“Od tradicije do identiteta“

Ako identitet znači istost - u odnosu na sebe samog, a ne na nešto drugo sa svim esencijalnim karakteristikama koje njemu pripadaju - to znači da je on u biti utemeljen na razlici. Ili, pripadati sebi samom a ne drugom, osnovna je karakteristika identiteta. Ta istost podrazumijeva da njene karakteristike pripadaju njoj, a ne da pripada ona njima. Ono što određuje drugost je svijest o toj razlici. Ta svijest podrazumijeva samorazumijevanje ili samorefleksiju. Da se radi o bitnom pitanju govori nam činjenica koju filozofsko mišljenje nije razriješilo, a to neće moći da razriješi nikada: koje je prvo pitanje koje je čovjek postavio u svom čuđenju koje se smatra izvorom filozofiranja, da li pitanje o sebi samom ili o svijetu? Kako god bilo, radi se o pitanju koje određuju tok cjelokupnog filozofskog mišljenja do danas. Razlika se ne može poreći ni u kom slučaju, jer je ona ontološki utemeljena i sve je naslonjeno na toj razlici. Da nema te razlike ne bi bilo ni identiteta. „... odredili smo da budete narodi i plemena...“(Kur’an).

Ta dva kraka mišljenja: razumijevanje sebe i razumijevanje svijeta su dva načina uspostavljanja komunikacije s nečim drugim, bilo s drugim „ja“o kome govore mističari, bilo sa svijetom oko nas. Ta komunikacija stvara svoje moduse ili tradiciju koji su ovisni o tom razumijevanju. U krajnjem slučaju i to razumijevanje je određena komunikacija, no radi se o nečemu što je prvotno, kome ništa ne prethodi. Zbog toga tradicija ne prethodi identitetu.

Ako ovdje, u svjetlu rečenog, malo preciznije razmotrimo konstrukciju “od tradicije do identiteta“koju učestalo susrećemo u tekstovima na bosanskom jeziku dolazimo do nekoliko konsekvenci koje zbunjuju, pa bilo da se radi o etničkom, a ne samo o individualnom identitetu. Tradicija ni u kom slučaju ne može biti činitelj identiteta, već je identitet ona činjenica koja čini tradiciju. Nadalje, ako tradicija dovodi do identiteta, a ne obrnuto, onda je tradicija izvor identiteta koji dolazi na kraju, da etnički subjekt, naprimjer, tek tada postaje svjestan sebe samog. A, ako pak to podrazumijeva vraćanje ka identitetu, i tu se pomalja ozbiljan problem, a to je da smo izgubili kontinuitet tradicije, zaboravili smo na sebe, i da pomoću tradicije postajemo svjesni sebe samih. To podrazumijeva, s druge strane, da se između naše svijesti i tradicije ispriječio neki vakuum ili rez koji s velikom mukom možemo nadići. Tradiciju čine pojedinačne sastavine različitog tipa i oni bez unutarnjeg sadržaja nemaju nikakvu poveznicu. Ono što čini tu unutarnju poveznicu svih dijelova tradicije jeste identitet. Identitet je sadržaj, samorefleksija koja čuva određenu vrijednost od utjecaja historije koje su postojano mijenjajuće i predstavljaju prijetnju po identitet. Bez samorazumjevanja definitivno ne možemo razumjeti ni tradiciju. Razumjeti tradiciju bez samorazumijevanja znači otkinuti se od korijena, identiteta, koji određuje putanju tradicije. Ovo je neminovni uslov samokontinuiteta, da sami stvaramo tradiciju i vrijednosti naslonjene na našem samorazumijevanju. Ako nemamo razumijevanje sebe samih ne možemo imate razumijevanje i drugih identiteta. Znamo da jesmo nužno uključuje da i drugi jesu takvi kakvi jesu. Tradicija koju stvara identitet pokazuje upravo da identitet ne može biti zatvorena cjelina, jer identitet razumijevan kao sadržaj, nije objekt među drugim objektima, a na nama je da unosimo taj sadržaj u objektima ili društvenim formama, da ih njime osvjetljavamo, a da taj identitet ne poistovjetimo ni sa čime u objektivnoj stvarnosti. Tradicija samo svjedoči da je taj sadržaj neiscrpan. Mnogo je adekvatnije – kada se govori o ovom problemu – kazati „od identiteta do tradicije“pa bilo da se radi i o etničkom identitetu. Jer, šta bi predstavljala tradicija bez identiteta – pitanje je koje otvara dileme. Bilo koja vrijednost koja nam nadolazi možemo je osmisliti samo samorazumijevanjem ili refleksijom. Samorefleksija mora da posreduje između tradicionalne vrijednosti i nadolazeće vrijednosti i ona je polog njenog identiteta. Ne može se samo prepustiti hirovima historije ili „zatvorenim povijesnim krugovima života“. Nemamo li samorazumijevanje, onda smo jedan običan privid u svijetu „nastajanja i nestajanja“. Prepustiti se vrtlogu „nastajanja i nestajanja“znači biti njihov proizvod, a ne subjekt dostojan vrijednosti. Vrijednosti koje su transcendentnog porijekla, kako nas poučava Objava, ne dopuštaju nam da u „ime identiteta“narušimo dostojanstvo drugog, jer sve ono što važi za naš identitet važi i za identitet drugog. Svijest o identitetu može da bude itekako destruktivna ne bude li se otvorila prema vrijednostima koje su transcendentnog ishodišta, koje nisu subjektivne činjenice, već postoje neovisno o nama, a imaju svoje instance u „djelatnoj historiji“, jer samo ovdje oni ostvaruju svoju svrhovitost.

Često se govori da je naš bitak satkan od više slojeva identiteta i da su ti identiteti, na neki način, produkt okolnosti i ako te slojeve jedan po jedan počnemo otklanjati, onda ćemo doći do jedne praznine ili ništa. To bi bilo nalik jednoj praznoj trski, kako kaže Paskal, međutim ostaje samo čovjekova svijest o sebi samom. Ibn Sina tvrdi da mi možemo letjeti u prostoru svim otkinutim organima, da ni o jednom od njih ne znamo, no ne možemo ne znati o našem „ja“. Ono što ne treba smetnuti s uma u ovom slučaju jest da to naše „ja“nije ukliješteno u sebi samom, već je otvoreno prema onome što ga nadilazi, jer nije sebi samo dato. Čovjek je ipak pojedinačno biće, subjekt (halifa Božiji), među mnogim drugim bićima. Sve dok smo svjesni o našoj biti, svjesni smo i o sadržajima ili modusima (tradicije) koju stvara ta bit svojim razumijevanjem i komunikacijom.

Nije teško doći do zaključka da naslovna konstrukcija „od tradicije do identiteta“unosi zabune o pitanju identiteta koji ne može da bude predmet diskusije jer se radi o nečemu prisutnom, danom, i što nije predmet dokazivanja, već ima aksiomsku poziciju koju nikada ne smijemo prekriti zaboravom.