Radost i ohrabrenje u tuđini
Više od svega hrabri i raduje volja, želja i nesebičan trud našeg čovjeka da se u tuđini organizuje i čuva naša tradicija i identitet, i kroz džemat čuva ili barem pokuša očuvati porodica. Mišljenja sam da onaj ko van naše zemlje nije vezan za džemat, takav je na vjetrometini na kojoj će teško učuvati i sebe, a kamoli porodicu
Tokom minulog ramazana imao sam priliku steći novo, rekao bih, unikatno i vrijedno iskustvo. Naime, u periodu između 14. i 25. marta, u svojstvu sejjar vaiza, boravio sam na području Medžlisa Islamske zajednice Frankfurt u Njemačkoj. Deset dana, deset džemata i pregršt aktivnosti i različitih susreta za sobom je ostavilo nešto umora ali i mnogo lijepih utisaka.
Krenuo sam iz Darmstadta gdje sam upoznao lijep džemat i mlađahnog kolegu i Hercegovca Almedin-ef. Brkana. Obradovala me spoznaja da van naše zemlje ima mladih, elokventnih i energičnih imama koji nesebično hizmete svojim džematima, i oni i njihove porodice. Rastužila me donekle činjenica da u dijaspori aktivno djeluju samo tri imama iz Hercegovine i to, uz spomenutog Brkana, Asim-ef. Jelovac u Koblenzu i Edin-ef. Mezit u Norveškoj. Ipak se nadam da nas ima više.
U Bošnjačkom kulturnom centru Offenbach sam prisustvovao omladinskom iftaru i imao priliku obratiti se velikom broju naše vrijedne omladine. Nisam bio siguran da me svi razumiju jer uglavnom komuniciraju na njemačkom, ali okupiti 200 mladića i djevojaka na iftaru zaslužuje svaku pažnju. Privremeni imam u ovom džematu je Suad-ef. Šanjta.
U Islamskom kulturnom centru – Džemat Mainz dugogodišnji imam je Halil-ef. Mekić, otac četrnaestoro djece. Lijep i funkcionalan objekat plijeni pažnju. Posebno me se dojmio prednji dio džamije čiji unutrašnji zid cijelom visinom krasi otvoreni mushaf i ogromni harfovi. Ne znam da li je poveznica Sveta knjiga i Johannes Gutenberg i prva štamparija u Mainzu, ali se pred velikim harfovima insan osjeti posebno – minijaturno i posebno.
Džemat Hanau se može podičiti novim i izuzetno funkcionalnim objektom, sagrađenim iz temelja, u koga je uloženo mnogo sredstava, truda i ljubavi i, čini se, da se to vidi na svakom koraku, kako u džamiji, tako i na ljudima. Bila je privilegija klanjati teraviju, obratiti se džematlijama i provesti lijepo vrijeme u druženju s našim ljudima. Imam džemata je Sedin-ef. Durmiš.
Islamski kulturni centar Frankfurt je lijep bošnjačko-albanski džemat. Uz Ahmed-ef. Kajoševića angažovan je i teravih imam i student FIN-a, vrijedni Adis Bajrami. Njih dvojica zajedno osmišljavaju i realizuju brojne aktivnosti. Primjećujem skoro desetak različitih nacija na teraviji. Tako mi tokom druženja poslije namaza za oko zapade dječak od nekih jedanaest godina. Porijeklom je iz Indije, veli da uživa u ramazanu u ovom džematu i sanja o tome da jednog dana postane predsjednik Njemačke. Eto.
Džemat Wurzburg teritorijalno ne pripada frankfurtskom medžlisu ali sam imao priliku posjetiti i ove vrijedne ljude na čelu sa Zahir-ef. Durakovićem. Prostor mesdžida i ostalih pratećih prostorija je na neki način minijaturan. Možda je i to razlog da su ljudi u ovom džematu izuzetno prijatni i susretljivi. Zajednički iftar, mukabela, teravija, vaz i lijepo druženje u Wurzburgu jednostavno treba doživjeti.
