Kad je mladost donosila radost
U mjesecu ramazanu 1988. godine, jedna mala grupa studenata Više tehničke škole u Bihaću, koje je dodatno povezao vjerski način življenja, počinje svoje intenzivnije druženje/ Obilaskom samo nekoliko džamija, ubrzo se proširila vijest o našem džematu, nakon čega su uslijedili pozivi na iftare od imama i džematlija
Iako je u Bihaću, i nakon Drugog svjetskog rata, živio većinski bošnjački muslimanski narod, on je polahko i postepeno gubio svoj identitet. Odricao se svoga, a olahko prihvatao sve tuđe, od izgleda mezarluka, nadijevanja nemuslimanskih imena, do skrnavljenja viševjekovne arhitekture grada. U staroj bošnjačkoj mahali Harmani, s avlijama i kapijama, izgrađene su stambene zgrade za vojna lica, koja su radila u kasarnama u Bihaću i okolici (27. juli, Željava, Račić, Žegar, Grabež, Pokoj i dr.). Izgradnjom stambenih zgrada, prisilno je iseljeno skoro cijelo naselje Harmani, tako da je uništeno staro bošnjačko jezgro, a samo kilometar dalje, na Lukama, pravljene su nove kuće. Kulturno-historijski izgled se uništavao pod izgovorom „vojnih potreba“. Tako je Bihać, opasan vojnim kasarnama i utvrdama, postao druga vojna baza u Evropi, s podzemnim aerodromom. U strogom centru grada, uz džamiju Fethija, planski je sagrađena zgrada, viša od džamije, te otvorena mesnica „Gavrilović“, u kojoj se najviše prodavalo svinjsko meso. Prekoputa džamije Fethija sagrađena je kinodvorana, okrenuta prema džamiji, na kojoj se često reklamirala pornografija. I onda imate takav kontrast, da ljudi po izlasku iz džamije, na samo 20 metara dalje, prvo što ugledaju jesu pornografske slike na kinodvorani i sliku svinje na mesnici „Gavrilović“. Ništa to nije bilo slučajno. Najdrastičniji primjer je Bihaćka medresa, koja je iz Drugog svjetskog rata izašla s neznatnim oštećenjem, i s malo sredstava mogla se obnoviti. Izvanredan objekat u centru grada, za mnoge i najljepša zgrada u Bosni i Hercegovini. Pričalo se da je prijeratni domar spomenute medrese prvi „zabio“kramp prilikom rušenja, rekavši: „Rušimo stare okove društva, gradimo novo društvo“. Vjerskog života skoro i nije bilo, posebno u gradskim džematima, gdje je dolazio mali broj, uglavnom starijih ljudi. Nešto bolja situacija bila je u seoskim džematima.
Upoznala nas je cijela Krajina
U takvom ambijentu i okruženju, u mjesecu ramazanu 1988. godine, jedna mala grupa studenata Više tehničke škole u Bihaću, koje je dodatno povezao vjerski način življenja, počinje svoje intenzivnije druženje. S vremenom se ta grupa povećavala i do početka agresije na Bosnu i Hercegovinu je brojala nekoliko desetina članova. Jedan od prvih zadataka, bio je organizovano klanjanje teravih-namaza, u svim gradskim i jednom broju seoskih džamija, uz nastojanje da to bude svaku noć u drugoj džamiji. Samo pojavljivanje grupe mladih momaka i djevojaka po bihaćkim džamijama na teravih-namazima, izazvalo je posebno zanimanje kod džematlija, uglavnom starijih ljudi i žena, koji su se kod mjesnih imama počeli raspitivati o tome. Obilaskom samo nekoliko džamija, ubrzo se proširila vijest o našem džematu (koji smo mi nezvanično nazvali džemat „VTŠ Bihać“), nakon čega su uslijedili pozivi na iftare, prije svih od imama, a potom i od džematlija.
Već narednih godina (1989, 1990, 1991., pa sve do početka agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine), pročulo se za naš džemat „VTŠ Bihać“po cijelom Bihaću, a i šire u Krajini. Uslijedili su mnogi pozivi na iftare, tako da smo već prvih dana ramazana bili „rasprodani“za cijeli mjesec. Morali smo voditi urednu evidenciju o tome, da ne bi došlo do preklapanja, odnosno da se ne bi desilo da smo u jednom danu pozvani na više različitih mjesta. Poslije napornog dana nismo razmišljali o iftaru, a u najvećem broju slučajeva, s iftara smo znali ponijeti i hranu za sehur.
