Ni na bošnjačkoj ni na bosanskoj političkoj sceni već odavno nemamo državnika

Prije svega treba shvatiti da strah od rata nije posttraumatski sindrom, mada ima i ona narodna, koga su zmije ujedale i guštera se boji. Ovaj danas prisutan strah u Bosni i Hercegovini je vješto osmišljen i plasiran laboratorijski proizvod propagandnog sistema, politike koja bi da našu zemlju učini nefunkcionalnom

To da je rat oružani sukob naroda, znamo i teoretski i praktično. I to da je posljednji okončan postizanjem i potpisivanjem Opšteg okvirnog sporazuma o miru u BiH, još davne 1995. godine, također znamo. I gotovo tri decenije poslije potpisivanja sporazuma o miru mi najčešće spominjemo rat. Nažalost, ne radi se tu o evociranju uspomena, razmjeni sjećanja ili pak traganju za naučenim lekcijama, porukama i opomenama. Čak se ne radi ni o pomirenju. Naprotiv, u našem političkom, društvenom i medijskom prostoru rat se spominje kao mogućnost.

Kada me pitaju o sigurnosnim izazovima Bosne i Hercegovine, bilo bi za očekivati da nabrojim one uobičajene za gotovo sve zemlje u svijetu: korupciju i organizovani kriminal, trgovinu drogom i ljudima, migracije, ekstremizam i potencijalni terorizam, klimatske promjene i elementarne nepogode, kibernetske napade i nasljeđe minulog rata. Ili da spomenem ratove u bližem i daljem susjedstvu, koji bi se mogli preliti na Zapadni Balkan i imati uticaj na ekonomska, politička ili sigurnosna kretanja u našem društvu.

Početkom ove godine, pred Minhensku sigurnosnu konferenciju, u nekoliko zemalja svijeta, provedeno je ispitivanje građana i njihove percepcije najjačeg sigurnosnog izazova. Anketa pokazuje da je za Britance i Japance najveći sigurnosni izazov Rusija, za Italijane, Brazilce i Kanađane to su elementarne nepogode i šumski požari, za Indiju – klimatske promjene, za Njemačku migracije, za Kinu i SAD – kibernetički napadi, a za Francuze - terorizam. Naravno Francuzi ne bi bili to što jesu, da ne naglase – islamski terorizam. Tako se lakše širi strah i opravdavaju manje demokratski postupci izvršne vlasti.

U BiH nisu pravili anketu, ali je najveći izazov - strah od rata, koji demobilizira našu percepciju stvarnih sigurnosnih izazova. Gotovo da smo stigli u stadij kad nam normalnom postane krilatica iz rata – samo nek’ ne puca. Osobno se svaki dan srećem s pitanjem – hoćemo li opet u rovove? Jedni me pitaju zbog dešavanja u svijetu, drugi baš zbog ratnog i huškačkog narativa u ovdašnjem političkom i društvenom životu. Istini za volju, svijet je u strahu, u Evropi cvate ideja da je “rat neizbježan” i da se treba pripremiti. I komšije i susjedi nisu daleko od toga, doduše iz različitih pobuda.

Strah od rata nije posttraumatski sindrom

Prije svega treba shvatiti da strah od rata nije posttraumatski sindrom, mada ima i ona narodna, koga su zmije ujedale i guštera se boji. Ovaj danas prisutan strah u Bosni i Hercegovini je vješto osmišljen i plasiran laboratorijski proizvod propagandnog sistema, politike koja bi da našu zemlju učini nefunkcionalnom.

Održavanje straha, posebno straha od rata, je osnovni zadatak koji pred sobom imaju nosioci ideja separatizma i protivnici građanskog uređenja zemlje. Nimalo slučajno, jer oni u ovom stanju straha i haosa dobro žive i uspješno funkcionišu.

Stanje na Balkanu je i dalje rovito, ratovi su zaustavljeni 1995., odnosno 1999. na Kosovu, ali su ratne politike ostale na sceni i predstavljaju najveći sigurnosni izazov naše zemlje. Kako ona o uspostavljanju velike Srbije, tako i neostvarena politika udruženog zločinačkog poduhvata. Mir je, pa su ratne politike umivene u priču o Otvorenom Balkanu, odnosno o izbornom zakonu BiH.

Značajnu ulogu u cvjetanju ovih politika, uz Beograd i Zagreb, ima Rusija, sa svojom diplomatskom, obavještajnom, informativnom, ekonomskom i mrežom takozvanih nevladinih organizacija. Nastojanju Rusije da onemogući euroatlanske integracije Bosne i Hercegovine, nimalo slučajno su komplementarne politike koje vode SNSD i HDZ.

Nije zanemariv doprinos nesigurnosti i odsustvu prosperiteta u BiH, i učinak probosanskih političkih snaga. Samo što se taj doprinos mjeri nesposobnošću i neznanjem da se suprotstave separatizmu i da se kvalitetno bore za ciljeve i ideje koje proklamuju.

Rezultat je to i činjenice da ni na bošnjačkoj, ni na bosanskoj političkoj sceni već odavno nemamo državnika, spremnog da se savjetuje, dogovara, pravi strategiju i taktiku sa stručnjacima za politiku, međunarodne odnose, pravo, javnu upravu, sigurnost, ekonomiju, komunikacije, kojih imamo ovdje i u dijaspori. S njima u timu mogli bismo kvalitetno parirati secesionističkoj i ratnoj politici udruženog zločinačkog poduhvata.

