Časna i dostojanstvena moja Zejna
Moja Zejna, rođena na Djevoru, selu pokraj Jablanice, rano je ostala bez majke, a odgajana je kod oca Ibre, težaka, poslije u kući starijeg brata Abdulaha. Upoznali smo se davne 1959. godine kada sam kao softa prvi put došao na praksu u Djevor za vrijeme mjeseca ramazana. Imali smo tada, ona 13 a ja 15 godina. I narednih pet godina sam dolazio u Djevor na praksu tokom mjeseca ramazana, tako da sam dobro upoznao njenu porodicu, njenog oca a pogotovo brata Avdu koji je bio čovjek izuzetnog karaktera i morala. U januaru 1967. godine sam zatražio njenu ruku i bio zahvalan Allahu što ju je meni dodijelio.
Šerijatsko i građansko vjenčanje obavili smo u Bosanskoj Gradišci, jer sam već dobio namještenje kao imam u tamošnjem džematu Čikule. Tako smo naš bračni život započeli u maloj, trošnoj kućici pokraj džamije. Uskoro nam se rodilo i prvo dijete, naš sin Semiz, a ubrzo nakon toga smo se preselili u drugi, veći, bosansko-gradiški džemat, Obradovac. Tu nam se rodilo i naše drugo dvoje djece, kćerke Semiza i Selma.
Zejna se odmah snašla u ulozi efendinice, kako su je najčešće zvale moje džematlijke i džematlije. Ona je bila ta koja je otvarala vrata kada bi neko pozvonio - da javi efendiji smrt najbližeg, da podijeli svoje porodične probleme, ili da se samo poselami. Znala je utješiti ožalošćenog, dati koristan savjet i nahraniti putnika namjernika. Moje kolege imami, kad bi putovali u Zagreb i dalje na zapad, često bi svraćali na konak. Tu sam ih uvijek dočekivao sa svojom Zejnom, koja je uvijek bila rada da ih nahrani, posluži kafom i nekim slatkom. Među njima su bili i reisul-uleme Sulejman-ef. Kemura, Naim-ef. Hadžiabdić, Husein-ef. Mujić, Jakub-ef. Selimovski, Mustafa-ef. Cerić, od muftija hafiz Mehmed-ef. Zahirović, Ibrahim-ef. Halilović, Nusret-ef. Abdibegović, Edhem-ef. Čamdžić, Nedžadef. Grabus i druga ulema: Husein-ef. Đozo, dr. Ahmed-ef. Smajlović, dr. Enes-ef. Karić, hadži hafiz Ismet-ef. Spahić, dr. Fikret Karčić, dr. Nusret Isanović pjesnik Hadžem Hajdarević i mnogo drugih profesora i softa.
Njen karakter je bio poseban. Nikad je nisam čuo da govori nešto ružno o nekome i nije trpjela da se iko ogovara u njenom prisustvu. ‘O svakome lijepo’ znala je kazati, ‘ako ne znaš za nečije neko dobro, nemoj ga ni spominjati’. Ta žena nije voljela da je ikad ikome išta dužna. Kad bi joj žene dolazile na babine ona je u jednu svesku pisala šta joj je svaka donosila, pa bi poslije, kad bi im išla u goste, slične ili vrednije hedije im poklanjala. Nije podnosila nered i aljkavost, voljela je urednost, od kuće, dvorišta i bašte pa sve do šupe. Držala je do časti i ugleda, i nikada se ne bi ni pred kim ponizila. Sa svakim je lijepo postupala, zulum nije nikom činila, nije bila zlopamtilo i preko tuđih grešaka je lahko prelazila.
Rat nas je zatekao u Bosanskoj Gradišci, u džematu Obradovac. Postojao je veliki pritisak da se iselimo. Odlučio sam da ne idem sve dok ima i jedan od mojih džematlija. Zejni sam predlagao da s mlađom kćerkom Selmom ode u Zenicu, gdje smo imali porodičnu kuću. Nije htjela, ni ona ni Selma. Najgori moment je došao kad su nam srušili džamiju, 25. marta 1993. Tada su svi očekivali da i mi odemo jer za nas tu više nije bilo budućnosti. U meni se probudio inat - ostajem do kraja s ono malo džematlija. Zejni i Selmi opet nudim da ih prebacim u Zenicu. Opet nisu htjele.
Poslije rata život se nastavio dalje. Djeca su nam zasnovala svoje porodice, došla su i unučad. Ali, dunjaluk ko dunjaluk, pun iskušenja. Selma nam se lijepo udala, i dobila prekrasnu kćerku, Saru, ali je oboljela od raka u svojoj 42. godini i uskoro preselila. Zejni i meni je to jako teško palo, bila je naša mezimica. Ukopali smo je na zeničkom groblju Prašnice, a Zejna je zatražila da se rezerviše jedno mjesto odmah pored Selme.
Bog daje i Bog uzima, svjesni toga, protiv Božijeg emra nemamo ništa protiv. Nakon pada i lomljenja kuka u novembru 2022., Zejnino zdravlje se pogoršava. Uskoro joj je konstatovana i bolest zbog koje je izgubila sposobnost govora, pa onda i sposobnost gutanja, tako da joj je ugrađena sonda na stomaku putem koje smo je hranili. Počela je naglo da mrša i kopni. Uprkos tome, vedrina i osmijeh nisu silazili s njenog lica. Do posljednjeg trenutka bila je svjesna, savjesna i optimistična. Tako je bilo sve do noći uoči subote, 17. februara 2024. godine kada nas je napustila njena plemenita duša.