Eho genocida: negiranje, revizionizam i ideologija “srpskog sveta”
Tekuća rasprava o rezoluciji Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o genocidu nad Bošnjacima u i oko Srebrenice i uspon ideologije ‘srpskog sveta’ pokazuju da je regija još uvijek zarobljena u vrtlogu historijskog revizionizma i reinvencije anahronih i opasnih ideja političkog vođstva Srbije i Republike srpske. Pritom sam čin negiranja genocida nije samo odbijanje priznavanja prošlosti, već dio šire strategije preoblikovanje budućnosti regije.
Historija nas je naučila da priznavanje mračnih istina o svojim postupcima predstavlja temelj intelektualne i političke slobode. Njemačko iskustvo nakon Drugog svjetskog rata, gdje su užasi holokausta bili otvoreno prikazani, naglašava univerzalnu istinu: Prava promjena počinje tek kada se društvo iskreno i s poniznošću suoči s najmračnijim dionicama svoje historije.
Ipak, u Srbiji i Republici srpskoj, duhovi negiranja genocida nad Bošnjacima u i oko Srebrenice i ideja “Velike Srbije” i dalje postoje kao dio dominantnog političkog i snažnog društvenog diskursa. Umjesto suočavanja s dokumentiranim i sudski utvrđenim činjenicama o zločinima, odgovornosti ratnih zločinaca, te moralnoj odgovornosti članova društva koji su ignorisali ili podržavali zločine, grade se vizije revizionističke, idealizirane prošlosti. Filozof Karl Jaspers je tvrdio da prava politička sloboda nastaje iz pepela priznate krivice, njegujući kulturu solidarnosti i zajedničke odgovornosti. Bez toga, zajednice ostaju uhvaćene u kandže opresije, a njihovo političko djelovanje perpetuira totalitarnost.
Sada, dok se paralelno s osporavanjem rezolucije Generalne skupštine UN-a nastavlja kontinutet negiranja genocida nad Bošnjacima i sve glasnije propovijeda ideja “srpskog sveta”, šireći odjeke anahronih i opasnih snova o teritorijalnoj i kulturnoj dominaciji, moramo se zapitati: Koji su razlozi suprotstavljanju rezoluciji o Srebrenici, koja bi početkom maja trebala biti usvojena u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija? Šta je zadatak drugih političkih aktera i međunarodne zajednice u suprotstavljanju anahronizmima i opasnim idejama “srpskog sveta” koje imaju potencijal prerasti u urušavanje mira?
Suprotstavljanje rezoluciji Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u Srbiji i entitetu Republika srpska, uz kontinuitet negiranja genocida nad Bošnjacima, u suštini je sistemski razvijana i sada već duboko ukorijenjena metoda “izrade” prošlosti. Ova metoda služi zaštiti trenutne političke strukture. Ovom praksom monopolizira se istina, što je temeljna strategija održavanja autoritarnih sistema i političkih diktatura prema kojima kroče i liberalni režimi u Srbiji i Republici srpskoj. Kroz udruženi političko-medijski poduhvat, kojim se rezolucija nastoji prikazati kao djelovanje “zlih” zapadnih država (Njemačka, SAD, Francuska, Velika Britanija itd.) u saradnji sa “zlobnim” Bošnjacima protiv Srba, Srbije i Republike srpske, nastoje se eliminirati sve konkurentne verzije razgovora o rezoluciji. Time se stvara “službena historija”, koja se nameće kao jedina prihvatljiva.
Manipulacija sadržajem rezolucije i pokušaj nametanja vlastitog
narativa prema vani, kao i kontrola postojećeg narativa o genocidu među vlastitim pristalicama, doveli su Srbiju i entitet Republiku srpsku do “predtotalitarnog” stanja. U ovom stanju, svi javni diskursi su ograničeni na parametre koje postavlja vlast. Pluralizam ideja je onemogućen, kao i sposobnost građana da nezavisno razmišljaju. Ovo osigurava primat praksama koje promiču jedinstvenu i nepromjenjivu interpretaciju prošlosti.
To uporno negiranje od strane Srbije i Republike Srpske može se interpretirati kao njihov najdublji čin nastavka rata. Ovaj rat nije vođen bombama i mecima, već se vodi sjećanjima i značenjima. Cilj je izbrisati historijsku odgovornost i izmijeniti narativ o prošlosti. Time se kreiraju percepcije i sjećanja naroda na način koji osigurava političku moć. Strategija negiranja također sprečava pojavu bilo kakvih priča koje bi mogle dovesti do dubokih promjena i izazvati trenutni politički poredak.
Ova borba oko narativa nije samo sukob oko interpretacije prošlosti; ona predstavlja strateški sukob za oblikovanje budućnosti. U tu budućnost politički i vjerski lideri Srbije i entiteta Republika srpska ulaze praksisom “srpskog sveta”. Ova moderna iteracija velikosrpske ideologije predstavlja suptilan, ali odlučan pokušaj redefiniranja srpskog uticaja širom Balkana. Ne kroz otvoreno osvajanje teritorije u ovoj fazi, već kroz kulturno i historijsko ponovno potvrđivanje. Ta sofisticirana verzija velikosrpske ideologije trebalo bi da bude utvrđena na predstojećem vaskršnjem saboru. Ova ideološka evolucija označava ključni zaokret prema strategiji regionalne dominacije pod maskom kulturnog jedinstva. To je vidljivo i iz izjave patrijarha Porfirija na obilježavanju Dana zastave, kada je naglasio: “Gdje god da živi naš narod, postoji zlatna nit koja ga povezuje i čini jednim jedinstvenim i neponovljivim. To je nit koja se zove pravoslavna vjera i Srpska pravoslavna crkva. Svi znamo da su se kroz istoriju granice država i mjesta obitavanja našeg naroda mijenjale, a nismo sigurni da u istoriji, u kojoj je sve relativno, neće se mijenjati i ubuduće.”
Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici je bitan trenutak za regiju jer daje odgovor na pitanje: Hoće li Srbija i Republika srpska izabrati da se odreknu mitova koji ih vežu za prošlost, ili će ostati izgubljeni u labirintu historijskih distorzija, zauvijek na periferiji političke slobode i demokratije?
Građani koji podržavaju političko vođstvo Srbije i Republike srpske moraju sebi postaviti sljedeća pitanja: Koje su stvarne cijene ovih vizija političkog liderstva i dijelova akademske i vjerske elite Srbije i Republike srpske za svakog građanina i cjelokupan region? Koliko dugo društvo može prosperirati na periferijama istine prije nego što teret svoje neobrađene historije i želja za ostvarenjem snova o teritorijalnoj i kulturnoj dominaciji uruše krhak mir u regiji?
Odgovori na ova pitanja odredit će ne samo budućnost regije, već i smjer njenog kretanja. Ova pitanja su istovremeno i izbor između političke diktature i slobode.