Od simbolike do suštine: Ujedinjene nacije i trajno sjećanje na genocid

Usvajanje rezolucije o genocidu u Srebrenici, u Ujedinjenim nacijama, planirano za 2. maj ove godine, je događaj od iznimne važnosti u globalnom priznavanju i obilježavanju genocida. Takva rezolucija, iako možda ne donosi izravne pravne promjene, ima važan simbolički i deklarativni značaj te predstavlja priznanje zločina i potvrđuje spremnost međunarodne zajednice da ga prizna i zapamti na odgovarajući način.

Ovim činom, Ujedinjene nacije se pridružuju drugim značajnim međunarodnim i nacionalnim tijelima poput Evropskog parlamenta, Kongresa Sjedinjenih Američkih Država i desetinama drugih država koje su već usvojile slične rezolucije. Takvo kolektivno priznanje nije samo formalnost, već šalje snažnu poruku o potrebi za stalnim sjećanjem na žrtve i učenjem iz prošlosti kako bi se spriječilo ponavljanje zločina.

Memorijalizacija, ili proces trajnog sjećanja na žrtve genocida, ključna je za izgradnju trajnog mira i pomirenja. Rezolucija koju usvajaju Ujedinjene nacije može poslužiti kao temelj za različite edukativne i komemorativne inicijative – ne samo u Bosni i Hercegovini već i širom svijeta. Edukacija o genocidu u Srebrenici, kao i drugim genocidima i masovnim zločinima, ključna je za razvoj kritičkog razumijevanja mehanizama zločina.

Rezolucija također potiče međunarodnu zajednicu da ostane angažirana u borbi protiv negiranja genocida i revizionizma povijesti. Negiranje genocida ne samo da povređuje preživjele i porodice žrtava, već i ugrožava procese pravde i pomirenja. Stoga, Međunarodno stavljanje akcenta na pamćenje i formalno obilježavanje genocida u Srebrenici – uz presude ICTY koje su postavile temelje za borbu protiv genocida povijesnog revizionizma – igra ključnu ulogu u očuvanju povijesnih činjenica te je važna podrška pravdi.

Dodatno, UN-ovo usvajanje ove rezolucije ne samo da priznaje patnju žrtava i njihovih porodica, već i potvrđuje predanost naših prijatelja da čuvaju sjećanje na genocid u Srebrenici. Ovaj korak, stoga, nije samo deklarativan već i suštinski budući da odražava globalnu odlučnost da se takvi zločini ne zaborave i da se iz njih uči. Usvajanje rezolucije bi značilo odlučnost da sjećanje na Srebrenicu ostane živo u međunarodnim okvirima, služeći kao stalni podsjetnik i pouka za buduće generacije.

Evropski parlament i Kongres Sjedinjenih Američkih Država su, prije više od desetljeća, usvojili rezolucije koje priznaju i obilježavaju genocid u Srebrenici – čime su značajno doprinijeli globalnom prepoznavanju genocida. I to je svakako unaprijedilo međunarodne napore za suočavanje s genocidom koji su srpske snage u julu 1995. godine počinile u Srebrenici, brutalno ubijajući više od 8.000 Bošnjaka – muškaraca i dječaka u prostoru koji je je trebao biti UN-ova sigurna zona.

Evropski parlament je svoju Rezoluciju usvojio 15. januara 2009. godine, čime je službeno priznao masovna ubijanja u Srebrenici kao genocid. Rezolucija je pozvala na šire obilježavanje genocida u Srebrenici širom Evrope. Specifično, Evropski parlament je

Kroz svoje rezolucije, Evropski parlament, Kongres SAD-a, te skupština OIC-a su ostavili trajni utjecaj na globalno priznavanje genocida u Srebrenici, što je ključni korak u osiguravanju da se povijest ne zaboravi i da se iz nje nauče važne lekcije za budućnost.

