite života i požrtvovanja bosanskih ljudi u doba prelomnih kriza i vladavine pomračenog uma.
Decenijama je priča o Muji Zvizdiću ostala nepoznata. Ispričao ju je prvi Mark Aron, australijski istraživač holokausta. Ona je našla svoje mjesto s mnogo drugih priča o hrabrosti mladih ljudi i stradanju Jevreja u prvim danima holokausta u Sarajevu.
U svom kapitalnom istraživačkom djelu o zločinima nad Jevrejima Centralne Evrope (“WarCriminal welcome”, 2001, Australia), autor je značajan dio ove historijski važne knjige, između ostalog, posvetio najdramatičnijim danima historije Sarajeva tokom 1941. godine u vrijeme pripreme holokausta nad deset hiljada Jevreja Bosne i Hercegovine.
Mark Aron, nekadašnji reporter australijskog servisa ABC, uspio je tokom svog dugogodišnjeg rada na ovoj knjizi zabilježiti brojne ispovijesti preživjelih sarajevskih Jevreja, ali i otvoriti nikada ranije nama poznate arhive iz više obavještajnih službi Australije, Britanije i Amerike na osnovu kojih je u dobroj mjeri rekonstruisao dešavanja koja su prethodila izvršenju istrebljenja Jevreja.
U ovim arhivama Aron pronalazi brojne pisane izjave i dragocjene dokumente nekih ključnih aktera holokausta iz NDH posebno one s akcentom na glavni ured tadašnje “Vrhbosne”, Sarajevo.
Jedan od najvažnijih organizatora holokausta u njegovim prvim danima, prema svjedočenju Marka Arona, bio je Sarajlija Srećko Rover poznat kao “Vučko” koji je u najdramatičnije vrijeme, u maju 1941. bio na dužnosti rukovoditelja ustaškog Prijekog suda u Sarajevu, a, koji je poslije rata, našao svoje novo, sigurno sklonište u Australiji.
Mark Aron svoju opsežnu studiju gradi na oštroj kritici Zapadnih vlada koje su dale blagoslov takvima kao što je bio Rover, kao i stotinama drugih počinitelja holokausta da, iz zemalja Balkana ali, i zemalja Baltika, pronađu svoje novo “sigurno utočište” u Australiji daleko od pogleda svjedoka iz Evrope ali, daleko i od ruke pravde.
Kao vanredan poznavalac historije holokausta u Sarajevu, Mark Aron donosi obilje kredibilnih činjenica o NDH, otkriva brojna imena počinilaca, izdvaja i ukazuje na one hrabre koji su kao Mujo Zvizdić, bili spremni žrtvovati vlastiti život kako bi zaštitli svoje sugrađane Jevreje.
Snagom izvrsnog pripovjedača Aron piše o “sesijama torture” koje su se dešavale u ustaškim zatvorima Beledija i Čemaluša. On nas uvodi u “mučionice”, opisuje rituale prebijanja “prljavih Jevreja” i “prljavih Srba” ukazuje na stepene u fizičkom i moralnom slamanju ličnosti osuđenih. On piše o Prijekom sudu i upoznaje nas s njegovim fanatičnim akterima a od kojih izdvaja imena: Mirko Puk, Oktavijan Sviježić, Drago Malterić, Ivan Šarić... koji su odlučivali o smrti i životu ljudi.
Aron se potom osvrće kako je prvi šef ovog suda bio Mehmed Hajrović koji je ubrzo bio smijenjen jer nije bio dovoljno “rigorozan prema Jevrejima i Srbima” a umjesto njega došao je Franjo Hafner kao mnogo odlučniji i hrabriji “predsjedatelj”.
I u vrhuncu ovog ustaškog terora, priprema za holokaust nad sarajevskim Jevrejima, Mark Aron nam pronalazi priču o Muji Zvizdiću, mladom čovjeku, muslimanu, učeniku zanatske Željezničke škole, članu tajne komunističke organizacije SKOJ-a koja je imala sjedište u internatu bivšeg “Gajreta” preimenovanog u “Narodnu uzdanicu”.