Kad sam se zaputio za Saarbrucken, nisam ni imao predstavu da je ovaj grad blizu Francuske i da ćemo se kratko provozati do Metza. Džumu sam predvodio u Islamskom kulturnom centru Saarbrucken u kome je imam vrlo prijatan i komunikativan insan Elvedin-ef. Muminović, gdje smo nakon toga učili i mukabelu. Teravih-namaz sam klanjao i obratio se prisutnima u drugom džematu u ovom gradu koga predvodi Izet-ef. Bašić koji me upoznaje s funkcionisanjem džemata i lijepim i funkcionalnim objektom koji su uspjeli otkupiti.
U džematu Koblenz nailazim na drugog zemljaka iz Hercegovine, Asim-ef. Jelovca s kojim se poznajem još iz medrese. Zajednički iftar u džamijskom restoranu u Koblenzu se organizuje svake večeri, a na realizaciji aktivnosti, uz spomenutog Asim-efendiju, angažovani su i studenti FIN-a: Harun Mešanović, inače član hora Rejjan koji svojim glasom i harizmom dodatno uljepšava atmosferu, te Lejla Džihan koja je zadužena za rad sa ženskim dijelom džemata. Asimef. Jelovac je dugogodišnji imam ovog džemata i jako lijepo se brine za njegovo funkcionisanje ali i dostojno predstavlja Bošnjake na polju dijaloga s drugim vjerskim zajednicama u Koblenzu.
Konačno, džemat Wiesbaden je mogao doći i na početku ovog teksta. U ovom džematu sam bio najčešće, ponajviše vremena proveo s Fahrudin-ef. Džinićem, imamom džemata i glavnim imamom Medžlisa Frankfurt i njegovom čestitom porodicom. Tu sam klanjao najviše namaza, prisustvovao mukabelama i imao možda i najzahtjevniji zadatak iz moje vizure – obratiti se ženama na iftaru za žene. Mnogo mi je olakšala i konzulica naše zemlje u Frankfurtu, gospođa Višnja Lončar koja se i na iftaru i na teraviji obraćala prije mene. Neke ljude je jednostavno privilegija upoznati, a takva je gospođa Lončar. U ovom džematu sam prisustvovao i lijepom iftaru s predstavnicima drugih vjerskih zajednica u Wiesbadenu, i to u sklopu projekta „Susret Kur’ana i Biblije“. Fahrudin-ef. je na tečnom njemačkom lijepo izložio gostima pitanje ramazana, posta i običaja u bošnjačkoj porodici. Svakako, i nekadašnji muftija dr. Osman Kozlić je dio ovog džemata i nesebično je na raspolaganju imamu Džiniću. Rekao sam to imamu Džiniću, a, evo, kažem i ovdje: kada bih u našoj zemlji imao priliku da biram džemat u kome ću živjeti i ramazane provoditi, to bi bili Podlugovi kod Asmir-ef. Salihovića. Van naše zemlje bi to bio Wiesbaden, barem po onom što sam do sada imao priliku vidjeti i obići.
Na kraju, uz sve poteškoće, tuđinu, udaljenost od rodne grude i brojne druge otežavajuće okolnosti, ohrabruje činjenica da su džamije na ovom području, posebno na teraviji, pune. Raduje veliki broj omladine koja je u većem broju nego ranijih godina prisutna u džamijama. Raduju mukabele koje se uče u svim džematima. Raduju i ohrabruju ozarena lica naših ljudi, posebno žena na zajedničkim iftarima. Ljubazno i s vidljivim zadovoljstvom naše hanume serviraju iftare i aktivno učestvuju u džematskim aktivnostima.
Napokon, više od svega hrabri i raduje volja, želja i nesebičan trud našeg čovjeka da se u tuđini organizuje i čuva naša tradicija i identitet, i kroz džemat čuva ili barem pokuša očuvati porodica. Mišljenja sam da onaj ko van naše zemlje nije vezan za džemat, takav je na vjetrometini na kojoj će teško učuvati i sebe, a kamoli porodicu. Zato je i moja glavna poruka u svim džematima bila da ljudi čuvaju svoj džemat kao zjenicu oka svoga.
Nekako sam siguran da ćemo, uz manje ili veće poteškoće, uz Allahovu pomoć u tome i uspjeti.