A kako bi bilo da se okrenemo miru? Naravno, ne zanemarujući pitanje odbrane i sigurnosti, niti ratne politike koje su na sceni. Naš problem je zastoj na evropskom i euroatlantskom putu, a ne rat. Da budem iskren, mi opasnost rata možemo eliminisati upravo uspjehom u tranziciji naše zemlje od Dejtona ka Briselu.

Beskorisne su populističke izjave i borbena retorika u medijima i na društvenim mrežama, kojima se kao protivimo ovim politikama. Treba se prihvatiti ozbiljnog posla, postizanja političke volje i dogovora, koji bi doveli do toliko potrebnih reformskih procesa u oblasti sigurnosti i odbrane, javne uprave, privrede, prava, finansijske odgovornosti, pa i sistema obrazovanja.

Čekajući zeleno svjetlo

Čekajući zeleno svjetlo za evropske integracije, motor reforme nam se gotovo ugasio. Jedini pravi odgovor bi bio pokrenuti ga ponovo. Dogovorom i pragmatičnim insistiranjem na poštivanju Ustava i zakona. Prestati s trgovinom pozicijama u vlasti i sitnim uslugama, a radi loše kadrovske politike, bazirane na izboru poslušnih i podobnih nauštrb sposobnih. Čini se da nema istinske upornosti da se uspostavi mir i odagna strah, a u zraku visi pitanje - jesu li postojeći mehanizmi za očuvanje mira dovoljni, ili ih treba popravljati, mijenjati novim?

Potezi EU, NATO-a i SAD, povučeni posljednjih mjeseci idu ka realnom opstanku BiH, i to bi trebali shvatiti svi politički akteri u ovoj zemlji. Nema sumnje očekuju nas bolne reforme, naročito bolne za one koji profitiraju na stanju straha i besperspektivnosti.

Otvaranje pregovora o pristupanju naše zemlje Evropskoj uniji, je velika stvar. I kao svaka velika stvar, ima svoje olimpijske krugove. Prvi je oduševljenje, a odmah iza njega slijedi krug otrežnjenja, pa onda krug traženje krivaca. Četvrti je krug ozbiljnog i mukotrpnog rada, uglavnom onih koji nisu iz prvog kruga, da bi u petom krugu saznali da članstvo u EU i nije neka fora, ako na njemu ne radiš svaki dan. Krug oduševljenja, je gotovo okončan, skromno se slavilo, i ne baš od svih na vlasti. Ne mogu se oteti utisku da su neki iz vlasti bili suzdržani oko slavlja, jer su zvanično bili za zeleno svjetlo, a potajno očekivali odbijenicu Brisela. Još je EU rekla da nam se zeleno svjetlo daje zbog geopolitičke situacije, a ne zbog naročitih reformskih koraka naše zemlje.

Krug otrežnjenja je počeo, rečeno je da ćemo svi morati raditi na tome, a ne samo oni na vlasti. Interesantno je da su neki od slavljenika tek sada saznali metodologiju za prijem novih članica. Ta nova metodologija usvojena je 2020. godine na samitu EU u Zagrebu, ali o tome nećete naći ništa recimo na web stranici Parlamenta BiH. Otrežnjenje će biti kompletnije kada prionemo na ispunjavanje svih preporuka iz Izvještaja EU o BiH, od oktobra 2022. godine. Dug je put do pregovaračkog okvira. Koliko juče smo trebali krenuti u proces formiranja timova zasnovanih na znanju i kompetenciji, i rješavati u Izvještaju navedene prioritete. Kao što vidite, čeka nas dosta posla, taman toliko da smanjimo svoje prisustvo na virtualnim bojnim poljima društvenih mreža i odagnamo strah od rata.

Proces pristupanja NATO-u je dodatna obaveza, koju trenutna vlast gotovo zaobilazi. A upravo je to najefikasnije sredstvo protiv straha od rata i panike koju proizvodi, te malignog ruskog uticaja u Bosni i Hercegovini. Obaveze koje na tom putu imamo morala bi pokrenuti, s mrtve tačke, Komisija za saradnju s NATO-om, ali i Zajednička parlamentarna komisija za odbranu i sigurnost, i poći od činjenice da više nema ni članstva ni partnerstva à la carte.

Naravno, da bi se istinski okrenuli miru, treba postići visok nivo političke volje da se gradi pravna zajednica, prije svega u pogledu poštivanja ljudskih prava. Ljudska prava, prava građana, nisu ideologija niti hir EU, nego stvarne vrijednosti koje se žive u kvalitetnim demokratskim društvima.

U procesu našeg okretanja od rata ka miru, od Dejtona ka Briselu, moramo biti izuzetno oprezni. Nosioci separatizma i ratne politike udruženog zločinačkog poduhvata nisu zelenim svjetlom za pristupanje EU, obrisani k’o gumicom. Naprotiv, što su više u škripcu žešće će atakovati, nastojeći da zadrže status quo. I tražit će izgovor u postupcima probosanskih stranaka i međunarodne zajednice u BiH. Potvrđuju to i reakcije, upravo SNSD i HDZ na odluku Visokog predstavnika da ojača integritet izbornog procesa. Tako naš pravi izazov ostaje – kako se nositi sa nametnutim strahom od rata, a nama treba mirovno obrazovanje.