Diplomatija u obnovni državnosti

(Amer Kapetanović: „Hronika izgubljenog stoljeća“, Vrijeme, Zenica, 2023.)

Sedam priča bh. diplomate i bivšeg novinara Amera Kapetanovića utkanih u jednu cjelinu pod naslovom „Hronika izgubljenog stoljeća” sačinjavaju izuzetan i zanimljiv roman o geopolitičkim prilikama i sudbini Bosne i Hercegovine u prošlosti, ali i sadašnjosti. Uz iskustvo koje je stekao kao karijerni diplomata i služeći se arhivskom građom, pismima i depešama pruskih konzula neposredno pred i tokom austrougarske okupacije, Kapetanović je oslikao i osvijetlio jedan period vladavine koji se ogledao u sučeljavanjima interesa velikih sila i povinovanju onih manjih. Nakon raspada Otomanske imperije, stanovištvo Bosne i Hercegovine bilo je prepušteno samo sebi, obezglavljeno i ostavljeno na milost i nemilost novih prilika i novih vladara. U ovom romanu, autor nastoji što dublje prodrijeti i približiti nam takvu atmosferu dešavanja gdje se sve odvija “iza zavjese” i u raznoraznim spletkama, ucjenama i tajnim pregovorima. Narod “treba zatrpati informacijama pa neće primijetiti”, i to ne samo nestajanje konzula Otta Blaua koji je često izbijao u planinama Bosne, što i sam ističe, nego neće imati ni uvid u političke igre i stvarne namjere vlasti. Konzul Holms će detektirati stanje: „Stanje u Vilajetu je loše, narod se pod teretom kolere, neimaštine, prijetećeg rata i raznih nameta poradi spasa Imperije, umjesto hljebom hrani mržnjom. Reforma nije dala velikog rezultata, a i kako bi s ovakvim činovnicima i upravom.” Da se od toga nije odviše odmaklo ni danas, možemo i sami svjedočiti. Kapetanović smisleno povezuje te i takve prilike i ukazuje: “Evropa je zagazila u minsko polje geopolitičkog stanja...” pri čemu zemlja Bosna ostaje kao živi mrtvac, “bez duše, bez snage da iskorači u novu epohu, žedna promjena, ali prikovana za dno prazne boce.” Čak će Von Bothmer karakterizirajući njene žitelje razlog pronaći u njihovoj ‘tuposti’ iz koje “izvire neobrazovanost i politička nezrelost koja umrtvljuje.” Otuda, Bosna i Hercegovina propada u nastojanju da promijeni gospodara i promijeni bilo šta. Govoreći o odnosu Evrope i evropskih vlada spram Bosne primijetit će kako je austrijska vlada bila jedina voljna pomoći ali je ponajviše taj utjecaj širila na jačanje katoličkog elementa među stanovništvom. No, čak ni nastojanja konzula Fommelta koji brani namjeru Njemačke da uz Austriju pomogne Bosni da uspostavi red i sistem ne nailazi na očekivanu podršku onih od kojih bi to trebalo.

Drugi problem, osim neiskrenosti i želje da se pomogne Bosni, bio je i to što je vlast bila uveliko korumpirana, a kesa prazna. Pobuna Hadži Loje samo je bila kap u moru. Pored Loje, Benjamina Kalaja tu su i mnogi likovi koji nisu fiktivni, nego su bili sami sudionioci dešavanja, od konzula, osmanlijskih paša do austrijskih činovnika i špijuna. Kroz njihove karaktere i odnose prema vlasti, Kapetanović vješto spaja povijest i geopolitiku čije reperkusije se protežu sve do savremenih dana. Protagonisti u romanu tako se suočavaju s vlastitim dilemama i predrasudama, razočarenjima i ravnodušnošću, padovima i usponima, ambicijama. Dakako, mržnja, strahovi i predrasude najviše su služili carskoj kruni i piramidi vlasti. U posljednjoj priči “Izgubljeno u prijevodu” autor se dotiče savremenosti, 25 godina nakon rata i dešavanja u Bosni i Hercegovini. Očekivanja za napredak su iznevjerena, jer su vlasti i politički predstavnici umjesto da otklone strah podigli ga na još veći nivo. “Izdigli su svoje vlastite interese i koruptivne aktivnosti na nivo nedodirljivosti”, a krijući se iza naroda. Zaključit će: “Imate vlast kakvu uistinu zaslužujete.”

Knjiga Amera Kapetanovića na najbolji mogući način otkrit će nam koliko je velika uloga diplomatske aktivnosti na očuvanju i prosperitetu svake države, pa time i naše.