Islamska pravda, muslimanska nepravda
A nebo je digao. I postavio je Mjerilo. (Er-Rahmān, 7)
Uromanu Bogovo roblje Enesa Karića, kad je mladić htio objasniti profesorici Zehri zašto će učenicima Medrese za finale suditi fra Mile Babić, rekao je: “Pa, ne vjerujemo muslimanu da nam sudi! Nijedna ekipa neće da rizikuje gubitak finala zbog sudije muslimana…” Ovaj odgovor nam je poslužio kao svojevrsna misao vodilja za ovaj kraći osvrt. Iako je oštar i bolan, mislimo da je prosvjetljujući za samopropitivanje, odnosno propitivanje vlastitog odnosa prema životu, svijetu a ponajprije prema vjeri.
Ibn ‘Arebī među “majkama” Božijih imena ubraja i Pravedni. Uzvišeni Bog, čija je milost pretekla Njegovu srdžbu (Buhārī i Muslim), neće oprostiti pripisivanje druga (En-Nisā’, 116), jer je to velika nepravda i nasilje (Lukmān, 13), odnosno, prema tumačenju Ibn Kesīra, najgori zulum. Nije bezrazložno da se dova onome kome je učinjena nepravda (mazlūm) ne odbija, jer činjenje nasilja predstavlja tako krupan čin. Nepravda čak, kako kaže Ibn Haldūn, ruši civilizaciju.
Seyyed Hossein Nasr ističe da, uz slijeđenje šerijata i djelovanje u skladu s načelima Kur’ana i hadisa, živjeti i djelovati pravedno znači boriti se protiv tlačenja, činjenja zla i nepravde. Sam Kur’an iznosi na vidjelo junačku bitku između pravde i nepravde na pojedinačnom, kao i društvenom planu. Nasr u nastavku veli da življenje pod nepravednim ljudskim zakonima, ili nepravednim primjenama pravednih zakona, odnosno pod tiranijom i ugnjetavanjem s potcjenjivanjem prava, obavezuje muslimane da se bore protiv nepravde koja im je naturena. Čak se kaže da je prihvatanje ugnjetavanja bez djelovanja da se uspostavi pravda gore od izvornog ugnjetavanja i nepravde. Nije slučajno najveći džihad reći nepravednom političkom autoritetu istinu u lice (Ebū Dāvūd, Tirmizī, Ibn Mādže, Nesā’ī, Ahmed).
Mlitavi odnos prema nepravdi i nasilju kroz vijekove
U brojnim akaidskim djelima stoljećima se relativiziralo nepravedno postupanje nadređenih pozivajući na strpljenje. Izgleda da se i time izgubio refleks u borbi protiv nepravde. Ne samo to, već se tragom toga odustajalo od “naređivanja dobra i odvraćanja od zla”.
Kako kažu Adnan Silajdžić i r. Samir Beglerović, povremeno je bila želja muslimanskih teologa osigurati kakav-takav argument koji bi, makar djelimično, bio utemeljen u izvorima vjerovanja, a koji bi poslužio sprečavanju pobuna koje bi bile podizane protiv nepravednih vladara. Na svu sreću, uvijek ima izuzetaka. Naprimjer, poznati hanefijski učenjak Ebū Bekr el-Džassās je dovodio u pitanje legitimitet nepravedne vlasti.
Smatramo da se zbog takvog relativizirajućeg odnosa spram nepravde krije razlog i u izostavljanju članka o Kerbeli u glavnim akaidskim djelima i samim time osuđivanju zločina nad Poslanikovom porodicom, unatoč tome što se nalaze članci o mnogo manje bitnim pitanjima. Da bi se izbjeglo razmatranje pitanja nepravde, zanemarivan je govor o kerbelskoj tragediji kao simbolu nepravde koju nije nanio vanjski već unutarnji neprijatelj. Lakše je umišljati i pomišljati da nam je lice u potpunosti čisto, nego se ogledati. Ali bolje je pogledati se u ogledalo, jer što prije to uradimo, prije ćemo ukloniti vlastite nedostatke. Mladićev odgovor biva razumljiviji kad se ima u vidu ono što će Ebū Hāmid el-Gazālī reći u Ihjā’u: “U većini slučajeva je nepravda prema drugima ta koja uvodi u Džehennem one koji vjeruju u jednoga Boga.”
Tako i mnogi poznati mislioci, vaizi i učenjaci u muslimanskom svijetu, svjesno idući linijom manjeg otpora, utješno zamajavaju svoju publiku nebitnim ili manje važnim pitanjima, ne želeći sebe izlagati opasnosti da postojano propituju pojave koje, dugoročno gledano, dezorijentiraju muslimanski um. Zar su važniji ogranci od osnova?
Nekad se ima osjećaj da se pravda u javnom diskursu nipodaštava mudrošću. U smislu, kad se učini nešto nepravedno, (o)pravda(va) se taj postupak kao mudar. Premda je, naprimjer, Māturīdī isto definirao mudrost kako se definira i pravda – postaviti stvari tamo gdje im je mjesto, ili, kako bi kazao hazreti Mevlānā, pravda je davanje onoga što pripada po pravdi: cipela pripada stopalu, a turban glavi. Također, Ibn ‘Arebī je smatrao da je pravda čvrsto vezana za mudrost. Zapravo, spomenutim nipodaštavanjem želi se neizravno kazati da mi obični smrtnici ne možemo dokučiti samu bīt određenog čina da ne bismo propitivali nepravednost koja stoji iza njega. Mudrost nije suprotna pravdi, već je njoj istovjetna. Isto tako, češće se zbori o koristi nego o pravdi, mada je na duže staze istinska korisnost upravo u pravdi. Doista, provala pragmatističke svijesti uzima svoj danak.
S vremenom se protezalo i obrazloženje da ne treba dizati pobunu – čitaj: boriti se protiv nepravde – jer se time širi nered, što bi mogao neprijatelj iskoristiti protiv muslimana. Zapravo je obrnuto. S truhlim vodstvom se ne može boriti protiv neprijatelja! I El-Džassās je slično dokazivao. Dokle je doveo taj muslimanski popuštajući odnos spram zla i nepravde dovoljno je proanalizirati prisutnost represivnih režima u muslimanskom svijetu. Na muslimanima je da odaberu sebi pravednu vlast i da se za nju žarko bore kako bi mogli spriječiti Gazu i “Gaze”. U suprotnom, zločinačka garnitura će nastaviti da se slobodno šetka i strasno iživljava u srcu muslimanskog svijeta bez ikakvog straha od posljedica.