Zahvalni svojim imamima i svome narodu
U iskrenoj namjeri da koga ne zaboravim (što je sigurno nemoguće zbog protoka vremena), želim navesti sve one (ili bar većinu), koji su nas u to vrijeme pozivali na iftare i to: Enver-ef. Moranjkić, imam u džematu Harmani i njegove džematlije (hadžija Hasan Dizdarić, Salko Jašarević, Asim Koričić, Esma Halilagić, Husein i Zuhra Tatlić, Diba Delić-Ibukić, Esma Haskić), Akaid-ef. Boja, imam u džematu Brekovica i njegove džematlije (Đulaga i Fatima Dedić, Zuhdija i Tatle Majstorović, Mujo Kečanović, Husmir Dedić, porodice Šehić, Jukić, Omeradžić, Dedić i mnoge druge, koje je teško sve nabrojati), Remzija-ef. Baltić, imam u džamiji Fethija i njegove džematlije (Uzeir Ibrahimagić, Sejad Čović i dr.), Suad-ef. Mahmutović, imam u džematu Čavkići i njegove džematlije (Mehmed Sjenar, Arif i Emina Skalić, Fuad Čavkić), Mujo-ef. Spahić, imam u Ribiću s džematlijama (Sejfudin Dedić i dr.), Sead-ef. Zec, imam u džematu Pokoj, Abid-ef. Veladžić, imam u džematu Bakšaiš, Haris-ef. Gobeljić, imam u džematu Veliko Založje, Munir-ef. Gračić, imam u džematu Vinica sa džematlijama (Zahid i Enam Dizdarić i dr.). Osim toga, tu je Sulejman-ef. Mureškić i njegovi sinovi, Kemal i Senad, iz Gornjeg Prekounja, Ibro Gaković i Mumin Ikić s Kamenice, Nihad Muminović s Kanala i mnogi drugi.
Posebno bih izdvojio jednu stariju gospođu, Šahu Dizdarević, iz Hatinca, koja je dva puta o svom trošku organizirala iftar u Zagrebačkoj džamiji (angažovala je veliki autobus, kojim odemo u Zagreb, klanjamo akšam-namaz, iftarimo se i nakon klanjanja teravih-namaza, vratimo se u Bihać na sehur). Zanimljivi iftari su bili kod porodice Mureškić iz Prekounja, koji su pripremali pečeno jagnje s ražnja, kao i kod Mehe Sjenara, gdje se znalo desiti da je riba za iftar. Osim toga, Akaid-efendija je često organizovao iftar u džematu Brekovica, na način da smo u manjim grupa bili raspoređeni kod više džematlija, a koji su nas uvijek rado dočekivali, uz obavezno zajedničko sijelo i druženje poslije teravije. U ramazanu 1991. godine, naš član Edib Džubur, bio je softa u džematu Klisa, gdje je klanjao teravih-namaz, tako da smo u nekoliko navrata zajedno s njim bili na iftaru kod porodice Nazifa Derviševića i Nihada Muharemovića. Ono što je posebno zanimljivo, da smo se do Klise vozili u službenom vozilu za pogrebne usluge, u vlasništvu IZ Bihać, koje je u to vrijeme koristio Edib Džubur (smjestili bismo se u zadnji dio vozila, gdje inače bude sanduk za umrle, jer nije bilo drugog prijevoza).
U saradnji s Odborom IZ Bihać, organizirana su redovna predavanja za omladinu o raznim islamskim temama, koja su se održavala svakog četvrtka u prostorijama OIZ Bihać. Predavanja su držali bihaćki imami na ranije dogovorene teme, koje su nas zanimale u to vrijeme. Vrijedno pažnje je spomenuti i organizirani odlazak u Sarajevo (SD „Zetra) i Zagreb (SD „Vatroslav Lisinski), na koncerte ilahija i kasida. Bili su to historijski događaji (1990. godine).
Džemat su sačinjavali studenti: Edib Džubur iz Prijedora, Zahid Filan iz Gornjeg Vakufa, Ahmedin Baličevac Metko i Nermin Lisica iz Prijepolja, Ćamil Mujkić, Nail Pajić i Mirsad Lepara iz Konjica, Razija Vukas iz Rogatice, Mirsada Fišek i Memnuna Hadžić iz Visokog, Dženita Duraković i Suada Rondić iz Prijepolja, Asija Haskić iz Bihaća, Nevzeta Tuka iz Stoca, Muzafer Kecap iz Novog Pazara, Senad Olević iz Plava, Zaim Softić iz Bosanske Gradiške, Osman Smajić iz Tešnja, Enisa iz Sanskog Mosta, Nermina Pleh, Elvira Hamzić i drugi iz Goražda, Medina iz Bijelog Polja, Safet, Selva, Seka i mnogi drugi. S vremenom se džematu priključila i jedna grupa omladine iz Bihaća, među kojima, Nihad Muminović, Kadija Jukić, Elvir Fazlić i njegova sestra, Hasmin Jukić i njegovi brat i sestra, Zumreta Dizdarević iz Izačića, Jasna Jasminka Rekić iz Ribića, Sejad Čović i njegova porodica, kao i mnogi drugi. Jedan cijeli ramazan, zajedno s nama se družila i mualima Veladžić iz Bužima, koja je službeno obilazila džemate po Bihaću i držala predavanja za žene.