Mujo Zvizdić se krajem juna 1941. našao zatočen u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je, kako navodi Aron, služila “hrvatskim fašistima” kao “centar za mučenje” najistaknutijih Jevreja, Srba i drugih građana Sarajeva.
Iz ovog sabirnog centra zatočenici su, piše Aron, najčešće odlazili na Vrace ili Trebević gdje su strijeljani, ili su, u vrlo rijetkim okolnostima upućivani na dalje istrage, prvo u zatvor Čemaluša.
U tim okolnostima, pukim čudom, Mujo Zvizdić je odveden u zatvor Čemaluša gdje se našao zajedno s Vasom Miskinom Crnim. U ovo zloglasno mučilište bili su dovođeni samo oni najtvrdoglaviji ili najtvrdokorniji koji su u istrazi trebali ili morali biti – slomljeni i obrađeni.
Istraga nad 20-godišnjim Mujom Zvizdićem bila je posebna. U toj istrazi mijenjali su se najiskusniji i najodabraniji istražitelji, takvi koji su uvijek znali doći do pravih informacija. U slučaju Muje Zvizdića istražitelji su prvo tražili odgovore ubjeđivanjem i kroz nagovaranje i, nisu prema nalazima Arona, ispitanika tukli. I na ovom mjestu, dok piše o toku same istrage, Mark Aron nam predočava taj ključni trenutak kada je jedan mladi čovjek, skojevac, donosio odluku - ostati čovjek,ili, biti izdajica.
“Ako otkriješ veze i mjesto gdje se skrivaju Jevreji dobit ćeš dobru kuću jednog poznatog sarajevskog Jevreja...”
No, ovaj poziv, niti, ova ponuda nije pokolebala Muju Zvizdića da sarađuje.
To ćutanje, to odbijanje, za ustaške istražitelje bilo je - šokantno ! Ono je u njima podizalo bijes i nevjericu.
Ćutiš pored ponude koju ti dajemo.
Dajemo ti “kuću poznatog sarajevskog Jevreja”.
Istražitelji su se Muji Zvizdiću obraćali, kako piše Aron, ne više kao pripadniku SKOJ-a već kao - “muslimanu”. Oni su imali namjeru da ga tako potaknu da prizna, da progovori, i, da se konačno “kao čisti Hrvat” “pridruži hrvatskoj borbi za slobodu”.
Mujo Zvizdić je odbio i ovaj poziv.
I, tada se atmosfera, piše Aron, iznenada promijenila i, nastavlja: istražitelji su naredili da se Zvizdić odvede u drugu ćeliju na dalju i, mnogo težu “obradu” i istragu.
Zvizdić je ovdje ponovo susreo Vasu Miskina Crnog i čini se da je time dobio dodatnu odlučnost da ne izusti niti jednu riječ o Jevrejima ali, i Srbima koje su ustaše tražile:
- Gdje se sve kriju Jevreji!
Mujo Zvizdić i Vasko Miskin bili su svezani za noge i obješeni licem prema podu. Ubrzo, od sile mnogobrojnih udaraca, onesviješteni su bačeni na pod.
“Šta ćemo s ovim”, pitao je istražitelj. Zvizdić je prebačen u policijsku stanicu gdje je nastavljena dalja istraga. Ustaše su ga divlje tukle po cijelom tijelu i tako mu slomile nekoliko rebara.
Takav je vraćen u zatvor Beledija. Početkom augusta 1941. (6. 8. 1941.) zajedno sa Šalom Albaharijem i Mihajlom Popovićem, Mujo Zvizdić je stajao kao optuženik pred Pokretnim ustaškim sudom u Sarajevu koji je, zapravo, bio čista pravna farsa.
Ovaj Sud po kratkom postupku ih je osudio na kaznu – smrt strijeljanjem zbog “komunističke promidžbe”
U vezi s daljom sudbinom Muje Zvizdića autor ovog teksta (F. Đ.) konsultovao je i nekoliko naših historijskih izvora.