Posljednji događaji izazvali su reakciju politike u manjem bh. entitetu i u Srbiji, što je bilo za očekivati. Izvrtanje teza i prijetnje su, naravno, dio tih reakcija. Stoga, odgovor srpskih zvaničnika na predloženu UN rezoluciju ne treba shvatiti samo kao izolirani čin protivljenja, već kao dio šire strategije koja koristi historijski revizionizam i politiku negiranja kako bi održala utjecaj, kontrolirala narative i potencijalno destabilizirala regiju

proglasio 11. juli Danom sjećanja na genocid u Srebrenici, što je omogućilo da se godišnje obilježava ovaj zločin i time održava svijest o važnosti borbe protiv genocida te potreba za trajnim mirnom i stabilnom Evropom.

Kongres Sjedinjenih Američkih Država svoju Rezoluciju je usvojio 27. jula 2005. godine. Ova rezolucija je bila među prvima koja je na tako visokom nivou priznala Srebrenicu kao mjesto genocida i zločina protiv čovječnosti. Kongres je izričito izrazio potporu preživjelima i obiteljima žrtava te je istaknuo potrebu za daljnjom podrškom u procesu pravde i pomirenja. Rezolucija je također potcrtala važnost edukacije o genocidu u Srebrenici kako bi se osiguralo da se slični zločini ne ponove.

Ovdje je važno spomenuti i Rezoluciju OIC-a usvojenu 2011. godine na 38. sjednici Vijeća ministara vanjskih poslova OIC-a održanoj u Astani, Kazahstan kojom su pozvane članice ovog tijela da 11. juli obilježavaju kao Dan žalosti. Taj poziv je dodatno akcentiran i na 48. redovnom zasjedanju Vijeća ministara vanjskih poslova Organizacije islamske saradnje (OIC), održanom u Islamabadu, 2022. godine kada je usvojena Rezolucija o situaciji u Bosni i Hercegovini. OIC je naglasio važnost kontinuirane podrške muslimanskog svijeta preživjelim žrtvama genocida u Srebrenici i Memorijalnom centru Srebrenica, putem ekonomskih, obrazovnih i humanitarnih projekata. Također, pozvao je članice da se pridruže porodicama žrtava u obilježavanju godišnjice genocida u Srebrenici.

Usvojene rezolucije su imale dalekosežan utjecaj na međunarodnu zajednicu, podstičući druge države i međunarodne organizacije da, također, prepoznaju i priznaju genocid u Srebrenici. One su poslužile kao temelj za daljnje inicijative usmjerene na edukaciju, sjećanje i pravdu.

Važno je naglasiti da su ove rezolucije potaknule i druge vlade i međunarodne organizacije da preuzmu aktivniju ulogu u obilježavanju genocida u Srebrenici i u suprotstavljanju revizionizmu i negiranju genocida. Sve one su izuzetno važne jer pružaju moralnu podršku inicijativama za pravdu, uključujući rad Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i domaćih sudova u procesuiranju odgovornih za genocid.

Kroz svoje rezolucije, Evropski parlament, Kongres SAD-a, te skupština OIC-a su ostavili trajni utjecaj na globalno priznavanje genocida u Srebrenici, što je ključni korak u osiguravanju da se povijest ne zaboravi i da se iz nje nauče važne lekcije za budućnost.

Posljednji događaji izazvali su reakciju politike u manjem bh. entitetu i u Srbiji, što je bilo za očekivati. Izvrtanje teza i prijetnje su, naravno, dio tih reakcija. Stoga, odgovor srpskih zvaničnika na predloženu UN rezoluciju ne treba shvatiti samo kao izolirani čin protivljenja, već kao dio šire strategije koja koristi historijski revizionizam i politiku negiranja kako bi održala utjecaj, kontrolirala narative i potencijalno destabilizirala regiju. Ovaj pristup ukazuje na spremnost Srbije da prijeti nasiljem, što zauzvrat ugrožava ne samo proces pomirenja i izgradnje mira na Balkanu, već i samu mogućnost međunarodnih napora za priznavanje i učenje iz prošlih zločina.