U knjizi “Sarajevo u revoluciji” tom II (izdanje 1977, Istorijski arhiv Sarajevo) našao sam na sliku (u prilogu) ali, i nekoliko kratkih crtica o Muji Zvizdiću kao i ovom suđenju u ispovijesti Drage Šobota (str. 191) gdje je po njegovom sjećanju izneseno nekoliko detalja o tome kako se završila ova ustaška sudska farsa i što se desilo s osuđenicima.
U sudnici je iznenada nastala tuča o čemu također, piše i Mark Aron, kada je ustaški sudija prišao Mihajlu Popoviću i divlje ga uhvatio za bradu. Na ovaj potez sudije Mihajlo Popović je hrabro uzvratio tako što je pljunuo sudiju u lice.
U tom trenutku haosa i panike Šalom Albahari i Mujo Zvizdić su se dali u bijeg iz sudnice. To je bio čin nevjerovatne hrabrosti. To niko nije očekivao.
Šalom Albahari je, nažalost, brzo uhvaćen, tu, odmah iza zgrade i potom odveden na Vrace. Na Vracama je strijeljan i pokopan.
Prema ovim historijskim izvorima ubrzo iza Albaharija, na Vrace je odveden i Mihajlo Popović koji je bio ranjen tokom nereda u sudnici.
Mihailo Popović je također, na Vracama strijeljen i pokopan.
Mujo Zvizdić nije uhvaćen. On se spasio bijegom tog 6. augusta 1941. Hrabri Mujo Zvizdić, “musliman i pripadnik SKOJ-a” trebao je isto tako platiti životom jer je odbio odati Jevreja.
Mladi čovjek Zvizdić kako piše Mark Aron imao je snage, i, pored najokrutnijih udaraca ustaške policije - ćutati. Ali, ne samo to. On je u trenucima kada se otimala imovina sarajevskih Jevreja, kada se vršila “arijanizacija” imao snage odoliti izazovu da uzme kuću “jednog poznatog sarajevskog Jevreja”.
Ovo je bila jedna kratka priča o Muji Zvizdiću, mladom čovjeku koji je u vremenu zla imao snage zaštiti Jevreje ali, posredno, i, Srbe i odbiti tako primamljivu ponudu.
Bila je to priča o jednom vremenu kao što jednom napisa dr. Eli Tauber “kada su komšije bili ljudi”.
Ali, slučaj Muje Zvizdića ne govori samo o tome gdje je bila i što je činila bosanska mladost tih najgorih dana holokausta u Sarajevu. Ova priča, u ovom strašnom trenutku dok padaju svi mostovi buduće saradnje muslimana i Jevreja, dok se lome dojučerašnji snovi o potpisu historijskog teksta Abrahamskog sporazuma, pred nama stoji jedno mnogo teže pitanje - da li je uopšte moguća više ikakva saradnja u ovom stoljeću, i ako jeste - ko, i kada će to imati snage uspostaviti ponovo mostove saradnje.
Da li je prvi krhki korak nedavno načinjen u Srebrenici kada je potpisana Muslimansko-jevrejska mirovna inicijativa (Principi Dijaloga Rosensaft - Kavazović)
Hoće li Aronova priča o Muji Zvizdiću preživjeti ovo stoljeće genocida i biti inspiracija generacijama koje dolaze?!
Ili, čovječanstvo ulazi u jednu posve drugu i drugačiju epohu – epohu apokalipse.
Prema navodima Marka Arona, Mujo Zvizdić je 80-ih godina svjedočio pred “Special Investigation Unit”, komisijom koja je radila uz potporu Yad Vashema kako bi došla do prave istine o holokaustu nad sarajevskim Jevrejima.
Poslijeratna sudbina Muje Zvizdića mi nije poznata budući da nisam našao nikakve tragove o njegovoj daljoj sudbini.